»Zašto narodi propadaju« – Nove ideje, osnivanje preduzeća, dobijanje zajma

Industrijska revolucija započela je u Engleskoj. Prvi uspjesi ostvareni su velikim promjenama u proizvodnji pamučnih tkanina, korištenjem novih mašina koje su pokretala vodenička kola, a kasnije parne mašine. Zahvaljujući mehanizaciji pamučne industrije, uveliko je povećana produktivnost radnika, najprije u industriji tekstila, a potom i u drugim granama. Pokretačku snagu tehnološkog napretka u čitavoj privredi činile su inovacije koje su uvodili novi preduzetnici i poslovni ljudi spremni da primenjuju nove ideje. Taj početni uspjeh ubrzo se proširio preko sjevernog Atlantika na Sjedinjene Države. Ljudi su uočili velike ekonomske mogućnosti koje pruža prihvatanje novih tehnologija nastalih u Engleskoj. Dobili su i podsticaj za sopstveno pronalazaštvo.

Prirodu tih pronalazaka možemo pokušati da shvatimo na osnovu uvida u to kome su odobravani patenti. Patentni sistem, kojim se štite imovinska prava na izume, sistematizovan je u Uredbi o monopolima, koju je 1623. usvojio engleski parlament, dijelom da bi pokušao da spriječi kralja da dodjeljuje patentna pisma po svom nahođenju – što je praktično značilo davanje ekskluzivnih prava na određene aktivnosti i poslove. Ono što pri pregledu dokumentacije o patentima u Sjedinjenim Državama pada u oči jeste da su osobe kojima su patenti odobreni poticale iz svih slojeva društva i okruženja, a ne samo iz redova bogatih i elite. Mnogi su se od svojih patenata obogatili. Primer za to je Tomas Edison, pronalazač gramofona i električne sijalice i osnivač kompanije Dženeral elektrik, koja je i danas među najvećim kompanijama u svijetu. Edison je bio najmlađi od sedmoro djece. Njegov otac Samjuel Edison, bavio se raznim zanimanjima, od pravljenja krovnih ploča do držanja krojačke radnje i gostionice. Tomas se nije mnogo školovao, ali je obrazovanje stjecao od majke kod kuće.

U periodu 1820-1845. samo 19% vlasnika patenata u Sjedinjenim Državama imalo je roditelje koji su bili profesionalnci u svom poslu ili su poticali iz poznatih zemljoposjedničkih porodica. U istom tom periodu 40% onih koji su registrovali patente imalo je samo osnovnu školu ili još manje obrazovanje, baš kao Edison. Uz to, često su svoj patent koristili za osnivanje preduzeća, opet kao Edison. Kao što su Sjedinjene Dražave u devetnaestom vijeku bile u političkom pogledu najdemokratskija zemlja u svijetu, one su bile više demokratske od drugih zemalja i u pogledu inovacija. To je bilo od ključnog značaja za njihov put ka tome da postanu ekonomski najinovativnija zemlja na svijetu.

Kada ste siromašni a imate dobru zamisao, mogli ste da registrujete patent, što ipak nije bilo previše skupo. Korištenje patenta za ostvarivanje zarade bilo je nešto sasvim drugačije. jedan od načina bio je, svakako, prodati patent nekome drugom. To je u početku radio Edison da bi došao do kapitala – prodao je svoj Kvadrupleks telegraf kompaniji Western Union za 10.000 američkih dolara. No prodaja patenata bila je dobra zamisao jedino za osobe poput Edisona, kome su ideje dolazile brže nego što je mogao da ih ostvaruje u praksi. (Držao je svjetski rekord sa 1.093 registrovana patenta u Sjedinjenim Državama i 1.500 u cijelom svijetu.) Pravi način ostvarivanja zarade od patenta bilo je osnivanje sopstvenog preduzeća. Ali za to je bilo potrebno imati kapital, što znači da su potrebne banke koje će ga pozajmiti.

Pronalazačima u Sjedinjenim Državama opet su okolnosti išle na ruku. U devetnaestom vijeku došlo je do brzog širenja finansijskog posredovanja i bankarstva, a to je bio ključni podsticaj za brz razvoj i industrijalizaciju privrede. Dok je 1818. u Sjedinjenim Državama bilo 338 banaka sa ukupnim kapitalom od 160 miliona dolara, 1914. godine bilo ih je 27.864 sa ukupnim kapitalom od 273 milijarde dolara. Potencijalni pronalazači u Sjedinjenim Državama imali su neposredan pristup kapitalu za osnivanje sopstvenih preduzeća. Štaviše, jaka konkurencija među bankama i finansijskim institucijama u Sjedinjenim Državama činila je da kapital bude raspoloživ uz prilično niske kamate.

To nije bio slučaj u Meksiku. Godine 1910, kada je započela Meksička revolucija, u Meksiku su poslovale samo četrdeset dvije banke, a dvije od njih kontrolisale su 60% ukupnog bankarskog kapitala. Za razliku od Sjedinjenih Država, gdje je vladala žestoka konkurencija, među meksičkim bankama konkurencije praktično nije ni bilo. Nedostatak konkurencije značio je da su banke svojim klijentima mogle da naplaćuju veoma visoke kamatne stope i obično su odobravanje zajmova ograničavale na privilegovane i već bogate klijente, koji su svoje mogućnosti pristupa kreditima koristili da jačaju svoju vlast u različitim oblastima privrede.

Način poslovanja meksičkog bankarstva u devetnaestom i dvadesetom vijeku bio je direktna posledica političkih institucija u toj zemlji poslije stjecanja nezavisnosti. Nakon haosa Santa Aninog doba, u periodu 1864-1867. uslijedio je bezuspješan pokušaj francuske vlade cara Napoleona III da u Meksiku uspostavi kolonijalnu vlast cara Maksimilijana.

Francuzi su bili istjerani iz zemlje i izrađen je novi ustav. Ali vladi koju je prvo formirao Benito Huarez, a poslije njegove smrti Sebastijan Lerdo de Tehada, ubrzo je uputio izazov mladi oficir Porfirio Dijaz. Dijaz je kao general učestvovao u pobjedi nad Francuzima i stekao je političke ambicije. Osnovao je pobunjeničku vojsku i novembra 1876. u bici kod Tekoaka porazio je vladine trupe. U maju sljedeće godine izabran je za predsjednika. Njegova manje-više kontinuirana i u sve većoj mjeri autoritarna vladavina trajala je sve dok trideset četiri godine kasnije, kada je izbila revolucija, nije bio zbačen s vlasti.

Kao Iturbide i Santa Ana prije njega, i Dijaz je počeo kao vojni komandant. Takav ulaz u politiku praktikovan je i u Sjedinjenim Državama. Prvi američki predsjednik Džordž Vašington također je bio uspješan general u ratu za nezavisnost. Julisiz S. Grant, jedan od pobjedničkih generala Unije u Građanskom ratu, postao je predsjednik 1869., a Dvajt D. Ajzenhauer, vrhovni komandant savezničkih snaga u Evropi u vrijeme Drugog svjetskog rata, bio je predsjednik Sjedinjenih Država u periodu 1953-1961. Za razliku od Iturbidea, Santa Ane i Dijaza, nijedan od tih vojnika nije došao na vlast primjenom sile. Niti je koristio silu da na njoj ostane. Ponašali su se u skladu sa ustavom. Iako su Meksikanci u devetnaestom vijeku imali ustav, postavljali su mala ograničenja namjerama Iturbidea, Santa Ane i Dijaza. Ti ljudi su mogli biti svrgnuti s vlasti jedino na način na koji su je i stekli: silom.

Dijaz je narušavao imovinska prava ljudi tako što je omogućavao eksproprijaciju ogromnih površina zemljišta i onima koji su ga podržavali odobravao je monopole i davao privilegije u svim oblastima poslovanja, uključujući bankarstvo. Takvo ponašanje nije bilo ništa novo. To isto su radili španski konkistadori i Santa Ana posle njih.

To što su Sjedinjene Države imale bankarstvo koje je mnogo više doprinosilo ekonomskom napretku zemlje, nije bilo ni u kakvoj vezi s razlikom u motivacijama vlasnika banaka. Motiv ostvarivanja profita, na kojem je počivala monopolistička priroda bankarstva u Meksiku, postojao je i u Sjedinjenim Državama. Ali taj motiv profita bio je drugačije usmjeravan jer su američke institucije bile radikalno drugačije. Bankari su se suočavali s nizom ekonomskih institucija koje su ih izlagale mnogo većoj konkurenciji. A to je uglavnom bilo zato što su se političari koji su donosili pravila bankarskog poslovanja i sami suočavali s nizom veoma različitih podsticaja koje su im davale različite političke institucije. Krajem osamnaestog vijeka, kratko vrijeme nakon stupanja na snagu Ustava Sjedinjenih Država, počeo je da se javlja bankarski sistem sličan onom koji je kasnije dominirao Meksikom. Političari su nastojali da uspostave državne bankarske monopole koje bi dodeljivali svojim prijateljima i partnerima u zamjenu za dio monopolskog profita. I banke su se, baš kao u Meksiku, brzo uključile u davanje zajmova političarima koji su odlučivali o pravilima njihovog poslovanja. Ali takva situacija se u Sjedinjenim Državama nije mogla održati jer su, za razliku od svojih meksičkih kolega, političari koji su nastojali da stvaraju takve bankarske monopole podlijegali izboru i reizboru. Stvaranje bankarskih monopola i davanje zajmova političarima predstavlja dobar posao za političare, ako u tome uspiju. Ali to nije dobro za građane. Za razliku od Meksika, građani u Sjedinjenim Državama uspijevali su da drže političare pod kontrolom i da se oslobode onih koji su željeli da svoj položaj koriste za bogaćenje i obezbjeđivanje monopola svojim prijateljima. Posljedica toga je da su bankarski monopoli nestali. Široko rasprostranjena politička prava u Sjedinjenim Državama, posebno u poređenju s Meksikom, garantovala su ravnopravan pristup finansijama i zajmovima. To je omogućavalo ljudima sa idejama i pronalascima da od njih ostvaruju korist.

Odlomak iz djela: Daron Acemoglu; James A. Robinson, Zašto narodi propadaju, str. 43-47.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close