Islamska arhitektura i siromašni islamski narodi

Da bi islamska arhitektura dobila na značaju kod islamskih naroda, potrebno je da pokušamo shvatiti ekonomske, društvene i političke uslove na mjestima gdje oni danas žive. A većina ljudi koji žive u muslimanskim zemljama – vjerovatno skoro dvije trećine – mogu se opisati kao krajnje siromašni: ti uslovi života su toliko bijedni da ih je nemoguće opisati. Pomenuti ljudi opstaju, ako uopšte možemo upotrijebiti riječ opstanak, na sumi od 25 američkih centi dnevno, što je manje od jedne desetine jordanskog dinara. Njihova djeca su neishranjena, oni su većinom nepismeni, a često im je uskraćen i minimum osnovnih potreba i javnih usluga. Žive na rubu egzistencije, ispod svake razumne i čovjeku primjerene norme. Uz to, politički i društveni okviri mnogih od tih društava su feudalistički, što znači da su ideje o jednakim životnim šansama i o narodnom učešću u političkom i ekonomskom životu uglavnom iluzija, a ne stvarnost.

Kao ekomonista, ja živim i dišem sve vrijeme usred ovih neprijatnih istina. Pa, kakav je onda njihov značaj za islamsku arhitekturu. Ako islamska arhitektura, dakle, želi da postane živa realnost modernih vremena, recimo to vrlo jednostavno, ona mora odgovarati potrebama siromašnih ljudi koji prvenstveno čine stvarnost muslimanskog svijeta. Ona sebi ne može priuštiti da postane jedan elitistički koncept. islamska arhitektura se mora razdvojiti od raširene slike kraljevskih palača, starih zamkova, prebujnih vrtova i ukrasnih spomenika. Ona, naravno, može da od prošlosti pozajmi njene temeljne zamisli, koncepte, prirodenu joj tehnologiju, kao i funkcionalne oznake kanalizacijskih i rashladnih sistema, itd., ali ih mora prenijeti u jednu potpuno novu arhitekturu koja odslikava temeljni duh islama i njegove vrijednosti: jednakost, dostupnost, masovno učešće i ekonomičnost koštanja.

Drugim riječima, postoje dva prilično jasna izbora. Možemo poći od studija arhitekture i kretati se u pravcu ljudskih potreba, ili, pak, možemo obrnuti taj odnos i krenuti od ljudskih potreba ka pitanju mjesta islamske arhitekture u tim potrebama. Ja se lično zalažem za ovaj drugi kurs, premda se oba pravca mogu dovesti u sklad, ako ne zaboravimo na njihovu suštinsku povezanost. Ja ne vjerujem u umjetnost radi umjetnosti, vjerujem da umjetnost mora postojati radi života. I, sasvim sigurno, ne vjerujem u islamsku arhitekturu koja postoji radi sebe same, vjerujem da oživljavanje islamske arhitekture mora odgovarati potrebama siromašnih ljudi koji pripadaju islamu. Ne bih želio da odem predaleko u uspostavljanju pomenutog kontrasta. Trebalo bi da bude moguće ostvariti jednu sretnu mješavinu, jedno dolično jedinstvo između funkcionalnih potreba naših siromaha i estetskih potreba jedne arhitekture koja istinski odslikava našu islamsku kulturu, tradiciju i istoriju. Ovo pitanje ostaje, međutim, otvoreno: na njega još nemamo konačnih odgovora.

No, stvarno pitanje su društveni, ekonomski i politički okviri unutar kojih svi mi – arhitekti, ekonomisti, svi moramo raditi. Mi, jednostavno, ne možemo zanemariti našu širu društvenu odgovornost i zavaravati se da siromašna društva nemaju alternativne izbore. Tako, na primjer, svjetla koja tako jarko sijaju na pojedinačne objekte u Teheranskom muzeju stakla i keramike takođe bi trebalo da osvjetljavaju i siromašna sela. A onih sto četrdeset miliona jordanskih dinara koliko bi mogla koštati prva faza Jermuk-univerziteta, takođe se mogu potrošiti na alternativne potrebe i jeftinije projekte. Voda koja obasipa bujne vrtove i drveće bogatog Društva Clifton and Defence i okolinu glavnog autoputa do aerodroma Karači je voda koje su lišeni bar dva miliona stanovnika siromašnih dijelova Karačija, koji čak ne dobijaju ni odgovarajuću vodu za piće. Arhitekti se mogu diviti ljepoti takvih građevina i simetriji njihovih izvedaba, ali ekonomisti će žaliti za upropaštenim sredstvima i za odbijanjem zadovoljavanja najosnovnijih potreba siromašnih.

Potrebno je da se suočimo sa jednom otvorenom istinom. Siromašna društva raspolažu ograničenim sredstvima, te se i sama suočavaju sa istim okrutnim izborom. U tom svjetlu nema svrhe odbacivati društvenu odgovornost oslanjajući se na onu pogodnu devizu o odnosu klijent-arhitekta. Arhitekti su dužni da ukažu na različite mogućnosti i alternativne izbore onima koji odlučuju i moraju biti spremni na to da budu nadglasani. Poput daha svježeg vazduha pozdravljam stavljanje naglaska na širu društvenu odgovornost arhitekata.

Moji prijatelji arhitekti mogu da izgledaju ponešto nesrećni, ali ja ih uvjeravam da od njih ne očekujem da budu konačni donosioci odluka u sistemu. Niko od nas tehnokrata to nije. Ali mi, u najmanju ruku, možemo ukazati na niz alternativnih opcija i projekata, kako bismo osigurali da oni koji donose konačne odluke imaju razumno širok raspon izbora.

Sve do sad sam se, u ovom osvrtu, kretao na onom neugodnom nivou apstrakcije. Dopustite mi stoga da pređem na nekoliko praktičnih primjera, da pokažem kako bi arhitektura trebalo da odgovori biću islamskog sistema vrijednosti. lslam naučava jednakost. Stoga, građevina koja ne otjelovljuje ideju jednakosti ne može biti smatrana veoma ilustrativnim primjerom islamske arhitekture. Jednom sam vidio prikaz jedne vladine zgrade u Ta’ifu u Saudijskoj Arabiji. Plan je prikazivao zasebne ulaze za kralja, ministre, javne funkcionera i obične smrtnika. Čitava građevina je bila opisana kao utvrdavač i ta riječ je uistinu objedinjavala cijelu koncepciju arhitekte o odgovarajućoj razdaljini koja treba da postoji između javnih službenika i ljudi kojima bi trebalo da služe.

Drugim riječima, bilo koji grad koji je izgrađen po hijerarhijskim osnovama i koji građane svjesno, u zavisnosti od njihovog dohotka, lokacijski odvaja u različite grupe, teško da može zavrijediti da bude časni primjer jednog islamskog grada – bez obzira na izvanrednu arhitekturu pojedinačnih građevina. Da bih pokazao svoju nepristrasnost, dopustite mi da kažem da u tu kategoriju spada i lslamabad, glavni grad moje rodne zemlje. A sami za sebe možete da prosudite koliko drugih spada takođe.

Jedna od graničnih odrednica jednakosti je neograničen pristup javnim građevinama i spomenicima. A spomenici koji ne odražavaju nacionalni ponos jednog naroda ili koji se posmatraju samo kao simboli lične slave mogu postati objekti javne ravnodušnosti, bez obzira na njihov jedinstveni arhitektonski stil. Stoga, islamska arhitektura ne može biti samo geometrijska forma, poetični mozaik, čudo simetrije; ona takođe mora odgovarati težnjama ljudi. Ona mora otjelovljavati tradicije koje oni mogu dotaknuti i osjetiti i sa kojima se mogu identifikovati. l samome Tadž-Mahalu se narugao popularni indijski pjesnik Sahir Ludhianivi u stihovima na lokalnom agra-dijalektu koji, slobodno prevedeni, glase:

Milioni siromašnih su voljeli i umrli; ko kaže da njihova ljubav nije bila iskrena? Ali, onda, dolazi veliki car sa svojim velikim bogatstvom, pa gradi veliki spomenik svojoj vlastitoj ljubavi, ismijavši time svakodnevne napore i svakodnevne ljubavi nas siromašnih, koje je slobodno eksploatisao.

Neka ne bude zabune: ja ne vodim kampanju protiv Tadž-Mahala. Stvarno pitanje je ovo: Treba li da spomenici budućnosti simboliziraju težnje cijele nacije ili, pak, samo lični ego jednog pojedinca?

Važno je zapamtiti da ono mnogo hvaljeno urbano tkanje mnogih starijih muslimanskih gradova nije bilo rezultat bilo kakve grandiozne vizije pojedinačnih arhitekata. Naprotiv, ono je predstavljalo skup odluka donesenih od strane članova zajednice, odluka do kojih se dolazilo kroz prefinjene društvene međuodnose koji su uspostavljali ravnotežu između prava pojedinaca, njihovih susjeda i šire zajednice.

Druga bitna crta islama je stavljanje čovjeka (i žene) u centar univerzuma. Islamska arhitektonika, stoga, mora biti građena oko ljudi, umjesto da ljude zbija oko arhitektonskih tvorevina. Mi, ekonomisti, tokom posljednjih nekoliko decenija naučili smo gorku lekciju, jer smo sa zakašnjenjem shvatili da stvarni cilj ekonomskog razvoja nije povećanje produktivnosti, već povećanje ljudskog blagostanja; ne štovanje boginje porasta bruto nacionalnog dohotka, već zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. Ova dva cilja su, naravno, povezana, ali u prilazu njima potrebno je opredijeliti se: da li da idemo od proizvodnje ka ljudima ili od ljudi ka proizvodnji? Dopustite mi da isto pitanje uputim i arhitektima: da li treba ići od građevina ka ljudima ili od ljudi ka građevinama? Nadam se da su arhitekti znatno mudriji od ekonomista i da se ne gube u oblicima i projektima, zaboravljajući pri tome da ljude i njihove potrebe i nadanja stave u centar svoje kreativnosti.

lslamska arhitektura mora biti ekonomična i financijski racionalna ako želi da bude iole saobrazna potrebama siromašnih ljudi islamskog svijeta. Islam ne odobrava rasipnost; on propovijeda jednostavnost i ozbiljnost. Arhitekti i ekonomisti su, međutim, isuviše često zarobljenici svojih vlastitih naučnih disciplina. Fascinirani ljepotom simetrije i forme, arhitekti se osjete neugodno kada ih se podsjeti na cijenu koštanja. Ekonomisti se, s druge strane, isuviše često izgube u svojim ekonomskim kalkulacijama da bi dovoljno cijenili ljepotu koja je takođe integralni dio života. Ja se nadam jednoj sretnoj zajednici ovih dvaju zanimanja ili (ako je takvo očekivanje nerealno) bar njihovoj mirnoj koegzistenciji.

Želio bih, pri tome, da postavim nekoliko specifičnih pitanja za koja mislim da moramo potražiti uvjerljive odgovore.

Mogu li se islamski dizajn i forma ugraditi u projekte jeftine stanogradnje, za čime teže siromašni ljudi što imaju prihod manji od jedne četvrtine američkog dolara dnevno? Može li se islamska arhitektura stopiti sa javnim službama obrazovanja, zdravstva i snabdijevanja vodom, službama čija standardna cijena mora biti tako niska da bude dostupna siromašnima, a da pri tome ne zahtijeva zamašne i stalne vladine subvencije?

Kakva treba da bude naša odluka kada se suočimo sa izborom očuvanja nekog istorijskog zdanja ili očuvanja ljudi? Uzmimo, na primjer, ozidani grad Lahore. To je historijska znamenitost kojoj se arhitekti dive, ali koju njenih pola miliona siromašnih stanovnika gorko preziru i rado bi je napustili kad bi im bila pružena alternativa jednom tako bijednom i prljavom naselju. Sjećam se kako su, kada je u bogatim društvima porasla briga za zaštitu čovjekove sredine, zemlje u razvoju tvrdile da je očuvanje ljudskog života za njih mnogo urgentiji problem nego očuvanje životinjskog svijeta. Kakav bi bio odgovor arhitekata ako bi bili suočeni sa istim izborom između ljudi i građevina?

Ovdje moramo zastati i upitati se ne postajemo li isuviše zaokupljeni građevinama, a premalo ljudima; previše formom a premalo sadržinom; previše fizičkom stvarnošću, a premalo društveno-ekonomskim ciljevima. Tako, na primjer, prilikom predstavljanja modela obrazovnih ustanova, jedva da se i pomenu sami ciljevi kojima bi one trebalo da služe.

Koliko naglaska moramo staviti na domaću tehnologiju, lokalne materijale i vlastite arhitekte? Mnoga ostvarenja u muslimanskim zajednicama projektovali su nemuslimanski, strani arhitekti. l premda je dopuštanje nemuslimanima da interpretiraju muslimansku arhitekturu i muslimansku kulturu u muslimanskim društvima rječit primjer beskrajne tolerancije islama i premda i sam duboko vjerujem u međusobno prožimanje različitih kultura, religija i arhitektonskih projekata, želio bih da se zauzmem za izvjesnu ravnotežu. Moralo bi postojati više samopouzdanih ostvarenja domaćih arhitekata kojima bi, zauzvrat, vlade njihovih zemalja i vanjske agencije od kojih se može dobiti odgovarajuća pomoć trebalo da ukažu znake većih priznanja. To što su mnoge vlade još uvijek nesklone da priznaju talente svojih sugrađana, čak i onda kad ovi teže oživljavanju nacionalnog ponosa i kulture, žalostan je znak njihovog intelektualnog kolonijalizma.

Premda sam se u ovom tekstu slobodno koristio terminom islamska arhitektura, priznajem da sam još uvijek pomalo zbunjen njegovim stvarnim značenjem. Mnogi pokušaji njegovog definisanja su više zamaglili nego što su izoštrili distinkciju izmedu islamske i neislamske arhitekture. Stoga ne raspolažem nikakvom jasnom ili opšteprihvaćenom definicijom islamske arhitekture, izuzev činjenice da su sve građevine na koje se ona odnosi locirane u muslimanskim zemljama. A to, siguran sam da ćemo se složiti, nije naročito upotrebljiva definicija. Da li je islamska arhitektura ona koja otjelovljuje osnove islamskog sistema vrijednosti, ili je to trijumf forme i boje, ili, pak, neka jedinstvena sinteza toga dvoga? Ja lično nisam sasvim siguran. Na neki način sam i zadovoljan da se u ovom trenutku islamska arhitektura ne može kruto definisati i da njena definicija izrasta postepeno i pragmatično. Opasnost, naravno, leži i u suviše dugom držanju ovog pitanja otvorenim.

Dopustite mi da pređem na jedno još osjetljivije pitanje. Veliki dio islamske arhitekture kojoj se danas divimo produkt je feudalnog doba u kome jedva da se uzimala u obzir volja naroda. Stoga ona, istina, odslikava odluke donijete od strane elite, ali ne i elitne sisteme vrijednosti. Njeno prilagođavanje savremenim potrebama mora uzeti u obzir kako težnje naroda, tako i izbore zasnovane na dobrovoljnosti. Pitanje je, međutim, da li mi stvarno i poznajemo te težnje. Da li su rađena bilo kakva pažljiva ispitivanja? Jesu li siromašni ljudi uopšte svjesni toga što mi činimo ovdje? Da li im je stalo do toga? Ne bi li neki od naših pogleda i pravaca djelovanja trebalo da budu usmjereni ka ovim ljudima koji će biti konačni sudije sutrašnjice?

Dopustite mi da dodam završnu seriju pitanja. Može li se islamska arhitektura razviti u onim muslimanskim zemljama koje još uvijek svojim narodima uskraćuju jednakost životnih prilika, koje još uvijek narušavaju svaki princip, pa i sami duh islama, i koje još uvijek rukovode stečeni interesi? Nije li oživljavanje islamske arhitekture sastavni dio jednog mnogo većeg pokreta, jedne mnogo šire borbe za stvarnu renesansu istinskog duha islama?

Ova su pitanja nespokojna i ona se ne tiču isključivo arhitekata. Postavljam ih sa punom poniznošću, svjestan veličine svoga neznanja. Ali, sa mnogima od njih sam se suočio u funkciji planera nacionalne ekonomije Pakistana, dok se sa nekima još suočavam baveći se, pri Svjetskoj banci, problemima masovnog siromaštva. Ako bi mi bilo dopušteno da dam jedan konkretan prijedlog, vjerujem da bi bilo izuzetno korisno ako bi se na budućim seminarima organizovali simpozijumi o specifičnim, unaprijed određenim pitanjima, kako bi završni rezultati bili što precizniji.

Ne bi bilo realno očekivati da ćemo sutra doći do svih konačnih odgovora. Ali, važno je da ih jednostavno nastavimo tražiti. A, pošto postoji tendencija zatvaranja u naše individualne naučne discipline, još je važnije da u to traženje uključimo predstavnike raznorodnih oblasti.

Vjerujem a mi svi težimo za otkrićima, da se nalazimo na putu protkanom tim duhom. Naša kultura je ponosna, naša baština slavna. Slijeđimo njen duh, a ne samo formu! lzlučimo iz nje ono najbolje, a ne najgore. Ne dopustimo da se nostalgija za prošlošću pretvori u skupe spomenike za budućnost. Gradimo za sutrašnju generaciju i za sve naše ljude – a ne samo za neke. I činimo to sa iskrenošću, poštenjem i skromnošću jer zadatak je ogroman, a proces je tek započeo.

Dapustite mi da završim sa nekoliko mojih omiljenih stihova T.S. Eliota: “Sve naše znanje nas približava našem neznanju; O, gdje je znanje koje smo izgubili živeći; O, gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju”.

Piše: Mahbub ul Haq, Islamic Architecture and the Poor People of Islam, (Places of Public Gathering in Islam, Philadelphia, 1980), pp. 126-130 (S engleskog preveo: S. Busovača)

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close