Ibn Sina, genijalni muslimanski znanstvenik

IBN SINA (a. Abd ‘Ali al-Husayn ibn ‘Abd Allah ibn Sina), latinski: Avicenna, važi stoljećima i, dijelom, još i danas na islamskom Istoku kao knez sve znanosti, al-šayh, ar-ra’is. Njegov životopis, očuvan za nas kod Ibn Abi Usajbije, bio je, na temelju vlastitih zabilješki, obrađen od njegovog učenika Abu Ubajda al-Džuzdžanija. Po tome je on rođen god. 980. u Aišani u blizini Buhare. Njegov otac, naime, bio se preselio iz Balha u Buharu, imenovan je za upravljača grada Harmaite i oženio se u Afšani. Nakon rođenja dva dječaka, ponovo se nastanio u Buhari, gdje su oni dobili odgoj. Sve do desete godine Ibn Sina je imao učitelja za Kur’an i edeb. Od ismailitskih propagandista, koji su u kući njegovog oca nailazili na prijem, uveden je u svjetovnu znanost, ali njihova razmišljanja o duši i umu nisu najprije ostavila na njega dubok dojam. Nakon izučavanja fikha, bio je od Abu Abdalaha an-Natilija poučen u logici, geometriji i zvjezdoznanstvu. Ali tjelesno i duhovno rano sazreli učenik uskoro je premašio svoga učitelja i na svoju ruku nastavio izučavati fiziku, metafiziku i medicinu. Za razumijevanje medicine pomogla mu je vlastita praksa, ali mu je metafizika bila jasna tek po proučavanju nekog al-Farabijevog spisa. Za njegovu filozofsku izgradnju bilo je odlučujuće što su logičko-metafizička al-Farabijeva umovanja, koja su se naslanjala na novoplatonske komentare i parafraze aristotelskih spisa, dala novi pravac njegovom mišljenju. On je tada bio 16 ili 17 godina star.

U isto doba je čudo od djeteta imalo sreću da je liječilo sultana Buhare Nuha ibn Mansura, te zbog toga imalo pristup njegovoj knjižnici. S brzom snagom shvaćanja i čudesnim pamćenjem obdaren, prisvojio je tu za kratko znanje, koje mu je omogućilo sistematizirati tada poznatu znanost. Od 21 godine djelovao je spisateljski, a njegovo izlaganje je, po pravilu, jasno i pregledno.

Po smrti svoga oca – on tada ima 22 godine – vodio je Ibn Sina nestalan život, bogat radom i užitkom, ali i razočarenjima. U mirna doba, na dvoru u Džurdžanu, Reju, Hamadanu i Isfahanu, pisao je svoja velika djela, od kojih posebice treba istaknuti filozofsku enciklopediju, Kitab aš-šifa’, i glavno medicinsko djelo, al-Qanun fi at-tibb; na putovanjima je napisao izvode iz većih djela i rasprave različitog sadržaja. Čas je bio znanstveno, a čas politički djelatan, no ovo zadnje s malo sretnog ishoda. Značajan je kao sveopći tumač, koji je sustav znanosti utvrdio za naredna stoljeća.

Zadnje godine života proveo je pod zaštitom Ala ad-Daule u Isfahanu. Na njegovom osvajačkom pohodu u Hamadan god. 1037. je usputno obolio i umro u Hamadanu, gdje se i danas pokazuje njegov grob. Djela su mu mnogo čitana, komentirana i prevođena na zapadne jezike. U narodnoj predaji Istoka živi on i dalje kao čarobnjak.

Ibn Sinina učenja, koja i danas još uvijek u teološkim, filozofskim i medicinskim krugovima uživaju, i pored djelomičnog al-Gazalijevog pobijanja, veliki autoritet, ne mogu se ovdje opširno izložiti, nego samo nagovijestiti.

U logici i spoznajnoj teoriji, on se usko nadovezuje na al-Farabija. To važi i u odnosu na pitanje univerzalija, koje, dijelom, ima metafizičko značenje. Neovisno o postojanju mnogih pojedinačnih stvari, opće postoji, uzorito, u duhu Božjem i anđelima (sferični duhovi). Iz duha Božjeg pritječu, mnogostruko posredovano, s jedne strane posebne stvari, a s druge strane ljudski um, u kojem mnoštvo postaje jedin- Stveni pojam. Više novoplatonski nego aristotelski, pojam je, u prvom redu, shvaćen kao dar nadzemaliskog duha, a manje kao proizvod vlastite djelatnosti apstrahiranja ljudskog uma.

Premda je prikazuje opširno, Ibn Sina, ipak, gleda na logiku samo kao na propedeutiku. Prava filozofija je ili teorijska ili praktična: prva se dijeli na fiziku, matematiku i metafiziku, s njihovim primjenama, druga u etici, ekonomici i politici. Ibn Sina je malo pažnje posvetio praktičnim dijelovima filozofske znanosti. Redoslijed: fizika, matematika, metafizika, znači apstrahiranje od materijalnog koje je napredujuće. Doduše, metafizika se definira kao znanost o svemu postojećem uopće, tako da je problem nematerijalni bitak, a ne izravni predmet te znanosti, ali to problematsko postaje glavna stvar u metafizičkim izvođenjima.

Ibn Sinina fizika je, u svemu, određena zalihom aristotelske predaje; pa ipak se i tu pokazuju novoplatonski utjecaji. Tako posebice u učenju da na zemaljsko zbivanje utječu zvijezde ne svojom toplinom, nego posredovanjem svjetlosti. Novoplatonska su i umovanja o umu, u kojima se odvija njegova inače tanano izrađena psihologija.

Ponajviše je Ibn Sina djelovao svojom medicinom, na Zapadu do 17. st., a danas još na Istoku. On je arapski Galen.

Ibn Sinina parafraza aristotelske metafizike (matematika se ovdje ostavlja po strani) sadrži, pored novoplatonskih elemenata, pokušaj posredovanja u pravcu islamske teologije. Dualizam duha i tvari (ili stvarnost i mogućnost}, Boga i svijeta ističe se kod njega oštrije nego kod al-Farabija, a učenje o besmrtnosti individualnih duša jasnije se izražava. Tvar je on određivao kao mogući bitak ili čisto pasivnu mogućnost, a stvaranje se sastojalo u tome da joj se kao po biti mogućoj podarivala zbiljska egzistencija. Samo u božanstvu su bit i bitak jedno, a u izvanbožanskom pristupa egzistencija biti. Prilagodavajući teološkoj jezičnoj upotrebi, naziva on stvaranjem podarivanje zbiljske egzistencije, ali je to vječito stvaranje. Bog, apsolutno nužni i jedinstveni bitak, je i nužni uzrok, koji od vječnosti mora djelovati, a čiji je učinak, svijet, time vječan. Po sebi je ovaj moguć (kontingentan), no sa strane božanskog uzroka je nužan. Od kontingencije tog istodobno mogućeg i nužnog bića, Ibn Sina, onda razlikuje kontingenciju sveg zemaljskog zbivanja, koje se odvija u vremenu: sublunarni svijet je svijet mogućnosti. Posebice je metafizičko učenje o duši ponukalo Ibn Sinu na mistička razmatranja, dijelom u pjesničkom obliku.

Izvanjska nužda ga je jednoć odvela i među mistike. Tako je mogla i unutrašnja potreba učiniti da on progovori jezikom mistike. Ali je istina da mistika kruniše njegov sustav, ali ga ne nosi niti podržava.

Odlomak iz djela: Nerkez Smailagić, Leksikon islama, 259-260.

Related Articles

Close
Close