Alexis de Tocqueville – Vlast je idealno sredstvo za bogaćenje nečasnih

Aristokratija i demokratija uzajamno zamjeraju jedna drugoj da olakšavaju korupciju. Valja razlikovati. U aristokratskim uređenjima, ljudi koji dolaze na vlast bogati su i žele samo vlast. U demokratijama, državnici su siromašni i preostaje im da se obogate.

Iz tog proizlazi da su u aristokratskim državama upravljači slabo dostupni korupciji i da imaju tek vrlo umjerenu sklonost ka novcu, dok se suprotno dešava u demokratijama. Ali u aristokratijama, oni koji žele da dospiju na čelo javnih poslova, pošto raspolažu velikim bogatstvima i pošto je broj onih koji mogu da im u tome pomognu često ograničen, nalaze da je vlast takoreći na licitaciji. U demokratijama, naprotiv, oni koji se takmiče za vlast nisu skoro nikad bogati, a broj onih koji sudeluju u izborima vrlo je velik. Možda ni u demokratijama nema manje ljudi koji bi se prodali, ali kupaca gotovo da nema; a trebalo bi, uostalom, kupiti odviše ljudi odjednom da bi se postigao cilj.

Među onima koji su bili na vlasti u Francuskoj u posljednjih četrdeset godina, više njih bilo je optuživano da su se obogatili na račun države i njenih saveznika; takva se optužba rijetko upućivala javnim ličnostima u nekadašnjoj monarhiji. Ali gotovo da nema u Francuskoj primjera da je neko kupovao glas nekog birača, dok se to radi često i javno u Engleskoj.

Nikad nisam čuo da se neko u Sjedinjenim Državama služi svojim bogatstvom da bi pridobio građane; ali sam često viđao da se sumnja u poštenje zvaničnika. Još češće sam čuo da im se uspjeh pripisuje podlim spletkama ili nedozvoljenim ujdurmama.

Dok ljudi koji upravljaju u aristokratijama pokušavaju, dakle, ponekad da korumpiraju druge, vodeći ljudi u demokratijama pokazuju se ponekad sami korumpirani. U onima prvim neposredno se narušava moral naroda; u ovima drugim, na javnu savjest vrši se posredno dejstvo, koga se treba još više bojati.

Kod demokratskih naroda, pošto su oni koji su na čelu države skoro uvijek predmet neugodnih sumnjičenja, time se zločinima za koje se optužuju takoreći pruža podrška vlasti. Oni tako pružaju opasan primjer vrlinama koje se još bore, a pružaju i slavodobitno poređenje poroku koji se krije.

Uzalud će neko reći da se nepoštene strasti sreću u svim slojevima, da one često slupaju i na prijesto po pravu rođenja, da se tako mogu naći ljudi veoma dostojni prezira i na čelu aristokratskih nacija kao i u demokratijama. Takav odgovor neće me nimalo zadovoljiti: u korumpiranosti onih koji slučajem dođu na vlast otkriva se nešto grubo i prostačko što je čini zaraznom za masu; dok čak i u izopačenosti velikaša, naprotiv, vlada izvjesna aristokratska prefinjenost, nekakav privid uzvišenosti, koji često sprječavaju da se ona širi.

Narod nikad neće proniknuti u tamni lavirint duha koji vlada na dvorovima; on će uvijek teško otkrivati nečasne postupke koji se kriju pod otmjenim ponašanjem, prefinjenim ukusom i ljupkim govorom. Ali kad neko krade državnu blagajnu ili za novac prodaje pogodnosti u ime države, to bilo koji bijednik razumije i može se onda nadati da će i on to moći raditi.

Ono čega se, uostalom, treba bojali i nije toliko prizor nemorala visokih ličnosti, koliko nemorala koji vodi do visokih položaja. U demokratiji, obični građani vide kako običan čovjek, potekao iz njihovih redova, za malo godina dospijeva do bogatstva i moći; taj prizor izaziva njihovo iznenađenje i zavist; pitaju se kako to neko kome su oni bili ravni danas ima pravo da upravlja njima. Da njegov uspon pripišu njegovim darovima ili vrlinama nije ugodno, jer bi to značilo priznati da sami imaju manje vrlina ili da su manje dovitljivi. Glavni uzrok nalaze oni, dakle, u ponekom njegovom poroku, i često su u pravu.

Tako se stvara neka odvratna mješavina predstava o nečasnosti i vlasti, nedostojnosti i uspjeha, korisnosti i nepoštenja.

Odlomak iz djela: Alexis de Tocqueville, Demokratija u Americi, str. 192-193.

 

Related Articles

Close
Close