FAZLUR RAHMAN: »Riba i kamata«

U prvom dijelu ovog rada smo već pomenuli vrstu ribaa koju Kur’an zabranjuje. (OVDJE) Ali, ovo je negativan aspekt problema. Da bi razumjeli pozitivni aspekt problema morali bismo uzeti u obzir značajnu činjenicu da, u skladu sa Kur’anom suprotno od riba nije bej’ (trgovina, razmjena), nego sadakah (milosrđe, dobrotvornost). Mi smatramo daje prethodna zabluda o problemu zbog toga što su riba i bej’ razmatrane kao suprotnost jedna drugoj. Rezultat je bio da je pravno cjepidlačenje bilo pridodato zato što je moralni značaj pripojen zabrani ribaa. U Kur’anu, upravo prva objava koja zabranjuje riba govori o onome „što vi dajete putem zekata” da je u kontradikciji sa bilo čim drugim što vi investirate putem ribaa. Na isti način posljednji ajeti koji se odnose na ovu problematiku govore o Allahu „koji uništava riba” a iza toga odmah slijedi primjedba da „Allah čini da sadaka napreduje”. Ajeti sure al-Baqarah koji analiziraju riba dolaze neposredno nakon ajeta u istoj suri koji govore o sadaki, načinu raspolaganja, različitim zabranama koje je se tiču i konačno njen značaj u socijalnoj strukturi.

Prethodno smo nekoliko puta navodili (1) jasne riječi Kur’ana „Ne koristi riba za uvećanje”.(2) hronološki red objavljivanja Kur’anskih zabrana ribaa i (3) istorijsko objašnjenje (kao nelegalno) i predaja preuzetih od ranih tumača Kur’ana, da je riba iz predislamskog perioda, a koja je Kur’anom zabranjena, bila ona koja se sastojala u udvostručavanju izvorne sume (tad’if fi’l-qard) što je činjenica dupliranja formirala ‘Illat al-buka tj. „razlog” zabrane. Imajući ovo u vidu dobro bismo uradili ako pribilježimo slijedeće iz Kur’ana, gdje je sadaka dovedena u direktni kontakt sa ribaom:

„Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati?” (aI-Baqarah, 245).

„Ko će Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio.” (al-Hadid, 2)

„Ako Allahu drage volje zajam date, On će vam ga mnogostruke vratiti i oprostiče vam…” (al-Tagabun, 17)

Svi ovi navodi su izgleda elaborati ideje sadržane u drugom dijelu ajeta o ribau, koje se javljaju u suri al-Rum na slijedeći način:

„(…) a za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili, takvi će dobra djela svoja umnogostručiti.” (al-Rum)

Onda, prema Kur’anu,suprotno ribau je sadaka. Ali šta je sadaka?

Ovo pitanje zahtijeva veću raspravu, što ovdje nije mjesto. Međutim, mi ne možemo da ne istaknemo činjenicu da sadaka ne znači moljenje i davanje milostinje po samoj volji nečijoj. stoga, poštujući princip da se stvari upoznaju i preko njihovih suprotnosti, neophodno je postaviti suprotnost između riba i sadake, ma koliko naše primjedbe bile oštre na ovoj relaciji, jer stara arapska poslovica kaže:

„Ono što ne može biti potpuno sačuvano,
ne smije se dozvoliti da zbog toga u potpunosti bude i izgubljeno.”

Postoji tenzija između ribaa i sadake po kojoj je bej’ nešto kao termin između ova dva pojma. Jasno je da Kur’an traži pomganje i uzajamno poštovanje, umjesto konkurencije i profitiranja. Ovo potpomaganje i međusobno poštovanje predstavljaju osnovni duh sadake, baš kao što je konkurencija i profitiranje vodeći smisao ribaa, kao krajnji oblici. Međutim, mora se uočiti, da pravno, termin sadaqah ne znači saradnju i međusobno poštovanje, niti riba predstavlja konkurenciju i profitiranje. To je zbog toga što se smisao ovih termina pomiješao, te kontradikcije ostaju nerazjašnjene. Istina je, po našem mišljenju, da postoji želja da se stavi u legalnu formu moralno učenje Kur’ana i prakticirani sunet vremenom doveo do evolutivnog procesa u tekstovima hadisa o kojima smo nešto rekli. Slijedeće primjedbe Ibn Qayyima, koje smo citirali, u detaljima vode takvim zaključcima:

Dvije su vrste ribaa: (1) očigledna ili stvarna (džahilijj) i (2) skrivena ili prećutno prihvaćena (hafijj). Očigledna je bila zabranjena zbog neugodnih posljedica na društvo. Skrivenariba,medutim, je bila zabranjena jer je mogla dovesti do „očiglednog” ribaa. Zbog toga, prva kategorija ribaa je bila direktno zabranjena, dok je druga riba imala indirektnu zabranu. Očigledna riba je, u stvarnosti riba u koju je uključen kredit. U predislamskom periodu riba se sastojala u vraćanju pozajmice koje je bilo odlagano, što je stvorilo povećanu količinu duga. Rezultat je bio da je početna suma (osnovica) rasla u proporciji sa odlaganjem, što je igralo ulogu u vraćanju duga.To je išlo dok se suma od 100 popne na 1000. U većini slučajeva dužnik je bio siromašna osoba koja nije imala druge mogućnosti nego da odlaže vraćanje duga i povjerilac se slagao sa njegovim zahtjevom i odlučivao se za čekanje da bi mogao dobiti veći profit od osnovice koju je uložio. S druge strane, dužnik je bio prinuđen da plati uvećani iznos, te se morao čuvati od zahtjeva povjerioca i opasnosti od zatvora. Kako je vrijeme prolazilo suma se uvećavala, problemi se množili i dug akumulirao, dok ne bi sva imovina dužnika pripala povjeriocu. Na ovaj način dug siromašnog čovjeka bi se uvećavao bez stvaranja profita, s druge strane dobra kreditora su se umnožavala bez diobe sa bratom (dužnikom). Povjerilac je na ovaj način zahtijevao nezakonitim sredstvima dobra svoga brata (dužnika) i njegov brat je podnosio gubitak za gubitkom. Zato je Allah u svojoj milosti i mudrosti i neizmjemoj ljubavi prema svojim stovrenjima zabranio riba i osudio one koji se njome služe, naplatioce, one koji polažu pravo na dokumente o ribau i one koji su bili svjedoci u takvim transakcijama, dok je onima koji nisu bili spremni da se odreknu ribaa rekao da se pripreme za rat protiv Allaha i Njegova Poslanika. Ovakva prijetnja nije bila izrečena za bilo koji drugi veliki grijeh (al-kabir), što se može zaključiti da je ovo najteži među velikim grijesima.(akber al-kabair). Kada je Ahmed b. Hanbel bio upitan o ribau o kojem nema dvosmislenosti ili, sumnje odgovorio je:

„Očigledna riba o kojoj nema nejasnoća je ovo: Neko duguje nekom i kreditor pita dužnika da li je spreman platiti dug ili se, alternativno slaže sa povećanjem duga. Ako dužnik nije u stanju platiti, onda kreditor povećava osnovicu i produžava termin otplate. Allah pominje riba kao suprotnost sadake. Prema tome, osoba koja uzme riba biće upravo suprotna onoj koja daje sadaku. Allah kaže: „On uništava riba, a pomaže milostinju i darovanje”. I On dalje kaže: „A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati, a za milostinju koja udijelite da biste se Allahu umilili – takva će dobra djela svoja umnogostručiti”. Allah dalje kaže: „O vi koji vjerujete, ne jedite riba umnogostručenu, bojte se Allaha, jer ćete tako postići što želite, i čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene”.

Nakon toga Kur’an govori o Džennetu koji je pripremljen za one koji troše svoja dobra, kao  radosti, tako i u nesreći, oni su potpuno drugačiji od onih koji uzimaju riba. Ukratko, Allah je zabranio riba s jedne strane, jer je tu nepravda načinjena čovjeku i s druge strane On naređuje trošenje dobara kao sadake, što je dobro.”(1)

Komentar Muhammed Rešid Ridaa na izraženi stav Ibn Oayyima je vrijedan pomena. On kaže:

„Ova riba koju Ibn Qayyim naziva „očigledna riba” i o kojoj Ahmed b. Hanbel kaže da je to vrsta ribaa čija je nezakonitost dokazana, bez tračka sumnje jasnim kur’anskim tekstom: to je riba koja se odnosi na kreditne transakcije gdje, ako siromašni čovjek ne može platiti svoj dug čak i poslije isteka mnogo vremena ili godina, suma koju duguje se uvećava mngo puta. Ova riba uništava domove, uništava u ljudskom srcu drugarska osjećanja i stvara struju neprijateljstva i mržnje među bogatim i siromašnim.

Kada je Poslanik ograničio riba na riba koja je uključena u kreditne transakcije, on je stvarno učinio jasnim da je riba Božija zabrana i ovim je Allah zaprijetio užasnom kaznom, koja je čak oštrija od kazne za nevjerovanje. Da li bi osoba obdarena razumom i inteligencijom držala da je zabrana ribaa štetna za ljude i da li bi je to zdržalo od uvećanja svojih dobara njome? Pošto se kapital ne može akumulirati bez uništavanja domova siromašnih i zadovoljavanja pohlepe onda nijedan čovjek ne bi sa odobravanjem gledao ovakav način uvećanja dobra!”(2)

Ukratko, riba koju Kur’an jasno zabranjuje je riba koju Ibn Qayyim naziva „očigledna riba” i koja se karakteriše kontinuiranim uvećanjem prvobitnog duga. Između ovog postoji mnogo oblika nepoštene trgovačke prakse koji nisu riba, ali su pogođeni kroz smisao ribaa; to je profitiranje što se naziva „skrivena riba” po Ibn Qayyimu. Na posljednju vrstu ribaa se odnosi slijedeći komentar velikog eksperta za hadis Ibn Hadžera el- Asqalanija:

„Termin riba može biti primijenjen na svaku zabranjenu komercijalnu praksu.”(3)

U zbirci hadisa i asar može se uočiti daje učinjen napor da se formuliše ovaj koncept ribaa. Međutim, mi ne možemo prihvatiti pravni termin ribaa za sve nemoralne oblike trgovačke prakse i dobro ćemo uraditi ako imamo u vidu osnovni princip izrečen od strane Rašid Ridaa riječima:

„Potrebno je načiniti razliku između zabrane koje su bazirane na jasnom tekstu (nass) Kur’ana s jedne strane i onih koje su bazirane na predajama prepričavanim preko pojedinog lanca prenosioca (rivajet al-ahad) i na zaključcima pristiglim od strane pravnika procesom analogije (qijas) s druge strane.”(4)

Zemljoposjedništvo, feudalizam, profiterstvo i zgrtanje dobara je sigurno mnogo bliže „očiglednoj riba” nego bankarski interes. Da bismo izbjegli suprotne osude ovog stava, izražavajući se slično, uključili bismo i istu grešku koja je privukla pažnju al-Džassasu u gore citiranim riječima i koje bismo voljeli ponoviti, zbog njihove važnosti:

„Nije ispravno raspravljati o terminu korištenom u šeri’atu sa namjerom da se neki poslovi odrede kao zabranjeni akti, izuzev ako nije uređeno da određeni termin korišten u šeri’atu bude i primienljiv na poslove o kojima se govori.”

ULOGA KAMATNE STOPE U DANAŠNJOJ EKONOMIJI

U modernoj ekonomskoj nauci kamatna stopa zauzima isto mjesto kao cijena i obavlja sve značajne funkcije kao bilo koji mehanizam cijena tj. regulisanje ponude i potražnje kredita i regulisanje među mušterijama. Ako je kamatna stopa tj. cijena posuđenog novca reducirana na nulu, onda smo suočeni sa ograničenom ponudom i neograničenom potražnjom. Postalo bi nemoguće kontrolisati i regulisati raspoložive kredite i označiti prednosti.

Posebno u društvu kao što je naše gdje postoji velika opasnost od rođačkih veza i korupcije, nemoguće je odrediti pravo prvenstva i korektne sume bi bile određene danom optimalne upotrebe raspoloživog fonda za razvoj. Danas, međutim, kamatna stopa funkcioniše kroz objektivni sistem dodjeljivanja kredita i stvarna potreba za pozajmnicom je izražena spremnošću da se plati odgovarajuća cijena tj. kamatna stopa. Uobičajeno vjerovanje da je kamatna stopa odlučujuća apsolutno je bez osnova, prosto zato što je to jednostavno cijena kao i svaka druga cijena.

Mewdudi objašnjava teoriju koja ukazuje na zakon ponude i potražnje kao osnovu kamatne stope i kaže:

„Samo razmišljajte šta to u stvari znači. Kapitalista ne ide pošteno i fer u partnerstvo sa poslovnim čovjekom i zahtijeva svoj dio profita koji je poslovni čovjek zaradio. S druge strane on pravi grubu procjenu minimuma profita koji bi poslovni čovjek mogao napraviti. Stoga, on kaže „Mogao bi dobiti toliku kamatu za novac koji sam mu pozajmio”. Poslovni čovjek, takođe, sa svoje strane pravi grubu procjenu maksimuma profita koji bi mogao zaraditi od sume kredita koji želi dobiti. Stoga on kaže: „Kamata koju ću platiti ne smije preći ovu vrijednost”. Tako oboje i dužnik i zajmodavac ulaze u špekulaciju.”(5)

Izgleda kao da Mewdudi nije radio ozbiljnu studiju našeg današnjeg bankarskog sistema. Slika koju on ima o cjenjkanju i poravnanju između potreba dužnika i kreditora možda je u praksi baniya (Hindus zajmodavac i prodavač), ali to nije finansijski sistem banaka. Cijene u sitnim poslovima mogu rasti i padati i one to u stvarivi rade, ali kamatna stopa ne raste i ne opada čak ni pola ili četvrtinu procenta, izuzev u slučajevima različitih i mnogobrojnih stresova ekonomskih faktora. Takvi porasti i padovi kamatne stope i sami postaju značajan ekonomski faktor. Određivanje bankarske kamatne stope nije rezultat jednostavnog razumijevanja između dužnika i kreditora, već proizvod mnoštva kompleksnih ekonomskih faktora.

Po mišljenju nekih ekonomista kamatna stopa može biti svedena na nulu. U stvari, opšti trend ekonomskog sistema je smanjenje kamatne stope. Ali, ovo može nastati samo ako je obim stvarnih dobara i kreditni kapital u zemlji umnožen do takvog stupnja da postoji jednakost ili je skoro postignuta između ponude i potražnje novca i kreditiranje postaje veoma lagano. Ali ovo nije još dostignuto čak ni u visoko razvijenim zemljama, kao što je SAD. Da bi doveli do ovakvih uslova u našoj zemlji, morali bismo izgraditi nesmetane uslove za proizvodnju stvarnih dobara i formiranje kapitala a i ako bismo to uspjeli morali bismo nastaviti sa sadašnjom kamatnom stopom.

Kao što smo objasnili u prethodnim dijelovima ovog rada, glavno učenje Kur’ana želi do maksimuma razvijati duh saradnje i društveno-ekonomske pravednosti, što je nazvano sadaqah i što ne smije biti smiješano sa prošnjom i davanjem milostinje. Duh saradnje potenciran u Kur’anu je dobro ilustrovan u mu’ahat, (bratimljenje) zasnovanog kod Poslanika nakon njegove hidžre u Medinu među muhadžirima Mekke i lokalnih ensarija. U islamskoj zajednici gdje vlada saradnja i dobra volja, baziranoj na istinskom duhu sadake, bankarska kamata će, naravno, biti eliminisana, jer u ovom idealnom udruženju biće konkurencija među ljudima, ali samo kroz njihove vrline i pomaganje. Težnja da se dostigne ovaj ideal je plemeniti džihad našeg vremena. Ali, ako se brinemo o ovom džihadu za osnivanje islamske zajednice, saradnje i dobre volje, podjednako je potrebno da ne zatvorimo oči pred realnostima sadašnjice, ma kakve one bile. Prevazilaženje kamate predstavlja najvišu zamislivu etapu duha saradnje i stoga ne može biti primjenjiv danas, ukoliko ekonomiju zemlje i proizvodnju ne bi doveli u razne opasnosti. Danas ovaj tip islamskog duha saradnje je poželjan u našem društvu, jer zaista, mi smo sada na suprotnom polu od društvenih odredbi proklamovanih Kur’anom.

U tom slučaju bilo bi jednostavno nemoguće za vladu da diže beskamatne kredite za projekte bez profita, kao što su putevi bolnice, škole i dr. Nijedna ekonomija se ne može izgraditi danas, niti su je mogli izgraditi naši preci na Kard hasan mada privatne institucije trebaju biti podsticane u ovom pravcu iz čovjekoljublja. Mi, stoga zaključujemo da bi preporuka kamate, na današnjem stupnju razvoja bila kardinalna greška.

ZAKLJUČAK

  1. (a) Jasne riječi Kur’ana: „Ne jedite riba umnogostručenu”.
    (.b) Historijske predaje koje se odnose na prirodu ribaa sežu sve do eminentnih tabiina tumača Kur’ana.
    (c) . Hadiska građa koja navodi historijski kontekst u kome se izvodi: „odustanite od onog što je ostalo od ribaa”, sva objavljena ova evidencija uspostavlja slijedeću definiciju ribaa: „Riba je prekomjeran dobitak, gdje je suma kapitala udvostručena nekoliko puta, naspram fiksnom produženju termina otplate duga”.
  2. Zabrana ribaa je zakonom religiozna neophodnost.
  3. Kur’an je objavio da je suprotno ribau sadaka, štoje bez sumnje oblik moljenja. U svjetlu toga, moralna je dužnost muslimana da izgrade sistem ekonomije bazirane na sadaki, tj. saradnji i međusobnom razumijevanju. Nastojanjem za saradnjom vlade i naroda potrebno je da se postigne ovaj cilj.
  4. Osnovna moralna ideja, uzrok kur’anske zabrane je dar kroz hadisku literaturu, ali i kontradiktomosti i neslaganje na relaciji riba – hadis i evolutivni trend u ovoj literaturi vodi ka porastu strogosti obarajući autentičnost i autoritet.
  5. Težnja Kur’ana za sadakom i način na koji hadis iznosi i razvija ovu ideju vodi zaključku da svi nemoralni oblici finansijskih i ekonomskih transakcija potpadaju pod kategoriju koju Ibn Qayyim naziva skrivena riba. Ali, neophodno je održati distan između riba u Kur’anu, koja je u stvari legalna riba i termina ribaa upotrijebljenog kasnije i od kasnijih pisaca.
  6. Ekonomski sistem koji Kur’an zahtijeva da uspostavimo baziran na duhu saradnje, daljem njegovanju i razvijanju ovag duha u pravilnom pravcu i rekonstrukcije društva u skladu sa tim bi učinilo bankarsku kamatu i današnji bankarski sistem prilično suvišnim, što je upravo ono što duh Kur’ana i suneta zahtijeva od nas.
  7. Sve dok naše društvo ne bude rekonstruisano po gore navedeno islamskoj preporuci, bilo bi pogubno za dobro ekonomije društva i finansijskog sistema zemlje, a i u suprotnosti sa duhom i nastojanjem Kur’ana i suneta ukidanje bankarske kamate.
  8. U skladu sa principom tadridž (gradacije) ili olakšanja puta bilo bi potrebno ozakoniti prava protiv takvih teških društvenih nepravdi, kao što su feudalizam i dr. prije nego proslijedi ukidanje bankarske kamate.
  9. Potrebno bi bilo za svakog građanina Pakistana da radi marljivo i neumorno da dostigne željeni cilj reduciranja bankarske kamate na nulu, drugim riječima da je eliminiše u cijelosti. Za ovaj kraj bilo bi potrebno povećati obim stvarnih dobara i kreditni kapital u zemlji do te mjere da se postigne jednakost ili nešto blizu toga kad je u pitanju ponuda i potražnja novca kao kredita, te bi se kredit dobijao veoma lako. U takvim idealnim uslovima motiv za bankarskom, kamatom, odnosno za profitom bi bio prevaziđen.
  10. Mjere prihvaćene od vlade i zajedničke težnje muslimana u cjelini, sami će dovesti do postojanja Zajednice saradnje dobre volje, koja je jedini put ka zasnivanju ekonomskog sistema islama u današnjim uslovima

S arapskog preveo: Šerif Mujkanović (objavljeno u Islamskoj misli “Ribaa” i kamata, XI/1989, 130, 40-43)

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Ibn Qayyim, Ilam al-Muwaqqi’in, Delhi, 1313 A.H., I:2.
2) Rashid Rida,Tafsir al-Manar, Cairo, 1367 A.H., III:15.
3) Ibn Hajar, Fath al-Bari, Cairo, 1319 A.H., IV:250-l.
4) Rashid Rida, Tafsir, op.cit., III:113.
5) Mawdudi, op.cit., 78-79.

 

 

 

Related Articles

Close
Close