FAZLUR RAHMAN – Šta se smatralo kamatom u vrijeme Poslanika ﷺ

S ovim brojem lslamske misli počinjemo objavljivanje vrlo zanimljive i provokativne studije Fazlur Rahmana o kamati u islamu. Ovaj autor čini značajne iskorake u okviru savremenih tumačenja o kamati, kritički se odnosi prema klasičnoj i novijoj literaturi i postavlja niz novih pitanja u čemu je posebna draž ove studije.

Riba i Kamata prvotno je objavljena na urdu jeziku, a potom prevedena na engleski jezik u mjesečniku Fikr Nazaret (časopis Centralnog instituta za islamska istraživanja), 1/5. novembar, 1963. god. lslamabad (Pakistan).

Napomena: Riječ riba se obično prevodi na urdu jezik sa riječi sud koja je perzijskog porijekla i doslovno znači zarada, a riječ suprotnog značenja je ziyan. Sud nije sinonim izrazu riba u Kur’anu, ali je sinonim arapskoj riječi ribh. U stvari, svaki pokušaj da se prevede Kur’anski izraz riba na bilo koji jezik ne samo da je uzaludno nego je i izvor pogrešnog razmišljanja o ovoj temi.
(Fazlur Rahman)

RIBA I KAMATA

Doslovno značenje riječi riba kako je korištena u Kur’anu glasi:

1) Rasti, bujati

“I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja…” (al-Hadždž, 5)

2) Povećati, unapređivati

“Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa…” (al-Baqarah, 276)

“A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati…” (al-Rum, 39)

3) Visina, visoravan (npr. za brdo)

“…Mi smo njih navisoravni nastanili.” (al-Mu’minun, 50)

“…Liče vrtu na visoravni.” (al-Baqarah, 265)

4) Nadoći (npr. pjena)

“…I bujica nosi otpatke koji plivaju po površini.” (al-Ra’d, 17)

5) Hraniti, njegovati, podizati (npr. dijete)

“…Oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” (al-Isra, 24)

“Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio…” (al-Šu’ara, 18)

6) Povećanje, povećanje moći

“…Pa ih je On ne može biti teže kaznio.” (al-Haqqah, 10

“…Zato što je jedno pleme mnogobrojnije od drugog.” (al-Nahl, 92) (1)

Iz gore navedenog leksičkog značenja moguće je izvesti tehničko značenje riječi riba.

Prvo ćemo razmotriti onu vrstu ribaa koja je zabranjena Kur’anom. U slijedećem dijelu vratićemo se legalnoj građi hadisa radi proširenja kur’anskog termina riba vezanog za razne oblike plaćanja i pogodbi. Ovo stanovište je opravdano iz razloga što svi pravnici ističu da ova dva izvora spadaju u dvije izrazite kategorije: ona koja je nazvana riba al-Kur’an (riba u Kur’anu) i druga riba al-hadis (riba u hadisu) ili riba al-fadl (riba prekomjernosti).

U trećem dijelu analiziraćemo ulogu bankarskog kredita u sadašnjoj ekonomiji i u posljednjem dijelu, shodno našim razmatranjima i uvidom u literaturu, iznijećemo naše zaključke.

RIBA l KUR’AN

Prvi ajet objavljen o ribau glasi:

“Na novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati, a za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili takvi će dobra djela svoja umnogostručiti.” (al-Rum, 39)

Ovaj ajet je objavljen u Meki i nalazi se u suri al-Rum, koja je cjelokupna objavljena u Mekki. Ezoteričko tumačenje ajeta na početku ove sure ukazuje da je on objavljen, u četvrtoj ili petoj godini Poslanikova poslanstva, ili čak i ranije, jer su Perzijanci počeli da pobjeđuju Rimljane u susjednim zemljama, tj. Siriji i Palestini, što se spominje u ovim ajetima 611. godine poslije Hrista (tj. u prvoj godini Poslanikova poslanstva) i sa padom Konstantinopola 614. godine poslije Hrista kada je bio na vrhuncu moći (tj. četvrte godine Poslanikova poslanstva).(2) Nimalo nije iznenađujuće što se riba osuđuje u tako ranijim objavama, jer odsustvo tako ranog osuđivanja ne samo da bi bilo iznenađenje nego i suprotno mudrosti Kur’ana. Mekanska sure u “Kur’anu su pune osuda ekonomske nepravde tadašnjeg društva u Mekki, profiterstva i škrtičavosti bogatih, njihovih trgovačkih navika, koje su suprotne etici, kao što je varanje na vagu i drugim mjerama, itd. I zbog toga, kako je onda moguće da Kur’an nije odmah osudio ekonomsko zlo kao što je riba? Međutim, Kur’an ovdje donosi moralno ograničenje ribaa; on je još ne proglašava zvanično zabranjenom jer islam još nije imao političku moć pomoću koje bi mogao da spriječi ovo zlo. Kada je islam postao politički dominantan nakon Poslanikove hidžre u Medinu, riba je kategorički zabranjena slijedećim riječima Medinske sure Ali Imran.

“O vjernici, ne jedite riba udvostručenu i Allaha se bojte, jer ćete tako postići šta želite.“ (Ali Imran, 130)

Ova zabrana je kasnije ponovo potvrđena u vrlo naglašenom obliku uporedo sa prijetnjom i u suri al-Baqarah:

“Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: “Kamata je isto što i trgovina.” A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.

Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika.

One koje vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.

O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici.

Ako ne učinite, eto vam onda, neka znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.

A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite.” (al-Baqarah, 275-280)

 

 

Ovi ajeti u Kur’anu i njihov kontekst pokazuju da su ovo posljednji ajeti koji zabranjuju riba. U nekim predajama ova činjenica je pogrešno konstatovana i tvrdilo se da su ovo posljednji od svih ajeta u Kur’anu objavljenih Poslaniku. Ovo je dalje prošireno na predaje i ova konstatacija je pripisivana halifi Omeru b. al-Hattabu da Kur’anska opomena u pogledu zabrane riba dolazi na samom kraju poslanstva (objave) i pošto Poslanik nije živio dovoljno dugo nakon ovog objavljivanja i nije mogao da se izjasni potpuno o tome koji su sastavni dijelovi riba. Mi ćemo, zbog toga, ne samo izbjeći riba nego i ribah (sumnjive transakcije). Ove predaje ćemo razmotriti u drugom dijelu studije.

Ovdje ćemo pokušati da shvatimo riba u Kur’anu u svjetlu poznate izreke: “Jedan dio Kur’ana objašnjava drugi.”

Dijelovi sure Ali Imran koji kategorički zabranjuju riba zauzima središnji dio u ovoj seriji kur’anskih ajeta; dok su oni ajeti iz sure al-Rum bili njegov prolog, a oni ajeti iz sure al-Baqare su njegov epilog. Ako analiziramo ove ajete njihovim hronološkim redom, možemo zaključiti sljedeće:

1) riba je u predislamskom periodu bio sistem po kome je glavnica udvostručavana i učetvorostručavana posredstvom zelenaškog procesa;

2) zbog ovog procesa udvostručavanja i učetvorostručavanja glavnica, Kur’an odbija da prihvati da je riba oblik poštene transakcije; i

3) dok odobrava trgovačku zaradu, Kur’an ohrabruje duh saradnje naspram trke za profitom.

Historijski dokaz koji posjedujemo govori u prilog gornjim zaključcima. Muvetta imama Malika bilježi iz dana vladavine Zejd b. Aslama i ovo:

“U predislamskom periodu riba je funkcionisala na ovaj način: ako je jedan čovjek dugovao drugom neki dug, u vrijeme dospijeća duga zajmodavac bi pitao dužnika: “Hoćeš li isplatiti ili povećati?” Ako je dužnik isplatio, zajmodavac bi dobio svoj iznos nazad; u suprotnom glavnica bi se uvećavala shodno daljim dogovorima.”(3)

Ebu-l-A’Ia Mevdudi pretpostavlja da se kredit odobravao u prvom periodu bez kamate.(4) Ali čovjek ne može da shvati kako ovo može biti nejasno u organizaciji društva kakva je bila trgovačka Mekka ili jevrejskom društvu u Medini, gdje je sistem riba bio normalna pojava. Kako je bilo moguće da zelenaši koji su bili zainteresovani da udvostručavaju i učetvorostručavaju svoj kapital da se, tako reći, odreknu njega u cilju milostinje? Mufti Muhammed Šafi iznosi mišljenje koje je suprotno Mevdudiju. On kaže: “Praksa u Arabiji najvećim dijelom je bila da se izvjesna suma daje za određeni period pod utvrđenom kamatom. Ako bi dužnik isplatio zajam u propisanom vremenu cijela stvar se sređivala isplatom kamate; u suprotnom morao je plaćati veću kamatu”.(5)

Međutim, navedena izjava Zejda b. Aslama. koju je zabilježio ne samo Malik nego i aI-Bejheki, Razi i drugi muhaddisi i pravnici pokazuje da početna kamata nije bila zelenaška i da, zbog toga, nije ni smatrana kao riba.

Ono zbog čega se to smatralo riba bilo je povećanje kapitala koji je uvećavao glavnicu nekoliko puta neprekidnim udvostručavanjem. Situacija je, zbog toga, bila takva da bi dio bogatstva koji se pozajmi u početku donosio kamatu za određeni period, ali po isteku tog vremena, i u slučaju da dužnik nije bio u stanju da vrati dug, uslovi vraćanja bi se produžavali Sa ogromnim povećanjem glavnice. Često se dešavalo, da u slučajevima gdje su iznosi bili veliki, dužnik plaća u ratama samo kamatu, a da ipak nije mogao vratiti zelenašku kamatu, a kamo li da vrati glavnicu. Al-Taberi je zabilježio da su čitava plemena, tj. plemena Benu Mugire, bila pod tolikim teretom zelenaških dugova jednih prema drugima da kada su postali muslimani njihovi odnosi su se pogoršali. Zaista, riječima Kur’ana:

“…Odustanite od onoga što je ostalo od ribaa…“ uveliko se objašnjava navedena situacija.(6)

Kao što je gore navedeno, ajet iz sure Ali lmran zauzima oentralno i osnovno mjesto u seriji ajeta koji se odnose na riba. U ovom ajetu je šerijatska vrijednost, tj. ono što muslimanski pravnici zovu illet al-hukmu naglašavajući zabranu ribaa, eksplicitno se pominje u pogledu udvostručavanja i učetvorostručavanja.

Ova naša rasprava podržana je u dalja dva čuvena komentara druge generacije:

1) Mudžahid – al-Taberi je zabilježio sljedeće u Mudžahidu:

Muhammed b. Amr. nam prenosi i kaže: Pričao nam je Ebu Asim koji je čuo od Isaa, a on od Ibn Ebu Nedžiha, a ovaj od Mudžahida u vezi sa ajetom u Kur’anu: “O vi koji vjerujete, ne jedite riba koja se neprestano udvostručava”, Mudžahid kaže: Ovo je riba iz predislamskog perioda.(7)

2) Zejd b. Aslam – U isto mjerodavnom komentaru Kur’ana, dugim navođenjem čuvenih tabiina (sljedbenika), komentator Zejd b. Aslam, je zabilježio detaljno kako je tekao proces neprestanog udvostručavanjau u vezi sa zajmom stoke kao i novca. Ovo kazivanje je rezimirano ovim riječima:

Riba predislamskog perioda se sastojala od udvostručavanja i učetvorostručavanja gotovne (u slučaju novčanog zajma) i težine (u slučaju zajma stoke).(8)

Ukratko, riba iz predislamskog perioda kategorički je nazvana haramom u Kur’anu, tako da onima koji su se upuštali u njega, predstojao je rat od Allaha i Njegova Poslanika. Ta riba smatrana je odvratnim sredstvom koji bi se nastavljao umnožavati tako da jadni dužnik, i pored svojih redovnih otplata, ne može da isplati zelenašku kamatu, a da o glavnici i ne govorimo.

Prirodno pitanje koje se ovdje postavlja je: ako je riba samo taj oblik zelenaške pogodbe koja je već pomenuta i ako je samo ovaj oblik zabranjen, zašto je onda, kao posljedica riba – odredba u Kur’anu, prema njoj cijela kamata ukinuta što se, zaista, i vidi iz historijskog dokaza?

Kao odgovor bi bio da se u svakom i u svim slučajevima zajma kapital nije udvostručavao i učetvorostručavao jer, mora da je bilo mnogo odstupanja u pojedinačnim slučajevima zavisno od okolnosti, tj. prirode investicije. veličine rizika, itd. Ali ono što je važno je da su svi pojedinačni slučajevi dio jednog RIBA SISTEMA u čijoj prirodi je pretjerano zelenaštvo. Prema tome, ono što je trebalo zabraniti bio je slstem kao takav i u pojedinim slučajevima nisu mogli postojati izuzeci. Kada je čitav sistem zabranjen, blaži slučajevi unutar tog sistema bili su prirodno takode zabranjeni, pošto je sistem po sebi bio tiranski. Zbog toga, ne može se donositi zaključak da zbog toga što je Kur’an zabranio čak i blaže oblike da se time osuđuje današnja bankovna kamata. To je zbog toga što kamata današnjih banaka predstavlja posebnu vrstu sistema (vidi poglavlje lll, IV i V u tekstu).

S arapskog preveo: Šerif Mujkanović (objavljeno u Islamskoj misli “Ribaa” i kamata, XI/1989, 128, 24-26)

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Al-Suyuti, al-Itqan fl ’Ulum al-Qur’an, Matba’ah Musawiyah, Cairo, 1278 A.H., 1:11-22.

2) Gibbon, E., History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Chapter XLVI.

3) Malik, Muwatta’, Kitab al-buyu’, Bab al-riba.

4) Mawdudi, Sayyid Abu ’l-Al’a, Sud, Lahore, 1961, 258, n. 2.

5)Shafi’, Mufti Muhammad, Mas’alah-i Sud, Karachi, 1380 A.H.

6) Tabari, Tafsir, Cairo, 1374 A.H., VI; 22-24.

7) Ibid., VII: 204.

8) lbid., Vll: 204-5.

Related Articles

Close
Close