Muslimani, protestanti i seljaci: osmanlijska Ugarska 1526-1683

Priča, po nekima, glasi ovako: 1526. godine Turci su umarširali u Ugarsku i držali njene slobodne kršćanske narode u zatočeništvu preko stotinu i pedeset godina. Zemlja je bila opustošen a njen  narod ili izgladnjivan ili masakriran pod vlasti samovoljnih Turaka, unatoč svim pokušajima njihovih kršćanskih susjeda da ih oslobode.

U dva navrata muslimanske horde su čak pokušale opsadu Beča sjenka islama tek što nije pala na srce same Evrope. Pri drugom pokušaju, kršćanski svijet se konačno ujedinio pred muhamedanskim neprijateljem i odbio napad agresora prije nego je oslobodio Ugarsku od njenog turskog neprijatelja i čak potisnuo Turke natrag sve do Beograda. Kršćanska Evropa bila je spašena, Balkanski poluotok je bio praktički ponovno osvojen (u najšpanjolskijem smislu te riječi) a turska prijetnja konačno pokopana. Sve kršćanstvo je slavilo – protestanti i katolici, seljaci i plemići, Slaveni i Germani. Sjećanje na tursku opsadu Beča (1683) izranja iz ovog pejzaža punog simbola – muslimanska vojska, koja vrvi polumjesecima, sabljama i turbanima, opsjeda jedan kršćanski grad na samoj kapiji Evrope. Drvorezi iz tog perioda prikazuju kamile i slonove u turskim logorima, Istočnjake kako puše nargile ili se bave svojim životinjama, dok u pozadini bespomoćno čeka tornjevima ispunjen grad iz kršćanskog svijeta. Sjećanje na tursku opsadu nije ostalo samo na vizuelnom. Stotinu godina kasnije, kako navodi Grimov rječnik, riječ Turčin i dalje je sadržavala negativne, ratne konotacije iako je otomanska prijetnja već odavno bila izblijedjela. Ljudi su svojim psima davali ime “Turčinl crkve su i dalje imale Turkenglocken ili turska zvona, gdje su se ljudi okupljali kako bi se molili za po- moć protiv osmanlijskih Turaka. Riječi poput turkenzen (ponašati se poput barbarina) ili turkeln (pijano posrtati) još uvijek su bile u najširoj upotrebi, taverne koje su nosile nazive poput “Turčinova glava, bijahu uobičajena pojava. Beč je jednostavno najudaljenija tačka do koje su Turci dospjeli u svome snu o osvajanju Evrope. (‘Na Rim! Na Rim!’ bijaše njihov poklič). Susret sa njima bio je traumatičan za kršćane njemačkog govornog područja toga doba, posebno za one koji nisu poznavali muslimanske kulture. Filozof Leibniz bio je šokiran kada je čuo vijest o pojavljivanju sultanove vojske na drugoj obali Dunava. Nije bio jedini – iako su Habsburgovci duže od godinu dana znali za planove Turaka, niko izgleda nije shvatao da će se vojska od dvije stotine hiljada vojnika, koja je iz Istanbula krenula u proljeće, na koncu ipak pojaviti.(1)

Čak ni danas, više od tri stotine godina kasnije, sjećanje na Belagerung von Wien (opsada Beča) nije posve iščezlo. Prema nekim političkim komentatorima, skorašnji napori Austrije da spriječi ulazak Turske u Evropsku uniju – i veliki dio javnog mnijenja koji je saglasan sa ovom strategijom – nastali su ne samo iz anksioznosti u pogledu današnje turske populacije, daljnje imigracije i razvodnjavanja austrijskih nacionalnih vrijednosti, već jednim manjim dijelom i iz sjećanjana grozne Turke, koji su zamalo zauzeli grad tri vijeka ranije.

Sva poenta ovog poglavlja bit će u tome da se demaskiraju neki od mitova koji se tiču turskog juriša na Beč, posebno način na koji je on uvršten u neku vrstu konflikta između Istoka i Zapada, između kršćanske Evrope i muslimanskog Orijenta – interpretacija koja, na koncu, nije ništa drugo do Diznijeva verzija historije. Vidjet ćemo na koji način su kršćani i kršćanske zemlje na raznim nivoima od međunarodnogi diplomatskog do lokalnog i vojnog, od ambasadora i pregovarača do pješadije na terenu i seljaka u selima – direktno bili uključeni uporedo s Turcima u pokušaj osvajanja Beča. Od saveza Louisa XIV sa sultanom pa do vojske od sto hiljada ugarskih kršćana koji su pomagali osmanlijske napade; od hiljada Grka, Armenaca i Slavena u vojsci samih Osmanlija koji su se vjerno borili za sultana do protestanata iz Transilvanije i nezadovoljnih seljaka koji su, umorni od jarma katoličkih Habsburgovaca (ili njihove vlastite ugarske aristokracije) prešli na stranu Turaka i kulminacije u liku Imre Thokolya, ugarskog protestantskog princa, koji je prvi ubijedio velikog vezira da pokuša osvojiti grad – čija se vojska Kuruca (njem. Kuruzen) borila rame uz rame sa Turcima i Tatarima sve do sjevernog području današnje Slovačke.

Treba istaći da naša namjera nije da prikažemo Osmanlije kao vojsku anđela (niti jedna vojska, kršćanska ili muslimanska, nikada nije zavrijedila da se nazove ‘anđeoskom’). Nije nam namjera ni da prodajemo sliku njihove carevine kao neke vrste oaze tolerancije i pravde (imperijalizam je imperijalizam, pa bio on turski ili austrijski), niti čak da se pravimo da religija nije igrala ulogu u konfliktu – baš nasuprot, riječima poput bezvjerac, nevjernik i gaur (tur. nevjernik) dosljedno se razbacivalo kao uobičajenom valutom. Umjesto toga, imamo dva mnogo skromnija cilja: kao prvo, da pokažemo da osmanlijsko prisustvo na Balkanu nije bilo pakao apsolutne tiranije i despotizma kakvim su ga mnogi kardinali pokušali prikazati – u nekim periodima. Mnogi Ugari su izgleda davali prednost pragmatičnoj toleranciji osmanlijske vlasti nad katoličkim žarom habsburške dominacije. Drugo, pokušat ćemo da ukažemo na to kako se ispod ratova religijskih propagandi koje su širile obje strane odvijala nevjerojatna muslimansko-kršćanska saradnja, te se stvarali savezi, koje historičari obiju vjera nisu uvijek bili voljni da priznaju.

Iako su se događaji koji su doveli do opsade Beča 1683. godine u stvarnosti odigravali u Ugarskoj, naša priča je najvećim dijelom priča o osmanlijskoj Ugarskoj. Priča o zemlji koja je čitav vijek i po bila uhvaćena između dviju imperija, triju religija i mnogo više od dvanaest etničkih grupa. Prva stvar koju ovdje treba izreći, za neupućenog čitatelja, jeste da je Ugarska sedamnaestog vijeka, na koju se odnosi ovo poglavlje – Ungarn na njemačkom, Macaristan na turskom jeziku – bila oko tri puta veća od manje zemlje koju danas znamo pod imenom Mađarska. Zemlja zvana Ugarska, o kojoj ćemo čitati obuhvatala je teritoriju Slovačke i dijelove Austrije na njenoj sjevernoj granici, dugačak komad Rumunije prema jugu te dobar dio Srbije. Bilo je to ogromno kraljevstvo, bogato pašnjacima i obradivom zemljom, i kroz čitav period 1400-ih uživalo je status kršćanskog bedema pred naletima Turaka – ugarske kraljeve nazivali su Kristovim prvacima (athleta Christi), a na njihovu zemlju gledalo se kao na istočnu kapiju kršćanskog svijeta.(2) Nakon onog sudbonosnog datuma 1526. godine, sve ovo će se, naravno, promijeniti.

Za razumijevanje dijela poteškoća koje su kasnije imali sa svojim kršćanskim susjedima značajno je imati na umu različito lingvističko i etničko porijeklo onog što označavamo generičkim terminom Ugari. Taj jezik, koji je poznat po tome da ga je teško naučiti, jeste uralski (centralnoazijski) jezik i gotovo da nema ničeg zajedničkog sa bilo kojim germanskim, slavenskim ili latinskim jezikom. Ugari (Magyars) su došli u ravnice koje okružuju Budimpeštu krajem devetog vijeka manje-više istovremeno kad su Anglo-Saksonci prelazili na kršćanstvo; sa sobom su donijeli kulturu nomadskih stepa te čitavu mješavinu turkijskih i Finsko-ugarskih utjecaja iz regiona Zapadnog Sibira.

Iako ne bi bilo mudro posmatrati ovaj turkijski element u ugarskoj prošlosti kao nešto što je olakšalo bilo kakvu vrstu saradnje sa Osmanlijama – do vremena kad se Sulejman Veličanstveni pojavio u Ugarskoj Ugari su bili kršćani već više od pet stotina godina – to je zasigurno utjecalo na određene kulturološke rezerve koje su imali prema Germanima. Štaviše, imamo zapise o najmanje jednom ugarskom vladaru – kralju Matiji (u.1490) – koji je razvio ideju o hunsko-ugarskom odnosu, nazivajući sebe drugim Atilom i čak predlažući savez Sultanu Mehmedu Osvajaču na osnovu zajedničke krvi.(3)

Šta god mi mislili, ostaje činjenica da je vijekovima prije nego su Osmanlije prvi put kročili u Evropu Ugarska već bila mjesto na kojem su se počinjale miješati vrlo različite struje latinskog kršćanskog svijeta, grčkog Bizanta i nomadskih kultura azijskih stepa. Neevropsko porijeklo Ugara (Magyar), prema mišljenju barem jednog historičara, mogli je biti razlog zbog kojeg se Turci Ugarima nisu činili toliko stranima i toliko zastrašujućima kakvim su ih doživljavali Germani ili Latini – zbog kojeg je nekim Ugarima bilo jednostavnije sarađivati sa njima i pozivati ih u svoje ratove.(4)

Odlomak iz djela: Ian Almond, Predstavljanje islama u zapadnjačkoj misli, CNS, Sarajevo, 2011., str. 121-126.

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Bilješke: Vidi ]. and W. Grimm, Deutsches Worterbuch (Munich: DTV, 1984) 22: 1852. Za više informacija o Leibnizu pogledati moj rad: “Leibniz, Historicism and the Plague of Islam” (Leibniz, hisroricizam i pošast islama) u Eighteenth Century Studies 39:4 (2006).

2) P. Fodor, ln quest of the Golden Apple: Imperial ldeology, Politics and Military Administration of the Ottoman Empire (U potrazi za Zlatnom jabukom: Imperijalistička ideologija, politika i vojna uprava Osmanlijskog carstva), (Isis Press, 2000), str. 71

3) ibid, pp. 84-5. Za više informacija o porijeklu Ugara , pogledati Nora Berend, At the Gate of Christendom: Jews, Muslims and Pagans in Metlieval Hungary 1000-1300 (Na kapiji kršćanskog svijeta: Jevreji, muslimani i pagani u srednjovjekovnoj Ugarskoj 1000-1300), (Cambridge University Press, 2001), str. 19-30.

4) F. Szakaly, Lodovico Gritti in Hungary 1529-1534 (Lofoviko Griti u Ugarskoj 1529-1534), (Budapest, 1995), str. 8.

Related Articles

Close
Close