MUSTAFA EF. GOBELJIĆ: »Jedno razmišljanje o našim mevludima«

O MEVLUDU (ispr. MEVLID, što znači rođenje – u ovom slučaju Muhammeda, a.s.) u našoj literaturi najčešće susrećemo napise historijskog i književno-umjetničkog sadržaja. I to, u ne baš bogatom opusu. Malo je ili skoro nikako onih koji se bave mevludom iz analitičko-praktičkog ugla. Ovaj rad, skroman je pokušaj takve vrste.

Mevlud kao izraz neseblčne ljubavi prema Muhammedu, a.s. On, dika svjetova, milost upućena čovječanstvu, vjesnik posljedne Božije Istine, permanentno je ostao objektom ljubavi svojih sljedbenika od dana kada je u pećini Hira primio prvu Božiju poruku pa sve do dana današnjeg. Duboko smo uvjereni da će tako biti do samog Kijameta. Tu svoju ljubav muslimani su tokom povijesti manifestirali na različite načine. Oni prvi – njegovi ashabi, pretočiše je u iskreno slijeđenje njegova puta, u spremnost da žrtvuju sve – pa i život, zarad očuvanja islama i zaštite života svoga Poslanika; pretočiše je u svakodnevno dijeljenje dobra i zla s njim. Onim potonjim, koji volješe Poslanika više od svojih porodica i sebe samih, ostade da svoju ljubav iskazuju kroz dosljedno prakticiranje njegova sunneta, kroz pjesničko-poetsku maštovitost, kroz neumorno učenje salavata, recitiranje hvalospjeva itd.

Mevlud, kao specifični i autentični oblik književno-poetskog izraza, nastao je svakako kao plod nesebičene ljubavi prema poslaniku Muhammedu, a.s., ali i kao rezultat pjesničke težnja da istu
ovaploti i ovjekovječi. Naši mevludi gledano iz analitičko-praktičkog ugla, mevludi, kakve mi danas imamo, svakako su jedna od najkontroverznijih komponenti naše vjerske prakse. Mi se ovdje nećemo baviti historijskom dimenzijom ovog slučaja, niti imamo namjeru svrstati se među one koji su previše kritični, i koji mevludu oduzimaju svaki legitimitet tvrdeći kako nema pozitivnih, dobrih bid’ata (novotarija). Mi prihvatamo da proslavljanje mevluda ima status bid’atun haseneh (pozitivne novotarije), kako to smatra najveći broj islamske uleme. No, nikada se nećemo pomiriti s tim da on ima status farda, kako je to najčešći slučaj kod Bošnjaka. A da paradoks i nesreća budu veći, pojedini fardovi imaju status ibadata. Smatramo da je došlo vrijeme  Bošnjacima kazati istinu. Ovo je inače vrijeme njihove svekolike spoznaje i otrežnjenja. Mi više ne smijemo biti zadovoljni sa činjenicom da nečije činjenje mevluda bude njegova jedina veza sa islamom. Nekada smo to tolerisali i pravdali, i možda nismo puno griješili Medutim, danas Bošnjak mora znati da bez namaza, posta, zekata i hadždža nema muslimana uopće, da bez izvršavanja vadžiba i sunneta nema muslimana u punom smislu. On takođe mora znali da je uslov rečenom još i potpuna apstinencija od teških i velikih grijeha. Bošnjak mora znati da se čarobnim štapićem ne stiče džennet niti postaje mu’min. To je proces koji podrazumijeva uklapanje kompletnog čovjekovog djelovanja u islamske norme. U islamu ne prolaze ekscesi uz pomoč kojih se želi zadobiti status koji dotičnom ne pripada. U tom kontekstu treba sagledavati i mevludske obrede.

Ako je mevlud samo jedan eksces u životu čovjeka, onda je to uzaludan posao. Drugim riječima: ako čovjek koji ne obavlja namaze, ne posti, zekat ne dijeli itd., upriliči mevlud u svome domu želeći time kompenzirati sve propušteno, onda on treba znati da s time nije postigao ništa i da se islam od toga uopšte ne sastoji.

S druge strane, ako je mevlud rezultat iskrene ljubavi prema Poslaniku i dosljednog čuvanja njegovog Sunneta, onda se dotični može nadati da mu to bude upisano kao hajr djelo i da se njegov ugled kod Allaha dž.š. time uveća.

ŠTA JE S TEWHIDIMA?

Ni malo manje kontroverzna (premda ima onih koji to tumače kao rezultat odumiranja autentičnog vjerskog mišljenja i prakse), ali je svakako veliki razlog za zabrinutost način na koji se to prakticira. Tewhidi su postali praksa svih slojeva našeg naroda. Kako onih koji poznaju njegovu suštinu tako i onih koji u njemu vide samo ritual. Oni su postali dio običaja, kategorija prestiža itd. – gotovo sve više nego ono što bi trebali biti.

Mi imami, prije svega, više ne smijemo ćutati. Moramo kazati jasno i glasno da tewhid vrijedi jedino uz namaz, post itd., uz duboku skrušenost i slično. Bez toga, on je samo prazan ritual koji ne donosi nikakvu sreću niti pažnju od Boga dž.š. Moramo, na najprikladniji način, kazati našim Bošnjakinjama (a one uglavnom posjećuju tewhide), da je tewhid (ako se pravilno shvati), samo duhovna nadgradnja, a nikako osnov naše vjere.

Da bez obavljenog namaza u dotičnom danu i izvršavanja ostalih vjerskih dužnosti njezin tewhid nema nikakvu vrijednost.

Naš svijet, čim mu neko u bližem familijarnom krugu umre, odmah počne misliti kad će napraviti tewhid (a iz neznanja govori tehvid), kojeg će hodžu pozvati da ga prouči, kakvo če sijelo uz njega sazvati, pa onda šta će sve skuhati da se poslije zvanice malo počaste itd. itd. Sve se to, pokatkad, pretvori u čitavu jednu malu paradu – tewhid se prouči, dova se uputi i to je sve. A poslije, svako po svome. Pri tome se kod nas ustalio nekakav adet da se tewhid umrlom mora proučiti prvi, sedmi i četrdeseti dan od njegovog preseljenja, a niko ne zna zašto. Ako jednog Bošnjaka, koji u tome ustrajava, pokušaš ubijediti da nema potrebe za tako kratko vrijeme organizirati tolike tewhide – znaj da u tome nećeš uspjeti.

A da su ti mnogobrojni tewhidi novotarija nepoznata u izvornim islamskim obzorima mišljenje je i hadži Mehmed ef. Handžiča, našeg velikog učitelja i poznavalaca teološke šeriatsko-pravne materije. On kaže: “Ni oni tevhidi, što ih većinom žene uče prvi, sedmi i četrdeseti dan poslije nečije smrti, te na pola godine i na godinu, nijesu nikakav islamski običaj. I ti su običaji nakalemljeni sa strane,  samo Im je data neka islamska boja.”(1)

Osobno se nisam imao priliku uvjeriti u još jedan naš izum koji prati ove naše vjerske skupove, ali su mi pojedine kolege prezentirali svoju iskustva. Radi se, naime, o nekoj vrsti specijalne odjeće (aktuelne posebno u ovim ljetnim danima) koju pojedine naše Bošnjakinje koriste. Ona im pomaže da se za pola minuta iz priviđanja zabrađenosti preruše u svoje stanje – razgolićenost, a to se radi odmah nakon učenja Fatihe.

KAKO DALJE

Sva ova kritičko-analitička razmšljanja nisu imala za cilj eliminaciju ovih vjerskih obreda iz naše prakse. Autor ovih redova ne daje sebi za pravo da sugeriše da li mevlude i tewhide treba i dalje njegovati ili im pripremati blagu suspenziju. Mi jednostavno smatramo da je ovakvo stanje neodrživo. Bošnjacima čim prije treba staviti do znanja gdje je mjesto mevludu i tewhidu u hijerarhiji njihovih vjerskih dužnosti. Ako su oni naša realnost, onda apelujmo da se to čini samo Allaha radi, da se učesnici tih obreda ponašaju maksimalno skrušeno i predano i da se oni shvate i prihvate samo kao duhovna nadgradnja kojoj mora prethoditi temeljna rekonstrukcija čovjekovog života u skladu sa postuliranim načelima islama.

U iščekivanju još jednog poslanikovog rođendana smatramo za korisno navesti neka razmišljanja dr. Muhammeda el-Behijja upućena muslimanima ovom prigodom:

“Svake godine u ovom srećnom trenutku musliman se treba zapitati: šta je u proteklom periodu ostvario od osnovnih islamskih poruka?

1) Da li je vjera u Uzvišenog Allaha rezultirala njegovim pravilnim usmjerenjem? Je li postao čvrsta i cjelovita ličnost bez unutarnjih razdiranja izmedu strasti i požuda, s jedne, i razuma i srca, s druge strane? (Jesu li u njegovom sadašnjem životu dominantni faktori koji podstiču egoizam i materijalnu sigurnost ili drugi, stvaralački faktori, koji ga uzdižu na stepen čovječnosti a glavno mjerilo im je vjera srca i logika razuma njegova? Islamski monoteizam i obredoslovlje imaju za cilj izbavljenje čovjeka iz nesigurnosti i otuđenosti koja proističe iz egoizma svakog čovjeka… Izbavljenje iz nesigurnosti i otuđenosti pojedinca moguće je samo pobjedom razuma nad tjelesnim prohtjevima, a te pobjede nema bez vjere u srcu, a vjera srca je poruka islama.

2) U trenutku sjećanja na rođendan Poslanika a.s., pita li se musliman šta mu je donio njegov namaz svakog dana, post mjeseca ramazana, hadždž ako ga je obavio?

Da li ga je to ojačalo i uvjerilo da i drugi ljudi žive pored njega i da su ravnopravni u korištenju prirodnih blagodati, što je osnov međusobne ljubavi, potpomaganja i bratstva u ponašanju i životu.

3) Pita li se musliman, isto tako, u času obilježavanja mevluda Allahova poslanika, kakva je njegova odgovornost u odnosu na porodicu i zajednicu shodno Poslanikovim riječima: Svi ste vi pastiri i bićete pitani za ono što vam je povjereno na čuvanje.

islam na pojedinca gleda kao na zasebnu ličnost, a ne kao na dio cjeline. Stoga je odgovoran u
granicama svojih moći, a ta se odgovornost proteže i na druge članove zajednice. Odgovornost
pojedinca nije samo u priznavanju njegove ličnosti, već u iskrenom radu i težnji ka Allahu dž.š., a u približavanju Allahu je lična, porodična i društvena dobrobit.

Na ovakav način preispitujući samoga sebe, svaki pojedinac će moći saznati svoje mjesto u islamskom životu, kao i to koliko je blizu ili daleko od mina života Muhammeda, a.s., a samim tim i domet uvažavanja mevluda.

Ovo saznanje je garant pravnog usmjerenja svake iičnosii uz izražavanje iskrene nade u korisnost obilježavanja Poslanikova rođendana i njegovog uticaja na život pojedinca i zajednice u cjelini. Na taj način islamski život postaje pravilan i bez skretanja desno i lijevo.”(2)

Piše: Mustafa Gobeljić (Članak je objavljen u časopisu Hikmet 1994. godine)

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) “Jedan Hadisi-šerif”, h. Mehmed Handžić, “El-Hidaje” (VII), br. 7-8., str. 215-216.

2) El-Behijj dr. Muhammed, “Islamska misao” br. 48., str. 6.

Related Articles

Close
Close