Dr.Ahmed Smajlović – »Utjecaj sire na savremenu misao«

Arapski izraz „siretun“ ili „es-siretu“ popularno „sira“, ima više značenja. U islamskoj terminologiji postao je sinonim za život, djelo i ličnost Muhameda, a. s., Danas se upotrebljava kada se označava posebna naučna disciplina kojom se bavi znatan broj pojedinaca na Istoku i Zapadu. U posljednje vrijeme održano je i nekoliko svjetskih skupova koji su imali za cilj da se dublje sagleda ovaj fenomen. Možemo s pravom reći da interesovanje za područje sire na svjetskom planu, nije (skoro) ništa manje od onog koje se pokazalo i pokazuje na islamskom. Dovoljno je, (za) kao dokaz, uzeti samo pojedine svjetske enciklopedije, (a nekamoli islamske) koje se pojavijuju u različitim izdanjima. Na tom području orijentologija je dala nenadoknadiv doprinos, čak i negatorski odnos prema Božijem Poslaniku ima u tome određeni udio, jer je izazvao objektivne, otvorene i naučne umove na ponovno proučavanje spomenute oblasti. (Ako) Mi bismo (željeli) mogli (bi na ovom području jednostavno) pratiti razvoj velikog dijela svjetske misli i njen napredak u tom pogledu preko odnosa njenih nosioca prema Muhamed, a. s. (Zar to ne bismo mogli učiniti prateći njen razvoj) Počevši od Voltera, pa do (odnosa) Rodinsona, kao i od prvih prilaza siri do pojave Vašingtona Irvinga, a isto tako zatim od Getea do Brokelmana, to od Henri Lamensa do Montgomeri Vatta i drugih. (Mogli bi to s puno razloga učiniti) Prateći nastanak, razvoj i zrijenje svake orijentološke škole ponasob, sigurno je da bismo došli do znatačnih rezultata od kojih ćemo ovdje navesti samo neke, (a historijskih i naučnih izvora možemo imati na pretek). (I pored ovakvog stanovišta ipak smatramo da nemamo prijeke potrebe da ukazujemo na više od nekoliko radova iz ovog domena. Dovoljno je (u tom pogledu) prostudirati raspravu Maksima Rodinsona „Evropsko shvatanje islamskog svijeta od njegovog radanja do danas« da dođemo do nekih nepobitnih činjenica koje će (nam) kategorički potvrditi naslovljeni utjcaj u svjetskim razmjerama; a posebno evropskim. Nema potrebe da se posebno osvraćemo na sva do sada izazvana pitanja i iznesene sumnje, jer nam to nije ni cilj ovdje. Više nam je namjera ukazati na činjenicu kako se pod utjecajem radova na području sire od strane neislamskih autora dolazi i do promjene shvatanja o islamskom svijetu kod njenih sunarodnjaka. (Ne trebamo ići daleko, jer se možemo) Mi ćemo se ovdje zadovoljiti (i sa onim) tekstom što ga u svom uvodniku donosi „NIN“ koji je početkom 1974 godine, iz nekoliko nastavaka preko djela Edvardia Šimanjskog upoznavao na naše  čitaoce sa Muhammedom, a. s., napominjući: „O osnivaču muslimanske religije Muhamedu postoji vrlo bogata literatura na mnogim jezicima sveta. Ličnošću muslimanskog proroka bavilo se i još i sad se bavi mnogo naučnika raznih narodnosti, koje žele da na osnovu raznovrsnih izvora rekonstruišu istinsku sliku njegovog života. Interesovanje za ličnost tvorca islama ne ograničava se samo na šačicu naučnika, nego obuhvata i široke krugove društva, dakle i našeg. S druge strane, tesne političke, privredne i kulturne veze s arapskim narodima, koje i dan danas međusobno povezuje muslimanska religija nameću potrebu da se pobliže upoznamo sa ličnošću, čiji je uticaj dominantan u mnogim zemljama Afrike i Azije«. Smatramo da za ovakav stav nije potreban poseban komentar jer su namjere sasvim jasne, određene i praktične. (I kako se vidi) Citat smo prenijeli doslovice na što nas obavezuje naučna strogost, iako je svakom jasno da kao muslimani ne možemo prihvatiti izraze (kao sto su) „osnivać“, (zatim) „tvorac“ i „prorok“ kad se radi o Muhammedu, a. s., jer kao što znamo i (kao što) vjerujemo da on nije ni osnivač islama, ni njegov tvorac, a niti (nekakav) prorok već Božiji Poslanik kome je Allah, dž.š., objavio svoju Posljednju objavu: Kur’an. Ono što nam je bio cilj kod navođenja spomenutog uvodnika jeste da na najbliži i najpraktičniji način ukažemo našim čitaocima na utjecaj sire na tokove, razvoj i približavanje savremene svjetske misli u svim domenima Ijudskog života i interesovanja.

Čini nam se da ne bismo imali potrebe ići dalje od ovog da nas na to ne obavezuje znatiželja i potreba praćenja ovog naučnog područja. Na tom putu možemo se susresti sa desetinama novih radova koji imaju svoju naučnu podlogu i težinu, all isto tako i sa znatnim brojem nenaučnih i površnih izučavanja ovog područja. Naravno nas interesuju oni prvi jer su objektivniji i naučniji. Uzmimo za primjer djelo „Muhamed“ Maksima Rodinsona, židova i marksiste, rođenog u Francuskoj, koji u naučnim krugovima ove zemlje i van nje zauzima vrlo značajno mjesto. Rodinson u svom djelu nameće veliki broj pitanja. Sam tvrdi da nije došao do novih izvora, da je što će reći u svom djelu manje više poznato istraživačima sire. Međutim, sam kaže da je poznata stvar da na osnovu istih izvora, činjenica i događaja svaka generacija ima pravo da provjeri pisanje povijesti i da da svoje viđenje, izvlačeći iz nje nove lekcije koje će joj pomoći u suočavanju sa tekućim problemima, a istovremeno i omogućiti da baci novo svjetlo na pojedine događaje koji ranije nisu dovoljno osvijetljeni i shvaćeni. To je čini nam se i osnovni pokušaj i izazov Maksima Rodinsona, koji svakako treba prihvatiti i dovršiti. Težeći za tim ostvarenjem on primjenjuje kritičko-sociološku metodu za proučavanje i shvatanje Poslanika, a. s., i islama uopće, povezujući  isIamsku istoriju sa našim vremenom, približavajući islamski um evropskom duhu i shvatanju i razumijevajući društveni razvoj Arapa u prvim danima islama. On uočava društvene sukobe koji su vladali prije i u vrijeme pojave islama. Ukazuje na postojanje dviju velikih sila Vizantije  iPerzije, koje su predstavljale dva različita shvatanja i dvije suprotne teorije o svijetu. Vizantija ja je bila hrišćanska, Perzija zaratrustička, a između njih su različiti narodi i narodnosti među kojima su bill i Arapi koji su od davnina živjeli na tom području. Grci su ih zvali ”stanovnicima šatora. Osim toga, niko ne zna da je i jedan drugi narod na tom području živio, nastanjivao se. Prema tome, pretenzije drugih na neka područja njihovog svijeta iluzorne su, apsurdne i kolonijalističke. Sukobi dvaju sistema, dviju ideologija i shvatanja, nužna je bila pojava treće sile. Ona je mogla biti samo arapska, sa arapskom ideologijom, pogledom na svijet i shvatanjem života. Čak bliske beduinskom načinu življenja, koje će na sebi svojstven način izrasti u moćnu silu, potpuno ravnopravnu velikim imperijama. U tom razmišljanju Rodinson smatra da se ne može prihvatiti mišljenje koje smatra da su Arapi živjeli potpuno izolovano bez ikakvog stranog dodira i utjecaja. Za ovakav svoj stav naiazi dovoljno razoga, dokaza.

Kad govori o Muhammedu, a. s., onda to čini sa osobitim poštovanjem i uvažavanjern, navodeći da se Poslanik, a. s., kroz čitav svoj život pokazao mudrim, razumnim umjerenim. Uvijek je razmišljao i sve bi analizirao prije nego donese neku odluku. Mora se priznati da je pitanja života, bilo ličnog ili javnog, znao izvanredno organizovati i usmjeriti. Znao je kad treba čekati i biti strpljiv, a isto tako kad je mudro povući se i pratiti situaciju. Bio je hrabar i diplomata, a njegovi dijalozi su do to mjere logioči, jasni i elastični da nas i danas očaravaju. Bio je ambiciozan do granica postizanja nemogućeg. Interesantno je da Muhammed, a.s., ima sve uslove da bude potpuno sretan i to je to, ali se time nije mogao zadovoljiti, jer nije želio da sam uživa u sreću, težio da tumači snove i budućnost. Bio je veoma  sposoban borac protiv bolesti, neznanja, siromaštva, potlačenosti, nepravde i nasilja, i svih vrsta eksploatacije.

Rodinson dalje ulaže velike napore da objasni islamsko vjerovanje. Čini to iskliučivo preko Kur’ana, kao prvog izvora islamskog učenja uopće. Međutim, kad je riječ o Kuranu kao objavi i mudžizi, Rodinsonovo stanovište je ateističko, to je razumljivo, ali je kritičko, jer osuđuje shvatanja koja govore o Kur’anu kao ”govoru“ Poslanika, a. s, i bezrezervno potvrđuje nepokolebljivo vjerovanje Muhameda, a. s., u Allaha, dž.š., Prateći život, djelo i rad Muhammeda, a. s., Rodinson pokušava da prouči njegovu ulogu kao državnika, pa navodi da je on bio taj koji je donosio one glavne i ključne odluke, kao što su pitanja rata i mira, sigurnosti, razvoja i bezbjednosti. Ono što je interesantno jeste da Rodinson priznaje da se Muhammed, a.s., nije oslanjao na stalnu vojsku, yveć na dobrovoljce opću odbranu, što znači uečešće svih onih koji mogu doprinijeti odbrani zemije, države i sistema. Sam Muhammed, a. s, je vršio smotru takvih jedinica i uklanjao iz njihovih redova nemoćne, nesigurne i nepoželjne osobe. Postavljao je vojne rukovodioce, a sam bi preuzimao glavnu komandu kad bi bio sa vojnim snagama na ratnim poprištima. Čini nam se da Rodinson ovdje govori sa velikim zanosom i priznanjem.

Pregovore i spoljne poslove vodio je sam preko svojih izabranih izaslanika kojima bi davao stroga upustva jasne smjernice. Što se tiče unutrašnje politike, oslanjao se na savjetodavstvo i dogovaranje odnosno na šuuru. Islamska država u Muhamedovo, a.s.,  doba nije znala za prisilu, a u osnovi svoga  i rada oslanja se na javno mišljenje. Njeno jedinstvo bilo je strogo zasnovano na vjerovanju u Allaha, dž.š., Rodinson kategorički negira mišljenje nekih orijentologa da su ilamske zemlje i njihove vlade širile islam snagom i prisilom. Naprotiv, on potvrđuje da islam zabranjuje svako nametanje vjerovanja i ubjeđivanja prijetnjom.

Dajući mjesto islamu zajedno sa ostalim vjerama i ideologijama pod suncem, Rodinson priznaje tri značajne strane Muhammedove, a. s., ličnosti. Bio je vjerski genije, veliki političar, čovjek kao što i Kur’an kaže. Islam ima i imat će svoju ulogu koju je nemoguće zapostaviti i podcijeniti. On predstavlja vjerovanje, sistem način života, a ima i sveobuhvatan pogled na kosmos, čovjeka i život. Tako ga treba shvatiti i tako se mora doživljavati. To potvrđuju i savremena zbivanja kako arapskog i islamskog, tako i čtavog svijeta. Ako ovom svemu dodamo i najnovije djelo „Stotinu prvih“, Dr. Majkla Harta, jednog od uglednih američkih naučnika sa više fakultetskih doktorskih diploma, koji od stotinu izabranih Ijudi u historiji čovječanstva, stavlja na prvo mjesto Muhammeda, a. s., onda je dalja rasprava utjecaju sire na savremenu svjetsku misao donekle suvišna, jer će nam samo obrazloženje autora spomenutog djela biti sasvim dovoljno za to. Tako spomenuti autor kaže: „Moj izbor Muhammeda da bude prvi na listi najvažnijih Ijudi u historiji začudit će sve čitaoce. Međutim, on je jedini čovjek u čitavoj historiji koji je postigao najveći uspjeh na dva područja: vjerskom i svjetskom. Bilo je poslanika i mudraca koji su započinjali velike misije, all su umirali prije nego ih dovrše, kao što je slučaj sa Isusom u krsćanstvu, ili su drugi ljudi učestvovali, ili su prije njih radili na tom poslu kao što je Mojsije u židovstvu. Ali, Muhamed je jedini koji je potpuno dovršio svoju vjersku zadaću kojoj su bili određeni principi u potpunosti u koju su vjerovali cijeli narodi još za njegova života. Zatim, on je pored vjere podigao potpuno novu državu, pa je na ovosvjetskoj strani ujedinio plemena u jedan narod i narode u naciju, udarajući joj najačvršće temelje za život dovodeći je do uspona u svijetu, također za svoga života. On je jedini započeo vjersku i svjetsku zadaću i dovršio ih.“ Zatim dadaje na to i kaže: „Većina onih koji su mijenjali historiju pojavili su se u srcu jednog od kulturnih centara svijeta u razvijenoj sredini koja opravdava pojavu velikih Ijudi u njoj. Međutim, Muhammed je bio jedini koji je nastao u totalnoj pustinji oslobođenoj od svih elemenata civilizacije i napretka. Ali, on je onaj koji je učinio od beduina borce koji su predstavljali nenadmašnu duhovnu snagu koja je pobijedila perzijsku, vizantijsku i rimsku imperiju, koje su bile nesrazmjerno razvijene. U historiji ratovanja u svakom vremenu i pordručju rat je vojni. Medutim, u slučaju muhammedanske misije, većina zemalja koje su osvojili njegovi nasljednici potpuno su se arabizovale, promijenile jezik, vjeru i naciju, počevši od Iraka i Sirije do kraja afričke obale na zapadu i do Sudana na jugu, ostajući do danas jedna nacija koja govori jednim jezikom. Danas nakon 1400 godina ima preko pet stotina miliona muslimana od kojih je oko sto pedeset miliona Arapa. To je u odnosu na mjerilo utjecaja zadaće tj., njenog vremenskog opstajanja i potvrđivanja nenadmašno u historiji osvajanja u svijetu. Također, ne postoji tekst u historiji poslanstva da je prenesen od jednog čovjeka i da je potpuno sa svojim slovima bez iskrivljivanja ostao čitav za ovo vrijeme osim Kur’ana, kojeg je prenio Muhammed, to nije isti slučaj ni sa Tevratom (Torom) ni sa Indžilom (Evanđeljem). Tako susrećemo da su arapska osvajanja, koja su započela u srednjem vijeku, ostala da igraju značajnu ulogu u istoriji čovječanstva sve do naših dana i zbog svog vjerskog svjetskog utjecaja vjerujem da jedino Muhammed ima pravo da ga smatram tvorcem najvećeg utjecaja u historiji čovječanstva uopće.“

Bez obzira kako ko shvatao, pisao i govorio o Muhammedu, a. s., smatramo da je Kur’an u tom pogledu najmjerodavniji i da se svi mi kao prije svga trebamo u ovom, kao i u svakom drugom pogledu pridržavati kur’anskih i sunnetskih stavova.

Ako bismo na  i željeli da rezimiramo utjecaj sire na savremenu svjetsku misao, onda bismo po našem mišljenju mogli reći sljedeće:

  • Prvo, najprije je u neislamskom svijetu govoreno i pisano što mnogi i danas u tom svijetu čine, o Muhammed, a. s., bez ikakvog osjećanja odgovornosti;
  • Drugo,  nastojalo se na sve načine unakaziti njegova ličnost i kao čovjeka i kao poslanika, pa je predstavljen na svakakav način;
  • Treće, postepeno, ali sigurno razvijala se ideja o značaju, mjestu i utjecaju Muhammeda, a.s., ne samo u islamskim, nego u svjetskim okvirima;
  • Četvrto, neislamski svijet je iz dana u dan postajao sve svjesniji značaja ličnosti Muhammeda, a.s., i njegova doprinosa čovječanstvu;
  • Peto, svaki dan se povećava broj radova koji s dužnim poštovanjem u neislamskom svijetu istražuju i proučavaju siru Muhammeda, a.s., pokušavajući da na temelju nje pokušavaju da shvate islams i islamski svijet;
  • Šesto, očito se primjećuje da je sve veći broj naučnika neislamskog svijeta koji traži od svojih sunarodnjaka, teista i ateista, da se odnose prema Muhammedovoj, a.s., ličnosti sa dužnim poštovanjem;
  • Sedmo, nepobitno je da je svjetska misao u gledanju na Muhammeda, a.s., prošla kroz različite faze da bi došla do shvatanja danas da na osnovama rekonstrukcije njegove sire mora zauzeti koliko god to može objektivniji stav, ne samo u odnosu na njegovu ličnost već i u odnosu na njegovu zadaću, što svakako predstavlja značajan doprinos poboljšavanju, kako međukonfesionalnih, tako isto i međuljudskih odnosa u svijetu.

Jednostavno rečeno, baveći se sirom i proučavajući je, ljudi se sve više, kako u islamskom, tako i u neislamskom svijetu približuju Allahu, dž.š., Kur’anu, Muhammedu, a.s., a time u cjelini i islamu, shvatajući ga sastavnim dijelom sebe, svoga bića i svoje baštine, a to ni u kom slučaju nije mala stvar ni za savremenu islamsku, ni za savremenu svjetsku misao.

Piše: Ahmed Smajlović (objavljeno u prvom broju Islamske misli)

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close