Kako je ekonomski kolaps poboljšao zdravlje Kubanaca

Kada je kubanski dobrotvor, Sovjetski Savez, prekinuo trgovinu početkom 1990-ih, poslao je ovu karipsku naciju u ekonomski ambis od kojeg se neće oporaviti više od pola desetljeća.

Najveći razlog proizlazi iz gubitka jeftine nafte iz Rusije. Benzin je brzo postao nedostižan običnim građanima na Kubi, a mehanizirani sistemi poljoprivrede i distribucije hrane za sve doživjeli su kolaps. Otok je pogođen i s Helms-Burtonovim zakonom iz 1996. godine, koji je pojačao američki trgovinski embargo protiv Kube, sprečavajući lijekove, proizvode i uvoz hrane da uđu u zemlju. Tokom ovog takozvanog “posebnog razdoblja” (1991-1995), Kuba je bila na rubu gladi. Kubanci su preživljavali pijući pošećerenu vodu i jedući sve do čega su mogli doći, uključujući kućne ljubimce i životinje iz zoo vrta u Havani.

Ekonomsko nestajanje trebalo bi logično biti katastrofa javnog zdravstva. No, nova studija koju su zajednički proveli univerzitetski istraživači u Španiji, Kubi i SAD-u i objavili u posljednjem broju BMJ-a kaže da se zdravlje Kubanaca zapravo dramatično poboljšalo tokom godina štednje. Ovi iznenađujući nalazi temelje se na nacionalnoj statistici kubanskog Ministarstva zdravstva, zajedno s anketama provedenim s oko 6.000 sudionika u gradu Cienfuegosu, na južnoj obali Kube, između 1991. i 2011. godine. Podaci su pokazali da je tokom razdoblja ekonomske krize, smrt od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa tipa 2 kod odraslih pala za trećinu i pol. Infarkti su se smanjili, a ukupna stopa smrtnosti je pala.

Ovom “trendu naglog pada” bolesti nisu doprinijeli bosonogi kubanski doktori ili preuveličani kubanski javni sistem zdravstva, koji je “ocijenjen” među najboljima u Latinskoj Americi. Istraživači kažu da to ima više veze s jednostavnim gubitkom težine. Kubanci, koji su hodali i biciklirali više nakon što su im se javni transportni sistemi srušili i jeli manje (unos energije smanjio se s oko 3.000 kalorija dnevno na između 1.400 i 2.400, a potrošnja proteina pala je za 40%), u prosjeku su izgubili 12 kilograma.


Nije bilo samo količina hrane koju su promijenili Kubanci, već i ono što su jeli. Postali su virtualni vegani preko noći, jer su meso i mliječni proizvodi nestali sa tržišta. Ljudi su prisiljeni ovisiti o tome šta bi mogli uzgajatu, uhvatiti, i pokupiti za sobom, uključujući žitarice, voće i povrće, dodajući na sve teško uzgojivi grah, kukuruz i rižu. Osim toga, bez nafte i naftnih derivata, kao i agro-hemikalija, Kuba je postala „zelena” i prva zemlja koja je uspješno eksperimentisala na velikoj skali održivost poljoprivrede uz male količine dodataka. Poljoprivrednici su se vratili mačetama i volovskim plugovima svojih predaka, kao i pojavi stotina urbanih vrtova (najnoviji trend u američkim gradovima).“Da nismo postali organski, izgladnjeli bismo!” rekao je Miguel Salcines Lopez u časopisu Southern Spaces . Salcines je poljoprivredni znanstvenik koji je osnovao Vívero Alamarjednog od najpoznatijih kubanskih organoponika, ili urbanih farmi, na slobodnim mjestima u Havani.Tokom posebnog razdoblja, skupe navike poput pušenja i najvjerovatnije i konzumiranje alkohola bile su smanjene, iako kratko. Ovaj prisilni režim fitnesa trajao je tek toliko dok se kubanska ekonomija nije počela oporavljati u drugoj polovici 1990-ih. Tada je počele padati razina tjelesne aktivnosti, a unos kalorija pojačavao se. Konačno, ljudi na Kubi jeli su više nego što su imali prije katastrofe. Istraživači su izvijestili kako je “do 2011., kubanska populacija ponovno dostigla dovoljno težine, tako da se pretilost gotovo utrostričila u poređenju sa 1995. godinom”. 

Nije iznenađujuće, bolesti izobilja su se također vratile. Dijabetes je dramatično porastao,  a nivo kardiovaskularnih bolesti vratio se na njihovu prjeđašnju razinu prije 1991. godine. (Srčana oboljenja su se neznatno smanjila tokom 1980-ih zbog poboljšanih detekcija i liječenja.) Do 2002. godine “stope smrtnosti vratile su se na predkrizni nivo”, prema autorima studije. Smrti od raka, koje su pale u godinama nakon krize, također su počele rasti nakon oporavka, uz porast za 5,4% od 1996. do 2010. godine. 

Dok su autori studije oprezni u pripisivanju povećanja i smanjenja stopa oboljenja ekskluzivno zbog promjene “težine”, profesor Walter Willett, iz Harvard School of Public Health, u Bostonu, napisao je da studija pruža “snažne dokaze [da] smanjenje prekomjerne tjelesne težine i pretilosti imalo bi veliku korist za populaciju.” 

Rezultati su posebno važni za SAD, koje su trenutno u sredini epidemije dijabetesa tipa 2. Stope bolesti su se više nego udvostručile od 1963. do 2005. godine i nastavljaju rasti. Dijabetes i njegove prateće komplikacije nazvane su jedan od “glavnih pokretača” povećanja troškova zdravstvene zaštite u SAD-u u izvještaju koji je prošlog mjeseca objavilo Američko udruženje za dijabetes (ADA). “Nedavne procjene pokazuju da će čak jedan od tri odrasle osobe u Americi imati dijabetes 2050. godine”, kaže Robert Ratner, glavni znanstveno-medicinski dužnosnik ADA-e. 

Kardiovaskularno oboljenje je statistički još veće zlo. Ova bolest, koja je bila relativno rijetka na prijelazu dvadesetog stoljeća, postala je vodeći uzrok smrtnosti Amerikanaca, za više od trećine od ukupnog broja smrtnih slučajeva. Bolest srca povezana je s našim sve više sjedećim načinom života, pretilosti i dijetama za začepljenje arterija. 

Kubansko iskustvo sugerira da ako želimo da se ozbiljno pozabavimo problemima, morat ćemo promijeniti stil života koji ih uzrokuje. Autori studije preporučuju “obrazovne napore, redizajn izgrađenih sredina za promovisanje tjelesnih aktivnosti, promjene u prehrambenim sistemima, ograničenja agresivne promocije nezdravih pića i hrane za djecu te ekonomske strategije poput oporezivanja”. 

Ali, oni također priznaju da su promjene koje pozivaju teško izvodive na državnoj razini: “Do sada, niti jedna zemlja ili regionalno stanovništvo nisu uspješno smanjile raspodjelu indeksa tjelesne mase ili smanjile prevalenciju pretilosti putem kampanja javnog zdravstva ili ciljanih programa liječenja”. 

Šta i kako dalje? Ako Sjedinjene Američke Države žele zaustaviti porast dijabetesa i bolesti srca, moramo ozbiljno pronaći način da postanemo fizički aktivniji i smanjimo unos kalorija – ili da čekamo ekonomski kolaps da to učini za nas. 

Piše: Richard Schiffman (The Athlantic) 

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close