Usporedba Ibn Taymiyyinih i Ibn Khaldunovih ekonomskih stavova

Naša procjena stavova Ibn Taymiyye bi bila nepotpuna bez upoređivanja njegovih ideja s idejama Ibn Khalduna (1332-1406). Ibn Khaldun rođen je u Tunisu četiri godine nakon smrti Ibn Taymiyye i veći dio svog života proveo je u Tunisu. Posjetio je i nekoliko država i sastao se s njhovim poglavarima. Posljednje dane svog života proveo je u Egiptu gdje je i umro. Njegovo sjajno djelo, al-Muqaddimah (Uvod u historiju), koje se smatra veličanstvenim intelektualnim dostignućem srednjeg vijeka, riznica je mnogih nauka poput historije, psihologije, sociologije, geografije, ekonomije, itd. Njegovo peto poglavlje posvećeno je problemima ekonomije, biznisa i drugih zanimanja. Osim toga, jedan dio prvog poglavlja, deset dijelova trećeg poglavlja i šest dijelova četvrtog poglavlja također se bave ekonomskim problemima. Od samog početka moramo primijetiti da se način diskusije Ibn Khalduna veoma razlikuje od načina Ibn Taymiyye. Kao što će biti jasno iz naše analize, najprikladniji opis njegovog istraživanja je ekonomska sociologija, dok se diskusija Ibn Taymiyye najbolje može opisati kao islamska politička ekonomija. U svjetlu svog iskustva, Ibn Khaldun prvo predlaže teoriju, potom je podržava dokazima. Dakle, njegova ekonomija je pozitivna ekonomija ili, recimo, zasnovana na iskustvenoj studiji. Naglasak Ibn Taymiyye je na poželjnoj ekonomskoj praksi pojedinca i pravednoj ekonomskoj politici države. Dakle, to je u globalu, normativna ekonomija.

Ponuda i potražnja

Ibn Taymiyye i Ibn Khaldun ističu efekat povećanja potražnje ili smanjenja ponude na cijene. U djelu al-Muqaddimah, pod naslovom poglavlja Cijene u gradu, Ibn Khaldun dijeli robu u kategoriju potrebe i kategoriju luksuza. Prema njegovim riječima, kada se grad širi i broj stanovništva povećava, cijene osnovnih potrepština padaju dok cijene luksuza rastu. Njegovo objašnjenje je da proizvodnja hrane i sličnih proizvoda (osnovnih potrepština) privlači pažnju svih i tako povećava snabdijevanje, što dovodi do pada cijena. Nasuprot tome, luksuz i komfor nije dostupan svima, sve dok se potražnja ne poveća zbog promjena u načinu življenja, što će dovesti do porasta cijena. Na ovaj način Ibn Khaldun daje razuman prikaz ponude i potražnje i njihovog utjecaja na cijene. Također, primjećuje ulogu konkurencije među onima koji zahtijevaju robu i povećanje rashoda snabdijevanja zbog oporezivanja i drugih vrsta dužnosti u gradovima.

Na drugom mjestu Ibn Khaldun opisuje efekat povećane ili smanjene ponude na cijene. On kaže: ,,Kada je roba (donesena izvana) u maloj količini i oskudna, njena cijena poraste. S druge strane, kada je država blizu i cesta je sigurna za putovanje, bit će mnogo zainteresovanih za prevoz robe. Također, robe će biti u velikim količinama, i cijene će se smanjiti.”

Navedeni citati  pokazuju da, kao i Ibn Taymiyye, Ibn Khaldun također smatra i potražnju i ponudu važnim u određivanju cijena. Ibn Khaldun dalje kaže da umjereni profiti podstiču trgovinu, a vrlo niski profiti obeshrabruju trgovce i zanatlije, a vrlo visoki profiti smanjuju potražnju. Zaista, Ibn Khaldun ide dalje od Ibn Taymiyye u svom eksplicitnom pominjanju elemenata konkurencije i različitih rashoda ponude - problemi koje Ibn Taymiyye ne pojašnjava u detalje. Nakon njegovog komentara o potražnji i ponudi, Ibn Khaldun citira primjere različitih zemalja i njihove visoke ili niske cijene koje su zavisne od raspoloživosti robe. On prati i bilježi ova zapažanja, ali ne propisuje nikakvu politiku kontrole cijena. Čini se da se bavi činjenicama, dok je Ibn Taymiyye zainteresovan za pitanja politike. Ibn Taymiyye ne ograničava svoju analizu na diskusiju o efektima povećanja i smanjenja potražnje i ponude na cijene; on se protivi bilo kakvom određivanju cijena dok tržišne sile funkcionišu normalno. U slučaju nesavršenosti na tržištu ili nepravde dobavljača, on preporučuje kontrolu cijena. Na jednom mjestu djela al-Muqaddimah, Ibn Khaldun ispituje obeshrabrujući efekat državnog trgovanja na cijene robe koju prodaju privatni konkurenti i dobavljači, ali to nema nikakve veze s politikom kontrole cijena.

Funkcije novca

U djelu al-Muqaddimah također nalazimo pomen novac, ali komentar je ograničen na određene funkcije novca. Ibn Khaldun piše: ,,Bog je stvorio dva mineralna kamena, zlato i srebro kao mjeru vrijednosti za sve kapitalne akumulacije. Zlato i srebro su ono što stanovnici svijeta, po svojoj želji, smatraju blagom i imovinom. Čak i ako se, pod određenim okolnostima, steknu druge stvari, to je samo u cilju kasnijeg dobijanja zlata i srebra. Sve druge vrste robe su podložne fluktuacijama tržišta, dok su zlato i srebro na to imuni. Oni su osnova za profit, imovinu i blago.”

Ovdje je Ibn Khaldun spomenuo da su zlato i srebro stvoreni da bi se koristili kao novac i obavili funkciju predmeta razmjene, mjerenja i spremišta vrijednosti. Stav Ibn Taymiyye o novcu je također sažet, ali on pokriva više aspekata tog problema. S obzirom da je njegova glavna briga stabilnost vrijednosti novca, on raspravlja o smanjenju vrijednosti valute i upozorava na njene posljedice. On, također, govori o važnom pitanju kamate, o čemu Ibn Khaldun ne govori.

Saradnja

Ibn Taymiyye, baš kao i Ibn Khaldun, ističe saradnju u ekonomskim aktivnostima, i obojica to smatraju prirodnim za ljudska bića. Ibn Taymiyye piše: ,,Čovječanstvo ne može živjeti u izolaciji. Kada dvije ili više osoba živi zajedno, onda mora postojati saradnja kako bi se određene radnje obavljale, a drugih se klonilo.” Na drugom mjestu kaže: ,,Dobrobit čovječanstva na ovom svijetu ili na ahiretu se ne može postići bez zajedničkog rada i saradnje. Dakle, treba postojati saradnja i udruživanje radi postizanja dobra i otklanjanja zla. Rečeno je da je čovjek po prirodi društveno biće.” Ibn Taymiyye ne razrađuje ovu ideju niti njene ekonomske implikacije. Ibn Khaldun je određeniji na ovu temu. On započinje svoje djelo al-Muqaddimah sa istom izjavom; da je čovjek po prirodi društveno biće.

Prema njegovim riječima, prosperitet i poslovanje zavise od stepena saradnje među ljudima. On kaže: „Kao što je poznato i dobro uspostavljeno, ljudsko biće samostalno ne može dobiti sve životne neophodnosti. Sva ljudska bića moraju sarađivati u svojoj civilizaciji. Ali ono što se dobija kroz saradnju grupe ljudi zadovoljava potrebu mnogo većeg broja ljudi (nego njih samih). Na primjer, niko, samostalno, ne može dobiti udio pšenice koji mu je potreban za hranu. Ali kada se šest ili deset osoba - uključujući kovača i stolara koji će izraditi alat, i druge ljude koji su zaduženi za volove, oranje zemlje, žetvu zrelog zrna i sve poljoprivredne aktivnosti – obavežu da pribave hranu i rade u tu svrhu ili odvojeno ili kolektivno i time dobiju kroz svoj rad određenu količinu hrane - ta količina će možda biti dovoljna i za mnogo veći broj ljudi. Kombinovani rad proizvodi više od potrebe radnika.” Ovaj poduži izvod pokazuje Ibn Khaldunovo shvatanje značaja saradnje, kao i prednost podjele rada o čemu je napisano nekoliko poglavlja u djelu al-Muqaddimah. U vezi s ovom temom, on je bez sumnje, jednak mnogim modernim ekonomistima.

Radna vrijednost robe

Iz različitih odlomaka al-Muqaddime čini se da je Ibn Khaldun jasno shvatao teoriju radne vrijednosti robe i činjenice da profit proizilazi iz obavljenog rada. Na primjer, on kaže: ,,Profit je vrijednost koja se ostvaruje od rada.” Na drugom mjestu kaže: ,,Trebalo bi dalje naglasiti da kapital koji osoba zaradi i stekne sa zanatom je vrijednost ostvarena iz njegovog rada. Također, postalo je jasno da dobit i profit u cijelosti ili u najvećoj mjeri, predstavljaju vrijednost ostvarenu ljudskim radom.” Prisjetit ćemo se da Ibn Taymiyye daje jednaku težinu zemlji, radu i kapitalu u ostvarivanju vrijednosti robe.

Oporezivanje

Ibn Khaldun diskutuje o problemima javnih finansija, ali ne na tradicionalan način, kojim mislimo na raspravu o državnim prihodima, vrstama poreza, njihovim posljedicama, načinima potrošnje itd. Umjesto toga, Ibn Khaldun smatra da: ,,Na početku imperije, porezi su mali, a prihodi veliki. Na zalasku imperije, porezi su veliki, a prihodi mali.” Njegovo objašnjenje je da u početku, država prati vjerska pravila i nameće samo one poreze koje propisuje šerijat, a njih je nekoliko i neznatni su. Ljudi su sigurni u njihovu količinu i tako rade efikasno i rado plaćaju poreze. Nasuprot tome, kada država dostigne svoj vrhunac, vladar i zvaničnici okrenu se luksuzu, zbog čega nameću različite nove poreze i povećavaju iznos ranijih poreza. To dovodi do osjetljivosti ljudi, tako da se njihova produktivnost smanjuje i pokušavaju da izbjegnu poreze. Ponovo vlasti povećavaju poreze i ponovo se produktivnost i prihod smanjuju i počinje začarani krug. Kao rezultat toga, država se suočava s propašću. Ibn Khaldun preporučuje minimalne poreze: ,,Najjači podsticaj društvenoj djelatnosti je što više sniziti količinu pojedinačnih nameta osobama koje su sposobne da preduzmu društvene poduhvate. Na taj način, takva lica će biti psihološki spremna da ih preduzmu, jer mogu biti sigurni da će time ostvariti profit.” Ibn Khaldun je također protiv državne trgovine: ,,Trgovačka aktivnost vladara štetna je za njegove podanike i ruši porezne prihode.” Razlog je jasan: u ovom slučaju se javlja konkurencija između vladara i njegovih podanika, u kojoj su podanici ugroženi zbog vladarove moći i sredstava.

Uloga države

Iz spisa Ibn Khalduna, čini se da on ne želi da se država miješa u ekonomski život ljudi: drugim riječima, čini se da je on pristalica laissez-faire. Ibn Taymiyye, međutim, smatra da bi država trebalo da igra aktivnu ulogu u ekonomskom životu ljudi. Razlog za ova dva pristupa drugačiji je pogled na društvene promjene. Ibn Khaldun smatra da su društvene promjene rezultat prirodnih sila, pogled koji ostavlja malo prostora za bilo kakav napor da se promijene prevladavajući uslovi. Prema njegovom mišljenju, kada proces propadanja uđe u državu, situacija se ne može preokrenuti. Ibn Taymiyye, međutim, smatra da se društvo sastoji od ljudi i mora se voditi svjesni napor da se poboljšaju uslovi naroda, društva i države. Ibn Khaldun naglašava šta se dešava; dok Ibn Taymiyye naglašava šta će se neizostavno desiti. U praktičnom smislu, ova dva istaknuta mislioca, na razne načine su učestvovala u javnom životu. Ibn Khaldunova karijera je karijera usklađenog čovjeka kontroverzne naravi, dok je karijera Ibn Taymiyye puna borbe i preživljavanja.

Utjecaj Ibn Taymiyye na Ibn Khalduna

Da li je Ibn Khaldun bio svjestan Ibn Taymiyye i njegovog utjecaja? On pominje Ibn Taymiyyu na dva mjesta u svojoj poznatoj historiji Kitab al-’Ibar i izvještava o njegovom sastanku sa mongolskim kraljem Ghazanom zajedno s drugim članovima uleme. Osim toga, u njegovim spisima nema drugih referenci o Ibn Taymiyyi. Međutim, čini se najverovatnije da je bio svjestan ideja i doprinosa Ibn Taymiyye u različitim područjima nauke.

U zatvoru u Aleksandriji Ibn Taymiyye se susreo sa Magrebljanima iz Maroka i Tunisa. Vjerovatno su svoje spise nosili u svoje zemlje i predstavili njegov rad svojoj ulemi i naučnicima. Tako se možda Ibn Khaldun upoznao s njegovim idejama dok je stanovao u Tunisu i Maroku. Čak i ako pretpostavimo da on nije naišao na stavove Ibn Taymiyye tamo, čini se vrlo vjerovatnim da je to učinio tokom posljednjih dvadeset godina svog života koje je proveo u Egiptu. Kada je Ibn Khaldun stigao u Egipat, proteklo je tek pedeset godina od Ibn Taymiyyine smrti. Mnogi njegovi učenici bili su živi u to doba. Po mišljenju dr. Alija al-Wardija, Ibn Khaldun je bio pod utjecajem al-Ghazalija i Ibn Taymiyye u njegovoj kritici Logike; veliki broj argumenata u djelu al-Muqaddimah, zapravo su Ibn Taymiyyina i al-Ghazalijeva kritika razuma i logike. Ove ideje se pojavljuju u al-Muqaddimi ponekad uz korištenje sličnih riječi, a ponekad različitih riječi, ali istog značenja. Zanimljivo je istaći da je Ibn Taymiyye pisao i o Stvaranju, koje također nalazimo u istom obliku u al-Muqaddimi.

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, GlobalMedia, Tuzla, 2018., str. 290-297.

Related Articles

Close
Close