DR. AMAL ASIN: Neki aspekti islamske civilizacije

Teorijska razmatranja u ovom radu vezana su za civilizaciju koja je sa vjerom i te kako povezana, pa je neophodno za dokaze na- voditi kur’anske ajete i hadise koji, ustvari, čine temelje na kojima je formirana islamska kultura.

Najkarakterističnije što islamsku civilizaciju odlikuje nad civilizacijama drugih velikih religije je apsolutni monoteizam. Princip Božjeg jedinstva po kome je Apsolut lišen antropomorfizma, bespočetan, vječan, kome ništa nije slično i koji je tvorac svega što čovjek može i ne može da pojmi, islam je po prvi put u istorji čovječanstva predstavio na potpuno savršen način.

“On je Allah osim koga drugog Boga nema.” (Kur’an, 59:22) “Nema boga osim Njega, Stvoritelja svake stvari, pa Ga obožavajte.” (Kur’an, 6:102) “On prethodi svemu, (On) će ostati iza svega, vidljiv je (po svojim djelima) i tajan (nevidljiv po Svojoj bitnosti). “(Kur’an, 57:3) “Njemu nije ništa slično.” (Kur’an, 42:11) “… i Njemu nije niko ravan.” (Kur’an, 112:4)

Kur’an ističe da je Božje biće lišeno svake prispodobe, a što je, zahvaljujući napretku i razvoju čovječanstva, postalo dokučivo za svakoga.

Spoznaja Allaha srcem ili naukom u srcu po poslaničkoj terminologiji odlikuje se nad spoznajom jezikom ili uznanjem na jeziku“, odnosno znanjem koje se može dokučiti. prvo znanje duša je spozna/a još za vrijeme svoje vanzemaljske egzistencije kada je potvrdila Allahovo božanstvo u odgovoru na pitanje: “Zar Ja nisam vaš Gospodar…“ (Kur’an, 7:172) Tako je čovjek koji je prihvatio emanet pozvan da bude predstavnik Božje pravde na Zemlji: “Ja ću stvoriti namjesnika na Zemlji.“ (Kur’an, 2:30), “… Pa sudi svijetu pravedno.” (Kur’an, 38:26) Na osnovu sposobnosti razlikovanja između dobra i zla duša oblikuje i formira samu sebe: “Čovjek će imati samo ono što je zaslužio.“ (Kur’an, 53:39)

Sposobnost razlikovanja i razlučivanja naukom srca Poslanik ﷺ je smatrao najvećim stepenom spoznaje, čak većim i od suda koga izdaju dobro upućeni u vjersku nauku.

Međutim, nauka srcem, prema Poslaniku ﷺ, stiče se odricanjem od ovosvjetskih užitaka i držanjem duše strancem ili putnikom na ovome svijetu: Budi na ovome svijetu kao stranac ili putnik.

Molitva noću i skroman život po mišljenju Poslanika, formira ponos i veličinu vjernika: “Znaj da je molitva noću vjernikov ponos, a skroman život njegova veličina.”

Ovo je odredilo i konture civilizacije čiji je glavni faktor skromni vjernlk kome nije stalo do ovosvjetskih ljepota, jer on želi da slijedi put vječnosti. Ova civilizacija veliča vrlinu i nauku, a odbacuje svaku vrstu nadmetanja u ovosvjetskim uživanjima i svaki vid gospodarenja. Njen simbol “vlast pripada Allahu” je u većini slučajeva bio ispisivan na zidovima zdanja koja je sama stvarala.

Iz principa apsolutne Božije moći proizilaze i stalna obilježja islamske civilizacije koja nisu bila uvijek tako iluminirajuća kao u Poslanikovo doba, ali koja se nikada do kraja nisu ni ugasila, već su kroz stoljeća više puta doživljavala preporod i čuvala njen islamski karakter. Zato ćemo razmotriti neke od ovih stalnih aspekata iz društvenog, obrazovno–kulturološkog i ugla umjetnosti.

STAVLNI ASPEKTI NA DRUŠTVENOM PLANU

Islam je do svog punog izražaja na društvenom polju došao uspostavljanjem društva kakvo je bilo ono u gradu Božijeg Poslanika. Prvo islamsko društvo nisu zavaravale ovosvjetske ljepote. Ono je trošilo svoja materijalna dobra u dobrotvorne i svrhe od općeg interesa. Svi njegovi članovi bili su izjednačeni u ljudskom dostojanstvu. Zakonska prava su koristili shodno svojim odgovornostima. Radili su u interesu općeg dobra ne vodeći računa o
naslijeđenim klasnim razlikama.

Samoprijegor, rad, zalaganje, doprinos općoj stvari i napuštanje zabranjenog je to što prema Kur’anu čini da se odlikujemo jedni nad drugima: “Kod Boga je najplemenitiji između vas (onaj) koji je najbogobojazniji.” (Kur’an, 49: 13), ili kako kaže Poslanik ﷺ: “Najbolji je onaj koji je koristan drugima.” Poslanik ﷺ se prilikom oslobođenja Meke, devete godine po Hidžri, ranije spomenutim kur’anskim ajetom poslužio kao dokazom da bi proglasio ne važećom naslijeđenu klasnu razliku: “Islam je ukinuo džahilijetski ponos i njegovo veličanje precima.”

Ovim su uništene aristokratske i svećeničke prednosti, kao što je poništeno vlasništvo koje počiva na Božijem daru. Poslanik ﷺ je dokinuo sve ovo govoreći: “Allah se ljuti na onoga ko tvrdi da je vlasnik svega, vlast pripada samo Bogu”.

U Poslanikovo vrijeme i doba četvorice prvih halifa postojale su dvije vrste izglasavanja povjerenja poglavaru grupe ili zajednice: individualno, lično koje se zvalo bej’ah i delegatsko. Izvori spominju da je postojalo i takozvano savjetodavno tijelo Ashaba aš-šura. Dogovarali su se po dvojica, trojica, četvorica… a zatim donosili odluku prema većini glasova. Mišljenje javnog mnjenja bilo je poštivana, shodno riječima Poslanika: “Allah neće moj narod složiti osim na ono što je pravo.”

Vođa naroda je pred Bogom odgovoran za sudbinu svoga naroda, pa bila ona materijalne ili moralne prirode. Če tvorica prvih halifa, a posebno hazreti Omer, živjeli su, poput Poslanika ﷺ, posve skromno i nisu se približavala društvenoj svojini koja je smatrana imovinom siromašnih. Razni oblici moći i isticanja, kao zlato, luksuzna odjeća i druge skupocjenosti bile su zabranjene od strane Poslanika ﷺ.

Hadis Božijeg Poslanika: “Nema monaštva u islamu”, čini mnoštvo oprečnim islamu i ovaj hadis dopunjuje drugim u kome traži od svakog muslimana da se bori na Božjem putu: “Na tebi je da se boriš, jer je borba monaštvo moga ummeta”.

Božiji Poslanik je sve tu borbu definisao kao borbu sa samim sobom i izgrađivanjem svoje ličnosti: “Borac je onaj ko se u ime Allaha suprotstavlja svojim prohtjevima”. Svakodnevna borba suprotstavljanje vlastitim prohtjevima i strastima smatra se težom od oružane borbe prema riječima Poslanika ﷺ koje je izgovorio vraćajući se iz jedne bitke: “Vratili smo se iz male bitke u veliku”.

Postojao je samo odbrambeni rat, jer Kur’an prezire napadački: “Dozvoljena je (borba) onima koji budu napadnuti (koje drugi napadnu)…” (Kur’an, 22:39) ili: “Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas i ne prekoračujte granicu…” (Kur’an, 2:190)

Osoba koja predstavlja islamsko društvo nije junak koji se opjeva u epopejama već običan čovjek koji brani svoju vjeru, porodicu i domovinu.

Bio je običaj u prvom islamskom društvu da domaćin bude odgovoran za one koje izdržava, a u koje su spadali robovi, žene i djeca. Međutim, ni oni nisu stado kojim domaćin može da raspolaže kako hoće pa su i tu određene granice i uspostavljena striktna pravila koja je donio Kur’an.

Ne smije se ropstvo, a to je zlo koje je prouzrokovano postojanjem ratnih zarobljenika u prvom islamskom društvu, pretvoriti u unosnu trgovinu, jer je Poslanik ﷺ za onog ko slobodne ljude čini robovima, s namjerom da se obogati, rekao da je jedan od trojice ljudi protiv kojih će on dići svoj glas na Sudnjem danu: “Trojica su protiv kojih ću se dići na Sudnjem danu… čovjek koji proda slobodnog čovjeka i dobit pojede”.

U hadisu stoji da ko oslobodi roba oslobodit će ga Allah Vatre, a ko loše postupa sa robom vratit će mu se istim na Dan suđenja. Rob je muslimanov brat po vjeri, jedan jede šta i drugi, oblači šta oblači i njegov gospodar. Zato ropstvo ne smije biti prepreka za učestvovanje u javnom životu. Čak štaviše rob ima mogućnosti da dostigne do svih položaja, pa čak i rukovođenja islamskim društvom. Bilo je mnogo poglavara države u islamskom svijetu koji su po porijeklu bili robovi. Muhamed a. s. je naložio obaveznu poslušnost vladaru makar bio i abesinski rob: “Slušajte i pokoravajte se makar vama upravljao i abesinski rob”!

Muslimanka je , postala izjednačena sa muslimanom, kao što to potvrđuje Kur’an: “Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima… To su oni kojima će se Allah smilovati.” (Kur’an, 9:71)

Sloboda vjeroispovijesti zagarantovana je i ženi i ona potpuno slobodno prihvata vjeru koju sama izabere. Prva Poslanikova ﷺ supruga, Hatidža, bila je i prva žena koja je primila islam.

Uobičajenu društvenu ulogu žene, osim u nekoliko izuzetnih slučajeva, odredio je Kur’an i hadis koji je tretiraju pratiocem glave porodice, odnosno domaćina. Međutim, ona je i skrbnik svoje djece. Ona kao majka, po mišljenju Poslanika ﷺ, ima tri puta veća prava na svoju djecu od oca: “Majka, majka, majka, pa otac…“

Ženi – po općem principu pravde u Kur’anu – pripadaju prava proporcionalna njenim obavezama.

Žena, makar bila i pratilac muškarcu po opštem pravilu, ima pravo da iznese svoje mišljenje po pitanju braka, pravo nasljeđa i pravo raspolaganja sopstvenom imovinom. Ona ima pravo na izdržavanje od strane muža, čaki poslije razvoda.

Mnogi hadisi ne priznaju brak sklopljen iz prisile i prinude : “Ne vjenčava se udovica dok se ne upita, niti djevojka bez njenog pristanka”.

Žena, ma kakav bio njen zakonski status, upravlja i raspolaže svojom imovinom potpuno slobodno kao što nasljeđuje po srodstvu: “… i ženama pripada dio onoga što im ostave roditelji rodbina, pa (bilo) to malo ili mnogo, kao dio koji je određen (od Boga).” (Kur’an, 4:7)

Ako je ženina odgovornost jednaka muškarčevoj odgovornosti, Kur’an joj daje zakonska prava koja su u skladu sa principom opšte pravde: “… one imaju pravo kao što imaju (i) dužnosti po pravdi.” (Kur’an, 2:228)

Kur’an zatim zaposlenoj ženi priznaje pravo na zaradu isto kao i muškarcu: “Ljudi imaju dio onog što su zaslužili, (a) i žene imaju dio onoga što su zaslužile.” (Kur’an, 4:32)

U početku islama žene su u džamijama prisustvovale dogovorima zajedno sa ostalim članovima islamske zajednice. Tako se spominje da je Zejneb, kći Poslanikova, sjedila na sofi određenoj za žene koristeći svoje pravo građanke u davanju prava svome bivšem mužu nemuslimanu pravu na azil i zaštitu, a govor je o Ebu el-‘Asu ibn er-Rebia, koji je pao kao zarobljenik u ruke muslimana.

Prve muslimanke su liječile ranjenike, čak su neke učestvovale i u borbi i uživale ista prava kao i ratnici muškarci. One su također u prvim danima islama u okviru svoje porodice vršile sve poslove za koje su bile sposobne. Njihov doprinos u oblasti istorije, književnosti i umjetnosti nije bio manji od njihovog angažovanja na drugim poljima.

Jedan od drugih vidova ispoljavanja ljudskog dostojanstva koga je islam kanonizirao je obaveza bogatih da daju i ulažu u državnu blagajnu u svrhu izdržavanja nemoćnih, nevoljnih, bolesnika, putnika, siromaha i socijalno ugroženih. Otuda srećemo ovo mnoštvo dobrotvornih ustanova, bolnica i prih vatilišta u islamskim zemljama, ustanova koje su podizane rukovodeći se Poslanikovom oporukom.

Među dokaze postivanja slobode misli i prava na ispovijedanje vjere je široka tolerancija prema vjerama i drugim moralno-etičkim pravcima u islamskim zemljama koje postupaju shodno kur’anskom ajetu: “U vjeri nema prisiljavanja…” (Kur ‘an, 2:256) na osnovu ugovora na koga se Poslanik ﷺ u ime budućih pokoljenja oba vezao bilo je garanto vanje slobode vjerovanja i bogosluženja nemuslimanima hrišćanima, pod uslovom da ne krše javni moral. Hrišćani su, poput ostalih, uzimali učešća u zaštiti umeta i željeli, plaćati džizju, glavarinu. lz izreke Muhamed a. s.: “Ko uvrijedi kršćanina ja ću mu biti protivnik na Sudnjem danu,” vidimo da su prava hrišćana bila zagarantovana od strane Poslanika ﷺ.

STALNI ASPEKTI NA OBRAZOVNOM POLJU

“Znanje na jeziku” sticalo se putem izučavanja Kur’ana. “Najbolji među vama je onaj ko nauči Kur’an i poučava ga,” kaže se u hadisu. Najbolja sadaka bila je upravo predstavljena u ovom izučavanju : “Najbolja sadaka je da čovjek musliman izučava nauku”, stoji u hadisu ili upućivačem koga je Allah poslao da upućuje svijet. Tako je podučavanje Kur’anu, koje je Poslanik ﷺ kanonizirao i koje su škole njegovale, potpuno sačuvalo Kur’an, učvrstilo ga u srcu ljudi i održalo njegov kiraet na propisan način.

Tako je sačuvan i hadis koji se prenosi s pokoljenja na pokoljenja i koji se smatra stalnim fenomenom koji karakteriše islam.

Poslanik ﷺ je spomenuo dvije vrste nauke i saznanja; jedna je štetna i treba je izbjegavati, a druga korisna i ima ovosvjetski karakter, jer se njeno traženje, prema hadisu, zahtijeva čak i u dalekoj Kini, budući je “mudrost izgubljena vjernikova stvar, pa gdje je nađe njegova je”, kaže Poslanik ﷺ.

Ovaj stav koji se temelji na toleranciji i želji sticanja nauke stvorilo je od islamskih prijestonica naučno-istraživačke centre, a biblioteke su postale krcate tomovima knjiga, rukovodeći se u svemu ovom Poslanikovom naredbom: “Bilježite nauku u knjige”!

STALNI ASPEKTI NA POLJU UMJETNOSTI

Islamsko meditiranje koje za razliku od drugih vjera – ne uvjetuje da se razmišljanje skoncentriše na ikonu i svećeničku pompu, već potpuna apstrakcija i odsustvo predstavljanja slikom i crtežom je to što je dalo jasan profil islamskoj umjetnosti. Svako opipljivo i otjelovljeno prikazivanje dokinuto je iz razloga da se musliman u svojoj molitvi i razmišljanju jedino okrene beskonačnoj apstrakciji. Zato je odstranjena i plastična umjetnost iz džamija i područja sakralnosti. Odatle i upozorenje Poslanika ﷺ da se “džamije ne ukrašavaju i ne dekorišu”.

Međutim, dekorisanje je vršeno i rasprostranjeno je, ali je ono rijetko kada bilo oprečno islamskom pravcu svete umjetnosti i posve malo kršilo granice koje je postavio islam. Ono što se posebno razvilo je arapsko pismo kojim se reproducira Božija riječ.

Poslije toga dolaze simboli navedeni u Kur’anu, kao mihrab, udubljina u zidu za lampu, svjetiljka, sjajna zvijezda i blagoslovljeno drvo, što je u stvari simbol vjernikove duše koja je u Božijem blagoslovu i dženetskom zadovoljstvu. Ovi crteži su u prvo doba islama prikazivani u geometrijskom obliku karakterističnom za arapsku dekoraciju.

Arapska džamija je po svojoj konstrukciji oponašala džamiju Poslanika ﷺ koja se sastojala iz otvorenog trijema koje je opasano natkrivenim stubovima. Postepeno je džamija poprimala oblik zatvorene prostorije sa kupolom okrenutom prema kibli, odnosno Kabi. Molitveni prostor džamije u Srednjoj Aziji i iranu imao je četiri kupole koje su pravljene na svodovima. Izgleda da je natkrivena džamija u starom turskom periodu sa svojom centralnom kupolom koja je okružena malim kupolama ili koje liče na male kupole od kojih je sačinjen jedinstveni piramidalni blok izgleda da je ovakva džamija sama izraz i islamsko meditiranje koje za razliku od drugih vjera – ne uvjetuje da se razmišljanje skoncentriše na ikonu i svećeničku pompu, već potpuna apstrakcija i odsustvo predstavljanja slikom i crtežom je to što je dalo jasan profil islamskoj umjetnosti. Svako opipljivo i otjelovljeno prikazivanje dokinuto je iz razloga da se musliman u svojoj molitvi i razmišljanju jedino okrene beskonačnoj apstrakciji. Zato je odstranjena i plastična umjetnost iz džami ja ipodručja sakralnosti. Odatle i simbol monoteizma u islamu, kako reče jedan turski arhitekta.

Nakon ovog izlaganja u kome smo pokušali da kažemo nešto o nekim stalnim aspektima islamske civilizacije, ostaje da se zapitamo za budućnost, ovu budućnost koju treba da predstavimo shodno onom što je rekao Poslanik ﷺ predajući svoj umet Allahu: “Allah je uz zajednicu”.

Piše: Amal Asin, član Instituta za istraživanje turske kulture – Istanbul
Prijevod: Habiba Hafizović

Related Articles

Close
Close