Za pravljenje najobičnije šolje kafe potrebno je više od jednog sela

Put zahvalnosti za obične svakodnevne užitke otkriva čudo globalizovane ekonomije

Nedavno sam imao priliku da gledam u jedno od najvažnijih dostignuća u historiji. Ovo čudo je rezultat hiljada ljudi koji sarađuju u desetinama zemalja. Bio je potreban kombinovani rad umjetnika, biologa, političara, mehaničara, rudara i kozara. Zahtijeva avione, čamce, kamione, motore, kombije, palete i ramena. Ovisilo je od mnoštvu materijala, od čelika i drveta do eksploziva i gnojiva šišmiša. Oslanjalo se na drevnu mudrost i svemirsku tehnologiju, na smrzavajuću temperaturu i žestoku toplotu.

To je moja jutarnja šolja kafe.

Većinu svog života, rijetko sam razmišljao o svojoj kafi osim ako je ne prolijem na jaknu ili opečem nepce. Ali ranije ove godine, usredsredivši se na mog sina – u pokušaju da se izborim sa svojim ustaljenim mentalnim stanjem generalne dosade – poduzeo sam varljivi gest. Obećao sam da ću zahvaliti svima koji su imali čak i najmanju ulogu u nastanku moje šoljice kafe: konobari, farmeri i svi ostali.

Ispostavilo se da to nije tako jednostavan projekat. Na primjer, zrnevlje kafe dovezeno je do mog lokalnog kafea u kombiju, pa sam se zahvalio vozaču. Ali nije mogao da radi svoj posao bez puta – tako da sam se zahvalio onima koji rade na održavanju puteva. I put bi bio opasan bez žutih linija – tako da sam se zahvalio ljudima koji su napravili boju.

Završio sam zahvaljujući hiljadama ljudi. Ali da sam imao vremena, moglo ih je biti 10.000. Ili milion. Naš savremeni život ovisi o radikalnoj povezanosti.

Dakako, naišao sam na neku vrstu skepticizma. “Da li je ovo neka vrsta piramidalne šeme?” Pitali su me više puta, kada bih pozvao nekoga da mu se tek onako zahvalim. Ali reakcija većine tih ljudi bila je iznenađujuće prihvatljiva. Sjećam se da sam pozvao ženu koja vrši kontrolu štetočina u skladištima u kojima se čuva kafa. “Znam da ovo zvuči čudno”, rekao sam, “ali samo bih htio da vam se zahvalim što ste pomogli da bubice ne završe u mojoj kafi.” “Čudno”, rekla je ona, “ali ste mi popravili dan.”

Pošto ne ispijam kafu odjednom, zahvalio sam i onima koji su napravili čaše za kafu. Jedan od mojih omiljenih razgovora bio je kada sam pozvao čovjeka koji je dizajnirao poklopac čaše za kafu, kako bih mu se zahvalio. Nisam mogao ni zamisliti koliko je razmišljao u ovom komadu plastike promjera 6 centimetara. Dizajner, Doug Fleming, izvanredan je inovator – Elon Musk poklopaca za čašu, ali možda emotivno stabilniji.

Među njegovim mnogim poboljšanjima, gospodin Fleming je dizajnirao otvor u obliku polumjeseca na unutrašnjoj strani poklopca i dijela za usne. Rupa nije ravna na poklopcu, kao kod većine poklopaca. To, kaže on, čini da kafa protiče glatko. Ne morate skupljati usne, kako biste imali bolji “retronazalni osjećaj”. Nisam 100% siguran šta ovo znači, iskreno, ali to me je podsjetilo da ako se nešto uradi dobro, proces koji stoji iza toga je obično nevidljiv.

Da bi pokrio svoje poklopce, gospodin Fleming je morao da uveze specijalne alatne mašine (ranije korištene za izradu kontejnera za maline) iz Kanade. Možda živimo u vremenu tribalizma i nacionalizma, ali važno je zapamtiti: nije potrebno selo da se napravi šolja kafe, već cijeli svijet.

Razmislite o mom putu u Nievu, planinski grad u Kolumbiji, gdje se uzgajaju zrnevlja kafe koju pijem. Vozio sam se magistralnim putevima do male farme u vlasništvu porodice Guarnizo, devetero braće i sestara. Guarnizosi su me odveli na turneju po plantaži gdje sam vidio stabljike sa crvenim bobicama koje sadrže zrnevlje kafe i kokoši veličine odraslih pit bullova. Zahvalio sam im što me svakodnevno bude svojom kafom.

Guarnizos je odgovorio da ne mogu obavljati svoj posao bez stotinu ljudi. Mašina koju koriste za obrezivanje voća pravi se u Brazilu. Voze se farmom na kamionu sa dijelovima iz cijeloga svijeta.

Moja kafa je samo 1.2% praha kafe. Ostatak je voda, tako da sam shvatio da moram zahvaliti ljudima koji snabdijevaju vodom New York. Otišao sam sjeverno da upoznam neke od hiljada ljudi koji rade na rezervoaru koji mi omogućava da pritisnem dugme i dobijem vodu za piće. Zahvalio sam se hemičarima, inženjerima i zaposlenima koji prikupljaju gnojivo jelena prije kišne oluje, tako da ne dospije u rezervoar.

To je bio podsjetnik da milioni ljudi širom svijeta moraju potrošiti sate da dođu do najbližeg bunara sa čistom vodom. Ovo je dovelo do važnog zaključka: Zahvalnost treba da nas inspiriše na akciju, a ne na samodopadljivost. Zato sam donirao novac Dispensers for Safe Water, organizaciji koja pomaže u obezbjeđivanju čiste vode u Africi.

Jedno od mojih konačnih putovanja bilo je posjetiti fabriku čelika u Indijani, kako bih zahvalio radnicima. Metali se koriste u aparatima za kafu, kamionima i mostovima. Upoznao sam nekoliko radnika u fabrici koji rade tamo decenijama. Bili su zahvalni što još uvijek imaju posao, uprkos njegovim teškoćama. Dugo su govorili o trovanjima ugljen monoksidom, zbog čega su bolovali danima. “To je bilo kao najgori mamurluk”, rekao mi je jedan od njih, vidno uznemiren zbog prisustva jednog od nadređenih. Dodao je: “Ne žalim što sam ostao ovdje. Time plaćam koledž za dvoje djece, kuću, auto i sve ostalo.”

Kratkoročno gledano, ovim ljudima će možda, a možda i ne pomoći nove tarife koje je nametnula Trumpova administracija. Ali verujem da će dugoročno gledano, kao što će vam većina ekonomista reći, trgovinske barijere predstavljati prepreku za napredak. Globalizacija ima slabosti, a ovi radnici iz Indiane mogu biti žrtve. Međutim, slobodna trgovina je blagodat za čovječanstvo. Svjetska stopa siromaštva je pala, životni vijek ljudi je porastao. Potrošačima je omogućen pristup vrtoglavom broju raznovrsne robe. Kao što kaže Russ Roberts, profesor ekonomije sa Stanforda: “Već smo pokušali kupovati domaće (lokalno), to se zove srednji vijek”.

Piše: A. J. Jacobs (The Wall Street Journal)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close