Alija Izetbegović o uzrocima muslimanske nemoći

(…) dvije vrste ljudi – konzervativci i modernisti – predstavljaju ključ za razumijevanje današnjeg stanja muslimanskih naroda. Ipak, oni nisu pravi i posljednji uzrok ovog stanja. U daljnjoj analizi, i ono i ovo stanje pokazuje se samo kao izraz i manifestacija jednog dubljeg uzroka: degradacije ili odbacivanja islamske misli.

Povijest Islama nije samo, pa čak ni svojim većim dijelom, povijest progresivne realizacije Islama u stvarnom životu. Ona je isto toliko i pripovijest o nerazumijevanju, zanemarivanju, izigravanju i zloupotrebi ove misli. Stoga je i povijest svakog muslimanskog naroda istovremeno i kronologija blistavih dostignuća i pobjeda, koliko i žalosnih zabluda i poraza. Svi naši uspjesi i neuspjesi, politički kao i moralni, stvarno su samo odraz našeg prihvaćanja Islama i njegove primjene u životu. Slabljenje utjecaja Islama u praktičnom životu naroda bilo je uvijek praćeno degradacijom ljudi i društvenih i političkih ustanova.

Čitava povijest Islama, od prvih početaka do naših dana, razvijala se pod neumoljivim utjecajem ove koincidencije. U ovom “paralelizmu” nalazi se nešto od neizmjenjive sudbine muslimanskih naroda i jedan od zakona islamske povijesti.

Dva karakteristična trenutka iz povijesti Islama – jedan iz doba uspona, drugi iz doba dekadencije – mogu vrlo jasno ilustrirati djelovanje ovog zakona.

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlanskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. Godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. U južnoj Francuskoj. Počev od 700. U Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?

Odgovori na ova pitanja uzajamno su povezani.

Mi smo porobljeni: u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga.

Mi smo neprosvijećeni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost između dva velika svjetska rata nije iznosila više od 50%. Pakistan je dočekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alžir sa 80%, a Nigerija sa svih 90%. (Nasuprot tomu, u islamskoj Španjolskoj X i XI vijeka – prema Dreperu – nije bilo nepismenih).

Mi smo siromašni: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj 240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.).

Udio industrijskog sektora u nacionalnom dohotku većine muslimanskih zemalja kreće se izme đu 10 i 20%. Broj kalorija u svakodnevnoj ishrani iznosi u prosjeku 2000 prema 3000-3500 u zemljama zapadne Europe.

Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude društvo bez bijede i bez raskoši, muslimansko društvo se pretvorilo u svoju suprotnost. Protivno kur’anskoj naredbi “…da ova bogatstva (dobra) ne ostanu u krugu bogatih među vama” (Kur’an 39/7), bogatstva su se postupno akumulirala u rukama malog broja njih. Pred agrarnu reformu u Iraku godine 1958., od 22 milijuna dunuma obradive zemlje, oko 18 milijuna dunuma ili 82% držali su velikoposjednici. Istovremeno je 1,4 milijuna seljaka bilo potpuno bez zemlje.

To je ono stanje koje su neki sa svim razlozima nazvali “noć Islama”. U stvari, ta noć je počela kao suton u našim srcima. Sve ono što nam se dogodilo ili nam se danas događa, samo je odjek u ponavljanje onoga što se prije toga odigralo u nama samima (Kur’an 13/12).

Jer, mi kao Muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od Islama. Svi naši porazi, od onog prvog na Uhudu pa do ovog posljednjeg na Sinaju, podjednako potvrđuju ovaj stav.

Fenomen napuštanja Islama, najčešće izražen u potiskivanju islamske misli iz sfere djelatnog i budnog života u sferu časovitosti i pasivnosti, može se najjasnije pratiti baš na primjeru Kur’ana, kao centralnog fakta islamske ideologije i prakse.

Treba zapaziti kako je svaki uspon islamskih naroda, svako razdoblje dostojanstva, počinjao afirmacijom Kur’ana. Ekspanzija ranog Islama, čiji smo čudesni tijek ovdje spomenuli i koja je u tijeku dvije generacije dovela Islam do obala Atlanskog oceana na zapadu i na prilaze Kine na istoku, ne predstavlja jedini, nego samo najslavniji primjer. Sva velika gibanja u tijeku islamske povijesti potvrđuju ovaj zakon paralelizma.

Kakav je bio položaj Kur’ana u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlačenja?

Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktvini, a zadržala iracionalni, mistični karakter. Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio “svetost” predmeta. U njegovom istraživanju i tumačenju mudrost je ustupila mjesto cjepidlačenju, bit formi, a velike misli vještini recitacije. Pod stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur’an se sve manje čitao, a sve više “učio” (recitirao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur’anskog teksta. Ovo neprirodno stanje postupno je prihvaćeno kao normalno, jer je odgovaralo onoj sve brojnijoj skupini Muslimana, koja niti je mogla raskinuti s Kur’anom, niti je imala snage da svoj život preuredi prema njegovim zahtjevima.

U ovoj činjenici treba tražiti psihološko objašnjenje pojave pretjeranog recitiranja Kur’ana. Kur’an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuću puta jednju njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. Stvorili su opširnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur’an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u život. Na kraju, Kur’an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadržaja.

Čitava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom između riječi i djela; sa svojim razvratom, prljavštinom, nepravdom i kukavičlukom; sa svojim monumentalnim ali praznim džamijama; s velikim bijelim čalmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturječnosti u kojoj se našao Kur’an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksih.

Evo, u ovoj situaciji s Kur’anom nalazi se prvi i najvažniji stvarni uzrok nazadovanja i nemoći muslimanskih naroda. Drugi takav uzrok, koji ima univerzalan značaj, jest školstvo, odnosno odgojni sistem u najširem smislu.

Već vijekovima naši narodi nemaju školovanih ljudi. Umjesto njih imaju druge dvije kategorije, podjednako neopželjne: neškolovane i pogrešno školovane. Ni u jednoj muslimanskoj zemlji mi nemamo školstvo koje bi bilo dovoljno razvijeno i koje bi pri tome odgovaralo moralnim shvaćanjima Islama i potrebama naroda. Ovu najosjetljiviju instituciju svakog društva naši vlastodršci su ili zanemarili ili su je prepustili strancima. Škole kojima su stranci davali novac i kadar, pa time i program i ideologiju, nisu obrazovale Muslimane, pa čak ni nacionaliste. U njima se našim budućim intelektualcima ubrizgavaju “vrline” poslušnosti, pokoravanja i divljenja prema moći i bogatstvu stranaca; u njima strani odgojitelji stvaraju ovu inteligenciju s vazalskim mentalitetom, koja će ih sutra izvanredno dobro zamijeniti, jer će se i osjećati i ponašati kao pravi stranac u svojoj vlastitoj zemlji. Bilo bi vrlo poučno utvrditi koliki je broj škola i koledža koje, direktno ili indirektno, drže stranci, pa se zamisliti nad razlozima ove izvanredne darežljivosti. Trebalo bi se udubiti u programe ovih institucija, u ono što oni sadrže i još više u ono što oni ne sadrže. Postalo bi jasno da pravo pitanje i nije u tome da li naša inteligencija hoće i želi da nađe put do svoga naroda, do njegovih pravih težnji i interesa, nego da li ona, ovakva kakva jest, uopć e može naći taj put.. Radi se o skali vrijednosti i ideala, koja joj je nametnuta i o psihološkom jazu koji je stvoren. Ne trebaju više željezni lanci da se naši narodi drže u pokornosti. Istu moć imaju i svilene niti ove tuđinske “prosvijećenosti”, koja paralizira volju i svijest obrazovanog dijela jednog naroda. Dok je ovakvo školstvo, strani vlastodršci i njihovi vazali u muslimanskim zemljama ne trebaju strahovati za svoje pozicije. Umjesto da bude izvor pobune i otpora protiv njih, ovakvo školstvo je njihov najbolji saveznik.

Ovaj tragični jaz između inteligencije i naroda, koji predstavlja jedno od najsumornijih obilježja našeg općeg položaja, produbljava se i s druge strane. Osjećajući tuđinski, i neislamski karakter škole koja im se nudi, narod je instinktivno odbija, pa udaljavanje postaje obostrano. Konstruira se apsurdna optužba o nesklonosti muslimanske sredine prema školi i prosvjeti. U stvari, jasno je da se ne radi o odbijanju škole kao takve, nego o odbijanju tuđe škole, koja je s Islamom i narodom izgubila svaku duhovnu vezu.

Odlomak iz djela: Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 10-16.

Priredio: Resul Mehmedović

 

Related Articles

Close
Close