Brotgelehrter ili o našem prosječnom univerzitetskom profesoru
Naši profesori grčevito brane bosanski jezik; dokazuju starinu, ljepotu i snagu naše tradicije dok im studenti čitaju Homera, Nietzschea, Dostojevskog, Zweiga, Schnitzlera, Merimea i bezbroj ostalih u hrvatskim ili srpskim prijevodima. Hvala im na tome. Mislim, srpskim i hrvatskim izdavačima i prevodiocima.
Naši profesori su ogrezli u vlastitom neznanju; oni guše svaku iskru entuzijazma i poleta. Dakako, oni su ti koji svakog iole boljeg studenta u klupama svoga amfiteatra gledaju kao nepotrebnu opasnost, a ne kao najviši i najljepši proizvod svoga zanata i dokaz da svojim znanjem vajaju uzvišenost jedne budućnosti tako što će polet umjetnosti i nauke udahnuti u mlade ljude. Hvala im na tome. Mislim, ovim mladim ljudima što nauštrb univerzitetskih mumija postoje.
Naši profesori predaju predmete za koje nisu kvalificirani, oni drže povijest, filozofiju, i mnogo šta drugo, a mahom se ne znaju predstaviti na engleskom ili njemačkom jeziku, a uopće ne poznaju latinski ili grčki. Tako šire svoje vidike i prate naučna dostignuća. Ovo im ne smeta dok se predstavljaju kao doktori nauka i dok sami sebi polažu vijence na čela. To su isti stručnjaci koji svoje studente muče zastarjelom literaturom i šturo guraju svoje kao jedino na univerzitetima. Hvala im na tome. Mislim, studentima koji ipak, unatoč svega, obrazuju jedni druge jer čitaju stranu literaturu.
Naši profesori dokazuju bosansku nezavisnost od starina. Brane naš ponos i stoje na braniku domovine, dok im se studenti crvene i stide pred svojim vršnjacima sa zagrebačkih, beogradskih, berlinskih i bečkih univerziteta. Ne svojom krivicom, nego zato što su ih obmanjivali i što tek onda shvate da je ustvari bilo najmanje onih od kojih su doista mogli nešto naučiti. Hvala im na tome. Mislim, ovim rijetkim profesorima koji zaista zaslužuju da ih se tako oslovljava.
Naši profesori tvrde da su studenti lijeni i da malo toga znaju. Svakako imaju pravo, studenti su mahom neznalice i postoje mnogi kojima uopće nije mjesto na univerzitetima. No, olako zaboravljaju da su uglavnom oni sami obrazovali kadar koji radi u osnovnim i srednjim školama, dijelom su ga i sami zaposlili, a oni im se sada odužuju tako što plitkost našeg obrazovanja dokazuju od prvog dana i školskog časa, pa se sve manje studenata i upisuje na naše univerzitete. Hvala im na tome. Mislim, i jednima i drugima, jer barem tako pospješuju lom i propast koja neizostavno mora doći u ovakvom sistemu obrazovanja.
Naše profesora zanima kako se zovemo, odakle dolazimo, da li vjerujemo u Boga ili ne, kakvi su naši politički stavovi, kako izgledamo i kako se oblačimo. Često to pravdaju tako što govore o dostojanstvu poziva za koji se obrazujemo i ukazuju nam na to da nije svakodnevna i laka stvar postati profesor. Hvala im na tome, jer svojim primjerom često pokazuju u kakvoj oprečnosti stoje sa vlastitim riječima.
Naše profesore ne zanima šta znamo, imamo li volju nešto novo naučiti, da li nas uspijevaju zainteresirati za ono što samo sija takvim blještavim svjetlom da je dovoljno da nam otkriju malo toga kako bismo sami pohrlili i zaželjeli više. Naši univerziteti su dvorovi gdje se spletkari, ogovara, nagrađuje i kažnjava, a najmanje poučava. Titula profesora danas je nagrada podobnome, a ne rezultat rada zanesenjaka i onoga koji hoće da dijeli svoje znanje. Hvala im na tome, jer tako nam jasnije pokazuju ko su oni koji se nemaju razloga pronaći u ovom tekstu.
Naši profesori se mahom mogu opisati njemačkom riječju koja je ujedno naslov ovoga teksta. To su ljudi koje ne zanima znanje, zanima ih hljeb, a njihov hljeb je novac.
Piše: Edi Bokun
Izvor: EdiBokun.com
