Kako zaustaviti mehanizam rata

Rat je strašna pojava. Oko toga se skoro svi slažemo. Isto tako se skoro svi slažemo da u ratu većina ljudi, na obje strane, gubi. Možda se ne slažemo da li baš u svakom ratu većina više izgubi nego što dobije. Da bismo u startu otklonili sporenje oko toga, za one koji misle da postoje neki ratovi u kojima većina ljudi na jednoj od zaraćenih strana dobiva više nego što gubi, ovaj članak se odnosi na one ratove u kojima većina, na obje strane, gubi više nego što dobiva.

Sada trebamo definirati “gubitak” i “dobitak”. Budući da su svaki gubitak i dobitak prvenstveno pojave koje se događaju u našem umu, i dobitci i gubitci su subjektivne prirode. Dakle, ne mogu se mjeriti objektivnim metodama. Nekome nije previše da izgubi imanje, zdravlje pa čak i članove obitelji i prijatelje zarad nekog “višeg” cilja. Neki taj viši cilj nazivaju slobodom, državnošću ili dostojanstvom. Ova lista može biti podugačka i nebitno je koji termin koristimo za taj “viši” cilj. Bitno je da ponekad ljudi vjeruju da neki viši cilj opravdava sve žrtve koje su potrebne da bi se do njega došlo.

Je li rat u bivšoj Jugoslaviji jedan od takvih ratova u kojima većina, bar na jednoj (pobjedničkoj) strani vjeruje da su gubitci u ratu bili manji od dobitaka i kako to izmjeriti ako gubitci i dobitci postoje samo u svijesti ljudi, a ne u nekom objektivnom obliku? Koristit ću, naravno, moju subjektivnu ocjenu reakcija na rat u bivšim jugoslovenskim republikama, sada, skoro 30 godina kasnije. Prvenstveno mislim na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju jer ne mislim da bismo ono što se događalo u Sloveniji mogli okarakterizirati kao rat.

Čini mi se da većina Kosovara i dalje vjeruje da je rat njima donio više nego što im je odnio. S druge strane, moja je ocjena da većina ljudi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji sada misli da im je rat odnio više nego što im je donio. Ako se oko toga ne slažemo, onda je ovo dobar trenutak da prestanete s čitanjem ovoga članka jer je sve ono što ću napisati bazirano na ovoj pretpostavci. Pokušat ću objasniti kako može doći do rata u kome većina onih koji su u njega bili umiješani poslije misli da je taj rat bio pogreška. Kako to inače miroljubivi ljudi poput mene ili vas mogu da se pokrenu na masovno uništenje drugih ljudi?

Sastavni dijelovi

Rat je kompleksna pojava. Baš zato što je kompleksan, potrebno je definirati i opisati njegove osnovne dijelove. Svaki od tih osnovnih dijelova ima specifičnu funkciju u mehanizmu rata. Iako je moguće rasparčati taj mehanizam i na više kategorija dijelova, da bismo razumjeli njegovo funkcioniranje, potrebno je primijetiti bar tri kategorije. Ja te kategorije nazivam (1) domaćini, (2) političari i (3) marginalci. Svaka od njih je definirana svojim najvažnijim pokretačkim životnim motivom.

Domaćini su najbrojnija kategorija. Gro te kategorije čine ljudi koje mnogi od nas nazivaju “običnim” ljudima. To je, recimo, moj susjed automehaničar, moj rođak kamiondžija, moj prijatelj pekar i, naravno, moja supruga koja pomaže ljudima da se odviknu od bolesti ovisnosti. Domaćini su ljudi koji svoj život i identitet grade oko svoje obitelji i imanja. Oni proizvode dobra i usluge potrebne ostalim članovima društva. To znači da domaćini nisu samo “obični” ljudi. Domaćini su i znanstvenici, umjetnici, sportaši i uopće ljudi koji u prvi plan stavljaju proizvodnju i dobrovoljnu razmjenu dobara radi unaprjeđenja svoje obitelji i imanja, kako materijalnog tako duhovnog.

Domaćini ne vole konflikt. Za njih je konflikt gubljenje dragocjenog vremena i resursa koji bi se mogli utrošiti na unaprjeđenje kućanstva. Domaćin izbjegava trivijalne konflikte. Veći konflikti za njega predstavlaju rizik da bi mogao izgubiti obitelj i imanje. On će se odlučiti na konflikt samo onda kad misli da neuključivanje u taj konflikt može imati katastrofalne posljedice za njegovu obitelj i imanje.

Političari su brojčano manja kategorija od domaćina, mada se ponekad njihov broj može enormno povećati. Političar živi za to da upravlja drugim ljudima. Neki političari vjeruju da im je to uzvišena moralna dužnost, da bi bez njih ostali ljudi zastranili u bespuću bijede i nemorala. Takvi uglavnom izbijaju na sam vrh političke piramide vlasti u društvu. Oni manje “kreativni” i manje zaneseni idejom o sebi kao spasitelju društva, dolaze do srednjih i nižih pozicija u piramidi vlasti.

Bez obzira na motive koji leže u pozadini, svim političarima je zajedničko da žele vladati. Što je njihova vlast čvršća, to se oni osjećaju ostvarenijima i ispunjenijima. Budući da se snaga vlasti svakog političara zasniva na tome koliko čvrsto i koliki broj ljudi vjeruje da je on taj koji treba upravljati, političar je skoncentriran na to da uvjeri ostale ljude da je baš on taj pravi. On je skoncentriran na to da uvjeri ljude da je za njih najbolje da svoju životnu energiju usmjere onako kako im on to savjetuje.

Što se tiče konflikata, političar voli konflikt ako on taj konflikt može iskoristiti za učvršćenje svoje vlasti, tj. za uvjeravanje ostalih ljudi da je on baš taj pravi vođa koji im je potreban. Dakle, za razliku od domaćina, za političara konflikt nije nešto što po svaku cijenu treba izbjegavati. Za političara je konflikt samo jedan od načina da dođe do ostvarenja svog životnog cilja. Štoviše, političar svoju vlast čak i u mirnodopsko vrijeme zasniva na tezi da je on ostalim ljudima potreban kako bi odvratio potencijalne agresore od pomisli da ih napadnu. Dakle, za političara, konflikt je život.

Treća kategorija dijelova mehanizma rata su marginalci. Kako i samo ime sugerira, ovo su ljudi koji društvo promatraju s margina. Marginalci su najneproduktivniji članovi društva. Budući da su neproduktivni, oni često ni ne vole proizvoditi pa se odaju spletkama, prevarama i sitnom kriminalu. Za krupniji kriminal nisu dovoljno vješti. Time se bave političari.

Marginalac obično ne zasniva obitelj, a ako je i zasnuje, često su te obitelji disfunkcionalne i brzo se raspadaju baš zbog marginalčeve prirode. On ne zna ili ne želi da stvoriti skladan, produktivan odnos s drugim ljudima.

Marginalci su generalno neostvareni ljudi. Ili nisu dovoljno produktivni ili nemaju ostale sklonosti koje su potrebne da bi postali domaćini, a u isto vrijeme nisu dovoljno sofisticirani da bi postali političari. Oni bi voljeli da su cijenjeni, prepoznati i poštovani od strane ostalih ljudi, ali jednostavno nemaju kapaciteta da to poštovanje steknu na pravi način.

Za marginalca konflikt ne predstavlja veliki trošak jer je njegov život u takvom stanju da nema što izgubiti. Obitelji nema ili se raspala, a imanje mu je ili malo jer je neproduktivan ili na klimavim nogama zbog kriminalnog stila života. Štoviše, konflikt je jedan od načina na koji marginalac pokušava biti primijećen od strane drugih ljudi, da stekne njihovo poštovanje. Često ćete čuti marginalca da se diči time što se s nekim posvađao. Dakle, kao i za političara, za marginalca je konflikt od posebnog značaja kao način ostvarenja njegovog životnog cilja.

Naravno, kao i svaki opis kompleksog mehanizma, ova podjela na tri osnovne grupe ljudi koje čine sastavne dijelove mehanizma rata ima u sebi elemente generalizacije. U svakoj od ove tri grupe bi se mogle definirati podgrupe, a u svakoj od podgrupa pod-podgrupe i tako unedogled. Isto tako bi se mogla opisati gradacija, tj. postupni prijelaz iz jedne grupe u drugu gdje neki pojedinci imaju elemente dviju ili svih triju grupa. Ali, kao što ni opis molekularnog sastava klipa, cilindra i radilice benzinskog motora suštinski ne doprinose objašnjenju mehanizma rada tog motora, tako ni daljnje detaljiziranje u ovom slučaju ne doprinosi boljem objašnjenu mehanizma rata. Zato ću se zaustaviti na ovoj podjeli i u nastavku opisati kako su ovi dijelovi međusobno povezani u mehanizmu rata.

Pokretanje paklenog stroja

Kao i svako čovjekovo svjesno djelovanje, sudjelovanje u ratu je stvar izbora. Čovjek će se uključiti u rat samo onda kad misli da mu je to najbolja opcija, uzimajući u obzir sve opcije koje su mu na raspolaganju.

Budući da su političarima i marginalcima konflikt i nasilje često privlačni načini ostvarenja njihovih životnih ciljeva, lako se može razumjeti da bi se ove dvije grupe relativno lako upustile u rat ako im se ukaže dobra prilika.

Ali, dugotrajnog i masovnog sukoba ne može biti bez sudjelovanja najbrojnije kategorije – domaćina. Znamo da domaćini ne vole konflikte. Oni žele, ako ikako mogu, da ih izbjegnu jer konflikt može uništiti produktivni, obiteljski način života koji domaćin gradi.

S druge strane, iz iskustva znamo da domaćini, ne samo da su sudjelovali u ratu u bivšoj Jugoslaviji, nego su oni činili najbrojniju skupinu. Taj rat je, najvećim dijelom, bio rat domaćina jedne nacionalnosti protiv domaćina druge nacionalnosti.

Ovo se na prvi pogled kosi s mojom prvobitnom pretpostavkom da domaćini ne vole konflikt i samim time ne žele napasti druge ljude. Ako bismo pitali njih, na svakoj od zaraćenih strana biste čuli isti odgovor – da se ta strana samo brani od one druge, koja napada. Ako “naša” strana ponekad i napada, to je samo zato da bi se spriječili potpuno sigurni budući napadi one “njihove” strane.

Iz ove destruktivne i nasilničke slike gotovo da ne možemo prepoznati one prvobitne miroljubive i produktivne domaćine. Kako je došlo do ove preobrazbe?

Da bismo razumjeli proces preobrazbe domaćina iz miroljubivih proizvođača u paranoične ratnike, moramo se vratiti u prvu fazu rata. To je faza u kojoj su političari, iz ovog ili onog razloga, zaključili da bi nasilan konflikt između njihovih simpatizera mogao učvrstiti i produbiti njihovu vlast. U slučaju bivše Jugoslavije taj pogodan trenutak je došao krajem osamdestih godina prošloga stoljeća kad je postalo jasno da je jugoslavenska ekonomija u silaznoj putanji i da kao takva ne može izdržati pojačane pritiske MMF-a za vraćanje starih dugova koje je Titova vlast koristila u procesu industrijalizacije pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina.

Činilo se da je to pogodan trenutak da politički vrhovi nekih republika iskombiniraju ekonomske reforme sa simpatijama velikog broja stanovništva prema ostvarivanju državnosti tih republika. Pogoršavanje ekonomske situacije u zemlji služilo je kao motiv za optuživanje kako je republika X “pokradena” od strane republika Y ili Z. Nerijetko se s najviših političkih pozicija mogla čuti zapaljiva retorika da se “tako više ne može”, da se trebaju “poravnati računi” ili da “mi svoje ne damo”.

Ovakva retorika s najviših političkih pozicija bila je prvi signal marginalcima da bi najviši politički vrh, na svakoj od suprotstavljenih strana, mogao zatvoriti oči pred nasilnim djelima. Marginalci su to shvatili kao šansu da budu primijećeni, prepoznati, poštovani, da se i njih konačno netko boji i da ih uvažava.

Prve otmice, maltretiranja i ubojstva 1991. u multietničkim dijelovima Hrvatske su bili i prvi testovi kojima su marginalci ispipavali puls trenutne političke elite, na obje strane. Ni na jednoj strani nije došlo do kategoričke osude tih, tada još sporadičnih zločina. Neću spominjati imena jer su imena za ovu priču nebitna. Bitan je mehanizam.

Čak i tada, mnogi domaćini su uviđali da su ti zločini počinjeni od strane marginalaca, a ne od strane radnih i miroljubivih ljudi. Većina još uvijek nije u tim zločinima vidjela sjeme rata jer ih nisu vidjeli kao izraz nacionalne netrpeljivosti nego kao izraz neljudskosti marginalaca. Često se mogla čuti ocjena domaćina da neko nedjelo nije uradio Srbin ili Hrvat nego nečovjek. Isto se tako od mnogih domaćina moglo čuti da onaj koji je bio maltretiran ili ubijen, nije tako završio zato što je Srbin ili Hrvat nego zato što su ga napali kriminalci i neljudi.

Dakle, većina domaćina, na obje strane, i dalje je vjerovala da im ne prijeti opasnost od domaćina druge nacionalnosti. Samim time je većini domaćina cijena ostvarenja političkih ciljeva njihovih vođa pomoću rata tada bila previsoka. Dakle, još uvijek su neuključivanje u sukobe s marginalacima smatrali boljom opcijom.

Ali marginalci, kad su jednom osjetili da neće biti kažnjeni, nisu stali. Maltretiranja, otmice i ubojstva se nastavljaju. U općoj mreži prenošenja informacija sistemom čula-kazala postaje sve manje jasno je li netko nastradao zato što je bio Srbin ili Hrvat ili zato što je naišao na neostvarenog marginalca. U svijesti domaćina postaje sve manje jasno je li netko počinio strašan zločin zato što je “nečovjek” i marginalac ili zato što je Srbin ili Hrvat.

Ova nesigurnost kod domaćina rađa dvije moćne emocije: strah i prezir – strah za sigurnost vlastitih obitelji i prezir prema “njima”. “Oni”, u svijesti domaćina, više nisu samo marginalci nego sve više i domaćini druge nacionalnosti. “Oni” “nas” mrze i spremni su na svakojaka sredstva, kao što su neki dan nekamo odveli i možda ubili moga poznanika ili člana obitelji. Tako počinju razmišljati domaćini na obje strane.

Ovaj proces dovodi do subjektivnog doživljaja pada cijene nasilnog sukoba u odnosu na neuključivanje u sukob. Nasilnim sukobom bi domaćin mogao izgubiti sve, ali mu se isto tako sve više čini da bi i neuključivanjem u sukob mogao izgubiti sve. Povećanju cijene neuključivanja u sukob sada pridonose i zahtjevi marginalaca, ohrabrenih od strane političkog vrha, da se ovaj ili onaj domaćin opredijeli je li na “našoj” ili na “njihovoj” strani. Trećega nema.

U početku su mnogi domaćini spremni provesti cijelu noć sakriveni u svom dvorištu ispred kuće da bi spriječili eventualni napad na sebe, obitelj ili susjede. Poslije ovoga, samo je korak do stražarenja s puškom, puškom koju je politički vrh imao spremnu i putem marginalaca objeručke mu ponudio. S puškom u ruci, domaćin je postao ratnik, a organiziraju ga baš oni marginalci koji su “prvi uzeli pušku u ruke”. Domaćin i sada, s puškom u ruci, marginalca koji mu je postao nadređeni zapovjednik, gleda kao marginalca i protuhu, ali pristaje na njegovu zapovijed jer misli da je to sada neophodno da bi zaštitio svoju obitelj.

Sada su na svakoj od zaraćenih strana domaćini napunjeni strahom i prezirom. I kada napadaju i kada ruše i ubijaju, oni se brane. Svaki novi napad samo je odgovor na prijašnji napad “one strane”. Svako novo zvjerstvo je, u njihovoj svijesti, samo prevencija budućeg zvjerstva “one strane”. Mehanizam je pokrenut, a zaustavit će se kad jedna ili obje strane potpuno malaksaju.

Zaključak

Mehanizam rata je teško, ali ne i nemoguće zaustaviti. Ovdje mislim na zaustavljanje mehanizma prije nego što počnu masovni sukobi. Jednom kad masovni sukobi počnu, gotovo je neupitno da će sukobi trajati dok jedna od strana potpuno ne malaksa. Kada uđu u period masovnih sukoba, ljudi na obje strane su čvrsto uvjereni da ih suprotna strana želi uništiti i to uvjerenje se svakim novim sukobom samo još jače učvršćuje.

Budući da političari i marginalci u ratu vide priliku za ostvarenje svojih životnih ciljeva, oni neće biti zainteresirani za zaustvljanje mehanizma u početnoj fazi. To je ona faza kad marginalci prolaze nekažnjeno za zločine počinjene nad pripadnicima druge društvene grupe (vjerske, etničke, itd.). U toj početnoj fazi domaćini još uvijek nisu počeli vjerovati da bi i ostali domaćini iz drugih društvenih grupa bili spremni na takve, etnički ili vjerski orijentirane zločine.

Jednom kad domaćini počnu činiti zločine, a opravdavaju ih kao neophodnu obranu, već je prekasno za zaustavljanje mehanizma rata jer će svaki novi zločin voditi učvršćivanju vjerovanja da ne postoji razlika između domaćina i marginalaca na suprotnoj strani. Dakle, jedini period kad se mehanizam rata može zaustaviti je u toj početnoj fazi kada domaćini jedne etničke ili vjerske grupe još uvijek vide razliku između marginalaca i domaćina u drugoj etničkoj ili vjerskoj grupi.

Kako to provesti u djelo? Prvo, potrebno je poznavati strukturu mehanizma rata, tj. potrebno je da domaćini poznaju strukturu osobnosti marginalaca i političara i budu svjesni igre koju ta dva segmenta društva igraju. Domaćinima prvo treba biti jasno da su, bez podrške domaćina, političari i marginalci nemoćni.

Međutim, ovo nije dovoljno. Potrebno je da domaćini uskrate svoju podršku političarima i marginalcima i to je onaj teži dio. Ljudi imaju prirodnu tendenciju da se plaše “stranih” grupa ljudi i taj strah ima evolutivnu pozadinu. Kao i kod ostalih ljudskih destruktivnih strahova, i protiv ovog straha je potreno koristiti razum.

Prvi korak u ovoj borbi smo već napravili ako smo shvatili strukturu mehanizma rata. Dakle, jasno nam je da će se domaćini iz one “njihove” etničke ili vjerske grupe odlučiti na nasilje samo onda kad vjeruju da će ih domaćini iz ove “naše” grupe napasti. Jasno nam je da domaćini žele nasilje samo onda kada vjeruju da je to jedini način da spriječe nasilje nad sobom. Jasno nam je također da trebamo uvijek imati u vidu da prve zločine započinju marginalci, a ne domaćini. Svrha tih zločina je da zbune domaćine tako što će ih navesti da povjeruju da se marginalci ni po čemu ne razlikuju od svojih sunarodnjaka domaćina.

Sljedeći korak je da domaćini sebi iskreno predoče što to dobivaju, a što gube, ako odluče ne odgovarati na provokacije marginalaca. Ta računica treba uzeti u obzir činjenicu da, u većini ratova, domaćini na obje strane gube mnogo. Mnogi izgube čitavo imanje, a gotovo da ne bude obitelji koja ne izgubi bar jednog člana u ratnom vihoru. Uz to dolaze sve one traume koje rat sa sobom nosi. Njih je teško riječima dočarati, ali svatko tko je iskusio dugotrajno nasilje i strah za vlastiti život i živote svojih bližnjih, razumjet će o čemu pričam.

S druge strane, neuključivanje u ratni sukob sa sobom donosi rizik od napada marginalaca. Ova opcija isto donosi strah i neizvjesnost. Ali, marginalci ne mogu dugo terorizirati domaćine i to iz više razloga. Prvo, političari će, ako vide da domaćini nisu zagrizli mamac i ne uključuju se u sukobe, morati upotrijebiti zakonska sredstva protiv marginalaca. Političar koji na duži period tolerira stihijsko ponašanje marginalaca, tj. ne održava vladavinu zakona (ma kakav zakon to bio) nema političke budućnosti. Političari to znaju i zato im je cilj da se domaćini što prije uključe u organizirano nasilje započeto od strane marginalaca. Ako se domaćini odbiju uključiti, do organiziranog sukoba neće doći.

Ako političari ne uspostave vladavinu zakona, onda dolazi do sloma države. Priča o slomu države je zanimljiva, ali bi nam oduzelo previše vremena da se time sada bavimo. Oni koji su zainteresirani, mogu više o tome da pročitaju ovdje.

Dakle, za zaustavljanje mehanizma rata je potrebno da većina domaćina na vrijeme shvati da bi ratom izgubila više nego što bi dobila. Budući da je trenutna tendencija domaćina da nasjednu na igru marginalaca i političara, potrebno je raditi na tome da bar buduće generacije domaćina budu imunije na ovu igru. To je težak, ali ne i neizvediv posao. Za početak je dovoljno da oni koji shvate kako funkcionira mehanizam rata i kako se taj mehanizam može zaustaviti prenesu svoja saznanja drugima. Najvažnije je ova znanja prenijeti djeci i uopće ohrabrivati djecu da razmišljaju kritički, van šablona koje im nameće državni obrazovni sistem. Taj obrazovni sistem uvijek kroje političari i zato možemo biti sigurni da našu djecu neće u državnim školama učiti o mehanizmu rata.

Ovaj tekst je moj doprinos zaustavljanju mehanizma nekih budućih ratova. Siguran sam da se moji napori neće zaustaviti ovdje, čak i ako se uvijek budu odbijali o stijene.

Piše: Predrag Rajšić

Related Articles

Close
Close