Političke i ekonomske slobode zajedno stvaraju čuda čovječanstva

U ovom eseju južnoafrički ekonomist Temba A. Nolutshungu, potaknut događajima iz nedavne prošlosti njegove zemlje, prikazuje razliku između vladavine većine (koja je bila ostvarena nakon više desetljeća borbe protiv monopolizacije moći manjine) i slobode te pokazuje oslobađajući potencijal ekonomskih sloboda.

Temba A. Nolutshungu direktor je Zaklade za slobodno tržište (Free Market Foundation) u Južnoj Africi. Podučava na mnogim programima ekonomskog osnaživanja diljem zemlje i čest je saradnik južnoafričkih novina. Bio je povjerenik The Zimbabwe Papers koji su bili predani premjeru Zimbabvea Morganu Tsvangiraiji kao skup savjeta za oporavak te zemlje nakon katastrofalne vlasti diktatora Mugabea. Nolutshungu je bio istaknuti član južnoafričkog crnačkog pokreta osvješćivanja.

U julu 1794. godine revolucionara i radikalnog demokrata Maksimilijana Robespierra pogubili su njegovi politički suparnici. Robespierre je bio glavna osoba odgovorna za Vladavinu terora u Francuskoj, za vrijeme koje je 40 hiljada francuskih građana bilo pogubljeno na giljotini pod optužbama da su “neprijatelji nacije”. Pogubili su ga njegovi politički suparnici. U trenucima prije pogubljenja, obratio se gomili koja mu je prije laskala, a sada je htjela njegovu krv, ovim riječima: ,,Dao sam vam slobodu, sada još želite i hljeb”, i tim je riječima završila Vladavina terora.

Iz ovoga moiemo vidjeti kako politička sloboda i ekonomsko blagostanje nisu isti, unatoč tomu što su blisko povezani.

Ekonomsko blagostanje posljedica je slobode. U Južnoj Africi, sa službenom nezaposlenošću od 25,2% (brojka nije uključivala one koji su od traženja zaposlenja odustali), razdvojenost političke i ekonomske slobode odražava potencijalno katastrofalno stanje – opasnost koja je uvećana obećanjima o svim vrstama socijalnih beneficija od strane različitih vlada prema svojem glasačkom tijelu.

Kako bismo se mogli suočiti s nadolazećim izazovima, moramo raščistiti određene zablude.

Država ne bi trebala imati ulogu u stvaranju novih radnih mjesta. Kako bi se radna mjesta mogla održati, privatni sektor ih mora stvoriti. Državno stvorena radna mjesta stvorena su na račun poreskih obveznika i možemo ih smatrati subvencioniranim zaposlenjem. Takva radna mjesta ne pridonose pozitivnom ekonomskom razvoju. U privatnom sektoru stvara se bogatstvo dok je državni sektor samo korisnik bogatstva.

Novac je tek sredstvo razmjene za dobra i usluge te bi se stoga trebao odnositi i odraiavati produktivnost. Kada sam posjetio postkomunističku Rusiju i Čehoslovačku 1991. godine, jedna od šala u kafiću bila je da se radnici pretvaraju da rade dok se država samo pretvara da im plaća taj rad. Stoga smatram da bi se trebalo usredotočiti samo na privatni sektor ako govorimo o smislenom stvaranju radnih mjesta.

To nas dovodi do pitanja politika koje bi se trebale primjenjivati na privatni sektor. Koje bi politike poboljšale produktivnost, a koje bi je unazadile? Šta bi se trebalo učiniti?

Promotrimo sada načela na kojima se temelji najjednostavnija razmjena između dviju strana. Jednostavne transakcije mogu poslužiti kao primjer manjeg sistema široj ekonomiji. Trebale bi ukazati političarima na kompatibilnost određenih politika s Ijudskom prirodom, upravo zato što je Ijudski faktor osnovni čimbenik u kontekstu ekonomije. Možemo krenuti od samog početka Ijudskog roda ukoliko zamislimo špiljskog čovjeka koji je vješt u Iovu, aIi nije vješt u izradi oružja potrebnog za Iov. Tada naš Iovac naiđe na drugog špiljskog (“čovjeka koji je vješt u izradi oružja i koji pristane  na razmjenu ulova za oružje. Obje strane su profitirale od ove transakcije jer su dobile natrag nešto što im je bilo vrjednije od onoga što su za to daIi. Prije ili kasnije, izrađivač oružja uviđa da oružje može zamijeniti za krzno, meso, bjelokost i druge njemu potrebne stvari, umjesto da sam ide u Iov. On postaje poslovni čovjek te svi unutar tog poslovanja profitiraju od te razmjene jer svi koriste djelotvornija oružja.

Važno je primijetiti da u ovom primjeru niko nije bio prisiljen na saradnju iIi prevaren u razmjeni. Nije ni bilo treće strane. Nijedna strana nije odredila pravila poslovanja. Pravila su se odredila spontano tokom transakcije. Postupili su u skladu sa prirodnim poretkom. To je ono što je pokojni ekonomist Friedrich Hayek nazvao spontanim poretkom. Poretkom u kojem se poštuje uzajamno pravo na privatno vlasništvo.

Iz tog jednostavnog primjera vidljivo je da će u savremenom ekonomsku, u onim zemljama gdje se vlast suzdržava od uplitanja u ekonomiju, biti visoki ekonomski rast kojeg će pratiti društveno-ekonomske koristi. Drugim riječima, ako država promoviše ekonomsku slobodu proizvođača i potrošaća te dozvoljava slobodu transakcija bez prijevare i prisile, ta će država uz sam narod napredovati. To je siguran put za smanjenje nezaposlenosti, povećanja obrazovanja i stvaranja boljeg zdravstvenog sistema.

Takva osnovna načela primjenjiva su u svim ekonomijama, bez obzira na kulturološke okolnosti u kojima nastaju. Ujedno bi trebalo posvetiti kritičku pažnju trajnom mitu o utjecaju radne etike. Taj pogled učvršćuje nacionalne ili etičke predrasude u obliku postojanja ili nepostojanja radne etike u nekoj skupini, a to dovodi do zaključka da su siromašni u takvom položaju jer nemaju razvijenu radnu etiku dok bogati imaju – riječ je o veoma opasnom pogledu, posebno kada se podudara s rasnim predrasudama.

Prije pada Berlinskog zida, 1989. godine, Zapadna Njemačka imala je drugu najveću ekonomiju na svijetu dok je Istočna Njemačka bila u ekonomski katastrofalnom stanju. Riječ je o istom narodu, istoj kulturi i čak u nekim slučajevima o istim obiteljima prije poslijeratne podjele. Slično možemo prosuditi u slučaju dviju Koreja: Jug je ekonomski div dok Sjever zbog svoje ekonomske nerazvijenosti prima humanitarnu pomoć. Ponovo ista kultura i isti narod. A šta tek s primjerom razlike između Kine i Hong Konga prije 1992. godine kada je Deng Xioping otvorio vrata radikalnoj protržišnoj ekonomskoj reformi nakon što je izjavio da je veličanstveno biti bogat te da nije važno je li mačka crna ili bijela dokle god može uloviti miša? Još jednom imamo istu kulturu, isti narod i iste ekonomske neusklađenosti. Razlika je uzrokovana, svaki puta, u razini slobode koja je dozvoljena ekonomskim akterima.

Zahvaljujući nikad prije viđenim slobodno-tržišnim reformama od 1992. godine Kina je danas treća svjetska ekonomija. Nažalost, za razliku od toga, riječima Bertel Schmitta: “SAD je preuzeo socijalistički način djelovanja kojeg je Deng Xiaoping mudro odbacio.”

Zakonski i institucionalni okvir unutar kojeg se odvijaju ekonomske aktivnosti, a posebno razina regulacije kojoj je neka ekonomija podvrgnuta, odrednica je bogatstva naroda i države. Drugim riječima, razina do koje država dozvoljava pojedincima upotrebu ekonomskih sloboda je odrednica ekonomskog napretka društva.

Ovim je riječima profesor Walter Williams 1986. godine u svojoj intrigantnoj knjizi Južnoafrički rat protiv kapitalizma lijepo sve zaokružio: “(…) rješenja za južnoafričke probleme nisu posebni planovi, nije pozitivna diskriminacija, nisu davanja niti je rješenje državna socijalna pomoć, nego se rješenje nalazi u slobodi. Jer ako promotrimo svijet po bogatstvu i raznolikosti koje omogućuju ljudima napredak, onda ih nalazimo u društvima gdje postoji relativno velika sloboda pojedinca.“

Odlomak iz djela: Tom G. Palmer, Moralnost kapitalizma, str. 114-118.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close