Islamska filozofija u doktrini, ciljevima i principima

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu, Musau i lsau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.“ (Aš-Šura, 13)

Već smo utvrdili da čovjeku bez božijih zakona koji će ga uputiti i na pravi put izvesti nije moguće živjeti ugodnim životom, objasnivši i uzroke koji to pretpostavljaju. Napomenuii smo takođe da je islam zbir vjerovanja, obredoslovlja i poslovanja koji garantuje njegovim izvršiocima blagostanje i sreću oba svijeta i koji su zahvaljujući pouzdanosti njihova izvora i jasnoći njihovih temelja. važeći i aktuelni za svako vrijeme i mjesto.

Sada nam je namjera da taj globalno izrečeni stav ovdje posve detaljno izložimo, ne ostavljajući skepticima nimalo prostora za neizvjesnost i nedoumicu niti neznalicama za podozrenje i sumnje.

Ako nepristrasno i racionalno analiziramo osnove islama i njegova pravila, koja imaju svoju podlogu u Kuranu i u Muhamedovoj, a.s., praksi, ustanovit ćemo da islam počiva na četiri oslonca:

1. monoteizmu nepomućeno u vjerovanju u božije jedinstvo i čvrstom uvjerenju da je Allah, dž. š., čist od bilo kakvih nedostataka i manjkavosti;

2. nauci i radu;

3. vjerovanju i poslovanju;

4. nasljednoj tradiciji i običajnom pravu

Prema tome, prvi oslonac islama i prvi faktor o kome se vodi računa jeste vjerovanje u istinsko jedinstvo Allaha, dž. š., i. to u pogledu Njegova bića, svojstava. obilježja, karakteristika i djela.

U sklopu ovoga je i vjerovanje da je Allah dž. š. neovisan od suparnika, da nikomu i ničemu nije sličan i da ni skim nije u krvnom srodstvu. Islam postavlja Allahovo božanstvo na takav pijedestal svetosti koji nije u mogućnosti uobraziti ni mašta najvećeg sanjara niti se bilo kakva pojava može dovesti u vezu s Njim.

Da, jer je jedinstvo univerzalni urođeni princip u Prirodi o čemu svojom jedinstvenošću, razvojem i usavršavanjem od prostog bivstvovanja do najsavršenijih oblika govore sva stvorenja i svojom jedinstvenošću, harmonijom i sličnošću svjedoče zakoni prirode, što nas sve upućuje na to da je njihov Stvoritelj, ustrojitelj i upravitelj lSTl PRlNClP jedinstvenog nužno postojećeg Bića. Sve osim toga Bića su mogućnosti, vjerovatnosti i nastale pojave, koje mogu egzistirati ali koje mogu i nestati.

Monoteizam prihvataju i priznaju sve objavljene knjige u svom izvornom i nepatvorenom izdanju. Evo šta kaže Allah dž. š.:

“Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina.” (Fussilet, 53)

“Mi smo nebesa i Zemlju i ono između njih mudro stvorili.” (Al-Hidžr:, 85)

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje.“ (An-Neml, 59-60)

“On je Allah nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, onaj koji je bez nedostataka, onaj Koji svakog obezbjeđuje, onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (Al-Hašr, 23)

Isa, a.s., je rekao u lndžilu: “Zaista si jedino ti istinski i pravi Bog.“

Sokrat, otac i učltelj svih mudraca reče: “Trebate znati da vam je samo jedan Bog.”

Prema tome, vjerovanje u božije jedinstvo islam čini prvim i osnovnim temeljem iz dva razloga:

1. jer je vjerovanje u božije jedinstvo realna i univerzalna istina iza koje može postojati samo univerzalna zabluda, a poznato je da je islam donio istinu;

2. jer je cilj čistog monoteizma oslobađanje razuma i volje zatim njenog čuvanja od smušenosti mašte i iluzija, samovolje vlasti, okova ravnodušnosti i nerada, podjarmljivanja, i slijepog oponašanja s ciljem bratimljenja sveukupne zajednice i ujedinjenja pogleda na život na bazi ravnopravnosti svih članova zemljine kugle odabrani i prosti slojevi pred jedinstvom Boga, zajedništvom vjere i vjerskom pozvanošću.

Međutim, kad je riječ o Allahovoj čistoći od svih  nedostataka i manjkavosti, treba znati da islam predstavlja kao obligatnu dužnost vjerovanja u savršenstvo najsvetijeg bića Allaha od svakog partnerstva, sličnosti i asistencije, jer je On jedan jedini, koji čini po svojoj volji i koji svim upravlja, Njemu niko ne sliči niti je On čemu sličan, jer je, uistinu, Biće našeg gospodara iznad svake sličnosti, suparništva i partnerstva.

Vjerovanje u ovo savršenstvo božje ima za cilj kristaliziranje razuma od zakuženosti mnogoboštva i obmana sujevjerja, koji, kada se infiltriraju u um čovjeka, stvaraju gustu koprenu koja mu zastire istinu, gurajući ga u tminu ravnodušnosti i neznanja i dovodeći ga u situaciju da gaji ideju o sličnosti, suparništvu i partnerstvu uzvišenom Stvoritelju.

Islam je ovakvim vjerovanjem ukinuo zabranu nametnutu od vjerskih glavara koja se sastojala u uskraćivanju prava vjernicima da se bave intelektualnim radom i da čitaju knjige, prisvajajući to pravo samo za sebe a uskraćujući ga širokim narodnim masama, kako bi sačuvali vladarsku palicu i sjaj i raskoš vjerske vlasti i moći, radi čega su između intelektualne spoznaje i prave istine i razapeli gusti zastor neznanja i inertnosti čija je osnova bilo nasilje a potka sebičnost i apsolutizam.

Islam najavljuje čisti monoteizam i vjerovanje u savršenstvo božije u vrijeme lutanja i tumaranja društvenih zajednica u mračnoj crnoj noći primitivizma, neznanja, mnogoboštva, obožavanja svojih vladara, obožavanja zvijezda i kamenja, oglašavajući da je jedini istiniti Bog Allah pored kojeg ne može postojati drugo božanstvo. On je samostalan i nema partnera, te, prema tome, svako dobročinstvo i svaki ibadet koji se ne čine u ime tog jednog jedinog Boga nemaju vrijednosti i čisti su širk.

Islam ističe da je jedna vjera božija u svim vremenskim epohama, u svim knjigama i očitovanju i ispoljavanju svih božjih vjerovjesnika i poslanika:

“lskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!“ (Az-Zumer, 3)

“Nezamislivo je da čovjek kome Allah da knjigu i znanje i vjerovjesništvo poslije rekne ljudima: ‘Klanjajte se meni, a ne Allahu’, nego: ‘Budite božiji ljudi (obožavajte samo Allaha) jer vi Knjigu znate i nju proučavate.'” (Alu Imran, 79)

“Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kad je sinove svoje upitao: ‘Kome ćete se, poslije mene, klanjati?’ – “Klanjaćemo se’ – odgovorili su: ‘Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i lshaka, Bogu jednome! Imi se njemu pokoravamo!'” (AI-Bekara, 133)

“Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nema i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikog Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!'” (Alu lmran, 64)

Svi Božiji poslanici su prema islamskom učenju posebna kategorija ljudi koja se od ostalog svijeta razlikuje predispozicijom božijom koja ih čini sposobnim za nošenje Božje misije i njene dostave narodima kojima oni i pripadaju, radi čega ih je Allah, dž.š., odabrao i sačuvao od neznanja, stranputice i lutanja, postavljajući ih vodičima i uputiteljima ljudi i objavljujući im nebeske zakone da bi okupili ljude zajedničkoj riječi: da obožavaju samo jednog Boga, savršenog od svih uzroka promjenljivosti, nedostataka i nepotpunosti pa i od svake pomisli koja asocira na inkarnaciju, sjedinjenje, vezu, srodstvo i disjunkciju. Allah je slao te poslanike da poslije Njegove jednoće objasne ljudima da je ovaj svijet samo put ka Ahiretu od čije opasnosti i pogibelji biće pošteđeni samo oni koji na ovom svijetu čine dobra djela, a da će oni koji na ovom svijetu čine hrđava djela ispaštati na Ahiretu. Učili su ih isto tako da nema sreće i blagostanja za ljude osim ako budu slijedili put poštenja i čestitosti, umjerenosti, pridržavajući se i ostalih etičkih vrlina i poštivajući pravo svakog pojedinca i zajednice. Njihova je zadaća bila da pozovu sve pod okrilje univerzalnog zakonodavstva koje uglavnom teži voljenju Stvoritelja i pokoravanju i zahvalnosti prema Njemu.

“I tako smo od vas stvorili zajednicu srednje umjerenog puta da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.“ (Al-Bekara, 143)

Naučavali su ljude dobroti prema svim stvorenjima i uspostavljanju zakona pravde i samilosti unutar članova ljudske zajednice, tražeći od njih da se suprotstavljaju slabostima i negativnostima svakog društva, naravno prema njihovoj mogućnosti kao i da preuzimaju i navikavaju se koliko god to mogu savršenim svojstvima Allaha, dž.š.

Slanje poslanika s vremena na vrijeme iziskivala je Allahova milost prema ljudima koji su im prenosili istinu u formi koja će biti u skladu intelektualne zrelosti naroda toga perioda i podučavali ih zakonima vjere i života kojima im je Allah, dž.š,. nadahnuo srca a koji odgovaraju prilikama tog vremena i stanju naroda kojem su upućeni.

Vjera je, prema tome, sukcesivno objavljivana, poštujući zakone evplucije i progresa i nivo obrazovnih i spoznajnih dosega čovjekova razuma, sve dok nije nastupio čas zrelosti kada su protokom vremena stasala i uznapredovala živa bića i kada je ljudska priroda postala sposobna i spremna da prihvati posljednju objavu i posljednji vjerozakon, u završnoj knjizi objave, jezikom posljednjeg božijeg poslanika. Tako je poslat Muhammed, a.s., sa neokrnjenom misijom i objavljenom Knjigom na arapskom jeziku – u kojoj nema nikakve iskrivljenosti i nepravilnosti – koja se obraća razumu. Zato Kur’an razumiju i ugodno ga doživljavaju duše i srca ljudi, koji u isto vrijeme podržava svaku inovaciju iz oblasti kulture i obrazovanja, različitih teorija i znanstvenih otkrića.

“Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kuran na arapskom jeziku za ljude koji znaju.” (Fussilet, 3)

Kad je Allah, dž.š., objavio ovu Knjigu vjerovanja su se već bila razišla – pa ih je Knjiga ujedinila, moralne vrijednosti su bile poljuljane pa ih je ona učvrstila, duše su bile zabludjele pa ih je ona ispravila, vrednovanje ljudi do nevjerovatnih granica bilo je nakaradno postavljeno pa je Knjiga utvrdila pravu mjeru – ne dajući nikome privilegija nad drugim osim po bogobojaznosti i dobrom djelu.

To je i bio razlog da narodi pohrle tako postavljenoj vjeri i zakonodavstvu koje je regulisao Kur’an, na osnovu koga su povezani interesi onih koji su ujedinjeni i zbratimljeni u obožavanju jednog jedinog Allaha, koji su udruženi u vjeri i islamskom bratstvu, koji su se okupili oko zajedničke riječi i čiji su se ciljevi ujedinili, što im je pomoglo da savladaju sve poteškoće i prepreke koje su stajale na putu islama, gradeći i podižući carevine i vladajući narodima koji nisu bili njihova zakona – sve zahvaljujući odazivanju Allahu dž. š. koji im kaže u svojoj Knjizi: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujtelu.” (Alu lmran, 103)

Tako su iz vjerovanja u apsolutno božije jedinstvo i Njegovu savršenost crpili hrabrost, snagu i samoprijegor, a iz čvrstine i snage zakona (šerijata) – pravila jednakosti, napretka i slobode, postižući tako dunjalučku sreću i obezbjeđujući nagradu u vječnosti.

To je ono što smo imali reći o prvoj osovini islama – jedinstvu i apsolutnoj savršenosti Stvoritelja, a kad je riječ o nauci i radu, već smo spomenuli da islam proglašava nauku imperativom svakog muslimana i muslimanke, koji su dužni sticati nauku od rođenja do svoje smrti.

U vezi rada možemo napomenuti da islam svojim sljedbenicima propisuje dužnosti i obaveze, koje je regulisao Kur’an i razradio Sunnet, čije će tumačenje kasnije doći.

Kad je, pak, riječ o obredoslovlju (ibadetu) i poslovanju (muamelatu) treba znati da su to zaduženja i propisi koje je ustanovila Knjiga svojim sljedbenicima s namjerom približavnaja Bogu ili s ciljem upravljanja društvom u poslovnim odnosima i regulisanju ponašanja među ljudima.

Nasljeđena tradicija, koju su muslimani putem svojih predaka preuzeli iz džahilijjeta – predislamskog doba, predstavlja ostatke vjere lbrahimove i pozitivne zakone odnosno običaje koje su uveli Arapi po svom instiktu kao što su: obrezivanje (sunećenje), podrezivanje nokata, i odstranjivanje dlaka sa stidnih mjesta.

Vratimo se opet objašnjavanju Tevhida – vjerovanja u apsolutno savršeno i jedino obožavano biće, predočavajući u sklopu; toga značenje vjere, islama, vjerovanja i ihsana, zatim tumačenje kompleta islamskog vjerovanja, islamskih dužnosti, pohvalnih i dopuštenih radnji, zabrana i radnji koje nisu ni pokuđene niti pohvaljena:

Piše: Muhammed Ebu-l-Fajd Menufi (arapskog preveo Seid Smajkić, objavljeno u Islamskoj misli, III/1981)

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close