Adil Zulfikarpašić – Od komuniste do liberala i uspješnog biznismena

ĐILAS: Adile, kad ste prešli u Švajcarsku, je li Vam bilo teško da počnete da organizujete poslove? Vi ste postigli jedno zavidno bogatstvo, je li to bilo teško postići, jeste li imali podršku nekog početnog kapitala ili ste počeli takoreći skoro od nule. lspričajte nam nešto o tom svom švajcarskom periodu.

ZULFIKARPAŠIĆ: Švicarska je stroga i vrlo uređena zemlja, sa starom i bogatom tradicijom bankarstva, financijskog sistema, trgovine, gdje postoje striktna pravila kako se i s kim i na koji način mogu voditi poslovi. To je sistem koji sigurno onemogućava anarhiju ili igru slučaja, toga u Švicarskoj nema. Nema, kako se kaže, sreće, uvijek se rezultati postižu teškim trudom i radom. I poredv toga, to je zemlja koja je vrlo ograničena propisima. Na primjer, u Svicarskoj vi ne možete uvesti jabuke u doba kada su švicarske jabuke na tržištu, nego kada na tržištu ponestaje jabuka, onda se dade dozvola da se iz Francuske ili iz neke druge zemlje uvezu. Isto tako pitanje kapitala, oni to reguliraju. Na primjer, ondje je jedno vrijeme bio propis, da biste položili svoj novac u Švicarsku, morali ste još platiti, a ne da vi dobijete kamatu.

Ovo govorim u prvom redu zato što su ljudi, kad sam se vratio u Bosnu, počeli pričati kako sam ja bio trgovac oružjem, koji je zaradio velike pare na nekim poluilegalnim mahinacijama. Jednome strancu u Švicarskoj je apsolutno nemoguće napraviti nezakonit posao, da ne plati tačno porez, da ne bude tačna evidencija o svakom zarađenom franku. To je u Švicarskoj nemoguće i jednom Švicarcu, a pogotovo strancu.

ĐILAS: Oko trgovine oružjem. Drago mi je da čujem ovo što ste rekli, mada je trgovina oružjem takođe trgovina, državna trgovina.

ZULFIKARPAšIć: Ja sam govorio samo o tome šta se pričalo kad sam se vratio u Bosnu. Onda ima jedna pojedinost, u Svicarskoj je zabranjeno trgovati oružjem u područja koja su u ratu ili su ugrožena. Ne možete prodati oružje Turskoj , zato što ima probleme s Kurdima, ne možete prodati Libiji, ne možete prodati ni jednoj zemlji u kojoj vlada ratna opasnost. Arapskim zemljama se nije moglo prodavati zbog Izraela. Tako je bio uhapšen i suđen generalni direktor jedne velike, poznate firme, zato što je njegova firma iz Italije prodala oružje u jednu arapsku zemlju u doba kad je ondje bila kriza. Želim samo pokazati kako je ta fantazija koju sam čuo kad sam se vratio u zemlju – da sam došao do bogatstva na neki sumnjiv način ili na sreću, bez truda i znanja – zlo- namjerna laž i jal. Sve je to u Švicarskoj, zemlji koja je tako stabilna, tako perfektno uređena, nemoguće. Mogućnost postoji da čovjek zaradi, da zaradi velike novce, ali to je uvijek rezultat poslova, mnogo truda, mnogo znanja.

Od politike do biznisa

Počeo sam kao novinar i član Društva novinara Švicarske. Imao sam status stranog novinara. Kada su počeli izlaziti Bosanski pogledi, jugoslavenska je vlada nekoliko puta intervenirala protiv mene, s optužbom da pišem protiv Jugoslavije. Svicarska je neutralna zemlja, po švicarskim zakonima strancu je zabranjeno baviti se politikom.

Poznat je slučaj kako je Živko Topalović, predsjednik nekadašnje Socijalističke stranke u Jugoslaviji, izbačen iz Švicarske zato što je izdavao; jedan sindikalni list, koji nije prijavio. I došao je u sukob s jednim običnim malim činovnikom. Bio je uvjeren, zato što ima velike veze sa predsjednikom Socijalističke stranke Švicarske, da ga to pokriva. I mene su jednoga dana švicarske vlasti pozvale i saopćile mi da imaju poteškoće s jugoslavenskom vladom u vezi s mojim političkim djelovanjem, rekli su da se po zakonu ne smijem baviti politikom, a naročito ne smijem izdavati list koji piše protiv Jugoslavije. Je li on protiv Jugoslavije ili ne, to su Jugosloveni mjerodavni da kažu, a oni se žale na pisanje lista.

Kao novinar više nisam mogao raditi, pa sam se zaposlio kao pravnik, kao stručnjak za procjenu šteta u jednom osiguravajućem zavodu, onda sam sticajem okolnosti napravio jednu malu firmu koja se zvala Adex, što znači Adil-eksport-import. Novac koji mi je trebao za firmu pozajmio sam od prijatelja Ljube Sirca. Ljubo Sirc je bio profesor u Glasgowu, u Škotskoj, i u to vrijeme dobio je odštetu za svoju fabriku u Kranju, koju su Nijemci bili oduzeli. Meni je dao beskamatni zajam na godinu dana. lšlo je to i loše i dobro, dok mi jednog dana jedan bogataš, predsjednik švicarske banke, i prijatelj, nije rekao, ocijenivši me valjda kao sposobnog čovjeka: “Zašto Vi ne biste s mojim sinom i s još jednim našim prijateljem advokatom napravili firmu…” I onda smo napravili Stamaco. Bilo je to nešto kad biste, na primjer, napravili firmu u Americi s Rockefellerom i Morganom. Ta dva imena su u Švicarskoj tako ugledna, i ja sam s njima, početnim kapitalom od 100.000 švicarskih franaka, započeo posao. To je mala suma za jednu veliku kompaniju, ali smo nakon kratkog vremena posredovali za jedan kredit. Došla je zagrebačka firma Merkur, koja tražila kredite po Evropi, htjela je graditi hotele i uvesti neku robu. Tražila je kredit, a u to vrijeme Jugoslaviji se davao kredit s petnaest procenata kamata. Isposlovao sam im vrlo povoljan kredit od osam procenata. Banka im je odobrila kredit na dvadeset pet miliona, a mi smo trebali uzeti proviziju. Došao sam na ideju da mi Merkuru nabavimo robu, i preuzeo sam tu obavezu na sebe. I tako je počeo moj posao.

Prethodno sam radio kao novinar, zarađivao dvije-tri hiljade franaka mjesečno, a kad sam taj prvi posao napravio zaradili smo svaki od nas po nekoliko stotina hiljada. Meni je to izgledalo prosto nevjerovatno, u meni se javio onaj ljevičarski duh i mislio sam da je to skoro nepravedno zarađeno.

ĐILAS: Ali slave, bogatstva i vlasti nikad nije mnogo!

ZULFIKARPAŠIĆ: Kad sam s njima stvorio tu firmu nisam bio poznat u poslovnom svijetu. Ljudi su pitali za moje švicarske partnere, a ja sam bio neki nepoznati Zulfikarpašić. Međutim, nakon vrlo kratkog vremena firme s kojima smo radili počele su se raspitivati da li će doći gospodin Zulfikarpašić, i slično. Jer, uvijek sam bio tačan, držao riječ, bio korektan. Kako je Švicarska jako konzervativna sredina, meni je prijatelj bankar rekao – slušajte, Vi možete donijeti stotinu poslova, ali ako jedan posao donesete loš, Vi ste propali. Stotinu dobrih, to je normalno.

ĐILAS: To je baš strogo, kalvinistički.

ZULFIKARPAŠIĆ: Kalvinistički, da, to je zaista tako. I ja sam dobio dobru reputaciju i zarađivali smo jako dobro, bili smo poznati kao solidna firma. Danas kad sam sve to likvidirao, na primjer, za samo ime moje firme nudili su nekoliko miliona. Jer ta je firma u Evropi među bankarima stekla tako dobar ugled da sam mogao i samo ime dobro prodati.

Međutim, odlučio sam da to ne uradim, iz prostog razloga što ja tada poslove ne mogu kontrolirati, a ne bih htio da to ime bude involvirano u neki posao koji ne odgovara potpuno mojim poslovnim principima i mom načinu poslovanja.

Jedan moj partner bio je poznati advokat, drugi je bio bankar, i mi smo zajednički zaradili dosta novaca. Ali sam jednog momenta vidio da u stvari ja radim za njih. Onda sam ih pozvao i rekao: gospodo moja, mi ćemo ostati prijatelji, ali ja ću vas isplatiti ili ću se povući, jer više neću da radim za vas. I mi smo se razišli, ja sam ih isplatio i preuzeo firmu, i u tom periodu kada sam ja bio jedini vlasnik firme, ona je ostvarila još veće zarade. Normalno, ostali smo dobri prijatelji. Kompanija je zastupala nekoliko najvećih firmi na svijetu, preko Stamaca su išle stotine i stotine miliona, civilni avioni, brodovi, pravile su se luke… Za svaki posao Vi morate angažirati stotine firmi, stručnjake, morate raditi sve to da bi na kraju dobili rezultat. U svojoj sam sobi imao jedan specijalni zid za veliki posao koji bih počeo, na kome sam uveo sve datume, uvijek sam znao sve moje konkurente – to je bio generalštapski način rada. Uživao sam u tome da imam uspjeha, da mogu “tući” velike svjetske firme. Vrlo često se događalo da su meni dolazile vlade nekih velikih zemalja i kažu mi: “Molim Vas, imamo jedan veliki posao na području tome i tome, željeli bismo da za nas vi to vodite, da zastupate našu industriju, mi vam za to plaćamo proviziju, toliku i toliku…” Jer, vrlo se brzo pročulo da su poslovi koje sam ja preuzeo na sebe bili uspješno i na vrijeme završeni. U tom sam periodu, kad sam bio na vrhuncu poslovanja, od pedeset poslova koje bih započeo završavao četrdeset i pet. To je iziskivalo veliki rad, znalo se dogoditi da po dvije nedjelje nisam znao ni kakvo je vrijeme.

Rad bez predaha

Otišao bih u kancelariju kada je bio mrak, proveo čitavo vrijeme u radu, pojeo sendvič za ručak i došao bih kući u deset sati naveče. Bilo je momenata kada su me ljudi iz Amerike, prijatelji, upitali kakvo je vrijeme, a ja nemam pojma, nego odem do prozora, pogledam i kažem: pada kiša, ili sija sunce. Nisam znao. Dakle, to je iziskivalo veliki angažman.

Međutim, nije samo pitanje prednosti da čovjek radi, nego je pitanje i umijeća, i pregovora i načina da vam ljudi vjeruju kad vi dođete nekome prodati nešto što košta pet stotina miliona dolara. Tu je konkurencija ogromna. Kad neko pravi luke, tih firmi imate stotinu na svijetu, treba uvjeriti nekoga da je firma koja ide s vama najbolja, i zašto je najbolja. Trebate imati reputaciju da dovodite odlične firme, da se zna šta se tačno događa, da tu nema nikakvih problema, da je sve čisto. Tu se zaista morate držati svih pravila igre, pravila koja su vrlo stroga. Tu su određene provizije, male, ali su u sumi velike. Nikada nisam prihvatio ni jedan posao koji je bio oprečan mom političkom uvjerenju i mojim moralnim načelima. Tako je bilo mnogo slučajeva da sam odbio velike poslove, nisam htio raditi ako sam slutio da je riječ o partneru koji je kompromitiran. Neću vam govoriti imena, ali s nekim zemljama u principu nisam htio raditi. Uvijek sam tražio informacije preko švicarskih banaka. Ako bih dobio informaciju kako je riječ o nekorektnoj firmi ili čovjeku, nisam htio raditi s njima. Držao sam se principa da obadvije strane budu zadovoljne. Kad vi zastupate jednu firmu ona obično misli da vi za nju morate učiniti sve. Moj princip je bio da i ona mora uraditi sve za mušteriju, tako da se nikada ne može dogoditi da vam zamjere da ste dobili nešto što je zastarjelo, da ste dobili nešto što nije najbolje. Ja vjerujem u sreću u poslu kao mali doprinos, ali smatram da je u devedeset i devet posto slučajeva dobitak rezultat jednog organiziranog, sistematskog rada i angažiranja. Drugo što bih još htio reći jest da u ovom poslovnom svijetu vladaju nemilosrdni zakoni. Ima poslovica: U malim poslovima su pirane, u velikima ajkule.

U poslu sam imao izvanredna iskustva, stekao velike, dobre prijatelje. Ja u Švicarskoj imam dobru, vrlo solidnu reputaciju u poslovnom svijetu. Kad me štampa spomene, ili televizija, uvijek me predstave s najvećim respektom. Sjećam se da sam imao jednog bankara koji je vodio brigu oko mog poreza, pa mi on kaže da plaćam previše za porez.

Ja kažem: “Moja je želja da plaćam sto miliona godišnje”, jer to znači da bih zaradio tri stotine miliona. Naravno, to je bila šala. Moja firma je bila relativno mala. Nikada nisam htio od toga poduzeća napraviti veće. Meni u poslu ništa nije pomoglo to što sam musliman, kod Arapa, na primjer. Kao što mi nije ni odmoglo u evropskim zemljama. U poslu vladaju drugi zakoni i drugi razlozi, kojih se čovjek mora držati.

Odlomak iz intervjua s Milovanom Đilasom, Žal za Bosnom u emigraciji

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close