Muhammed ﷺ i rani islamski ekonomisti o poželjnosti konkurencije u društvu

Trgovci su se žalili Omeru (b. Khattabu) da je trgovac ponudio grožđice po nižoj cijeni od svojih konkurenata, što je potaklo Omera da opozove njegovu dozvolu za trgovanje. Ta sankcija, međutim, nije bila Omerova posljednja riječ o tome; nakon razmišljanja Omer je ponovo dozovlio trgovcu da posluje govoreći mu: "Slobodno možete prodavati gdje god i kako god želite."

Kada su trgovci slobodni da određuju cijene, način na koji se mogu boriti s izazovima je da, povećaju cijene (povećavajući profit na svaku transakciju) ili alternativno da smanje cijene (i podijele tržišni udio sa ostalim konkurentima). Islamski pravnici davali su pravna mišljenja o svakoj konkurentskoj strategiji. Podizanje cijena kako bi se maksimizirao profit, tvrdi Malik b. Anas, je legitimno, pa je naveo kao potvrdu hadis u kome je Muhammed  prodavao robu najvišem ponuđaču. Ibn Taymiyye, također je potvrdio da je etično podići cijene: “Dakle, ako ljudi prodaju svoju robu na prikladan način, ne uzrokujući štetu, a trenutna cijena raste zbog nedostatka ili povećane potražnje nekog artikla, onda je to od Allaha. Prisiljavanje ljudi da prodaju po određenoj cijeni bi bila neopravdana prisila.” Ali kontroverze su okružile alternativni pristup, smanjivanje cijene na uštrb konkurenata. Trgovci su se žalili Omeru (b. Khattabu) da je trgovac ponudio grožđice po nižoj cijeni od svojih konkurenata, što je potaklo Omera da opozove njegovu dozvolu za trgovanje. Ta sankcija, međutim, nije bila Omerova posljednja riječ o tome; nakon razmišljanja Omer je ponovo dozovlio trgovcu da posluje govoreći mu: “Slobodno možete prodavati gdje god i kako god želite.” 

Neki incidenti kao posljedica uvođenja besplatnih cijena su postali zabavne anegdote. Prema Baladhuri, u Basri je bio jedan poduzetnik koji je upravljao jedinim gradskim kupalištem i nije mogao ne pohvaliti se velikom zaradom svome bratu. Međutim, uskoro je zažalio što je vjerovao bratu jer je on podijelio ove povjerljive informacije i monopolist se uskoro suočio s konkurencijom. Nekoliko je poduzetnika vrlo brzo zatražilo odobrenje guvernera za otvaranje novih kupališta, s predvidivim efektima drugog kruga: stanovnici Basre su uskoro mogli birati između osam kupališta, a monopolist je na svoju žalost shvatio da je njegova dobit nestala. “Neka Allah zakloni od Svoje milost”, prokleo je svog brata – a Baladhurijeva pouka ove priči jest da je, uistinu, poduzetnik koji se pohvalio trebao okriviti samog sebe za otkrivanje poslovne tajne. Slučajno, ova priča daje uvid u tržišne okvire toga doba: vlada je regulirala tržišni pristup (kupališta su zahtijevala guvernerovu dozvolu), ali nisu intervenirale u cjenovnom takmičenju. Iz te anegdote možemo zaključiti brz porast životnog standarda i spremni pristup kapitalu u islamskim novim gradovima (osam kupališta su ušla u konkurenciju). Nadalje, Baladhurijev popis investitora pokazuje da su žene posjedovale tri od osam kupališta, što je pokazalo da su žene u to doba bile značajni poduzetnici.

Cjenovna konkurencija je imala utjcaja na politiku koja se ticala monopola i unutrašnjeg trgovanja. Na prvi pogled može se činiti zaprepašćujuće da su monopoli, fenomen obično povezan s naprednom modernom ekonomijom, ali, bili su problem i u doba Muhammeda . Međutim, pravila za postavljanje cijena povezana su s pravilima za konkurenciju, a Muhammed  je kombinirao zabrane protiv vladinih intervencija u postavljanju cijena sa zabranom monopola: “ko god monopolizira”, rekao je, “grješnik je”. Monopolistička praksa, u najširem smislu, sastoji se od bilo kakve zloupotrebe snažne komercijalne pozicije koja narušava cijene – a na tržištu prehrambenim proizvodima koje je bilo neizvijesno kao ono u srednjovjekovnoj Arabiji, svaki je period gladi nudio iskušenje da se izvuče ogromna zarada od očajnih kupaca koji su bili spremni platiti bilo kakvu cijenu kako bi spriječili glad. Povećanje cijena kroz gomilanje bilo je dobro poznata praksa u predislamskoj Arabiji; pojam za to bio je ihtikar, kojeg je Omer, citirajući Muhammeda , žestoko osudio: “Ko god monopolizira hranu muslimana, neka mu Bog da nesreću i propast u imetku”. Podizanje cijena iznad konkurentskih razina smatrano je za vjerski prekršaj: ”Ko god zadržava žitarice četrdeset dana, kako bi povećao cijenu, odrekao se Allaha i Allah će se njega odreći.” 

Ekonomska konkurencija u islamu zabranila je i druge oblike iskorištavanja tržišne snage, na primjer, favoriziranje određenih konkurenata i zaobilaženje drugih. Ibn Taymiyye nije samo izložio takvu praksu kao monopol, već je smatrao da je vlast dužna intervenirati u takvim slučajevima i ispraviti to:

“Ozbiljnija stvar od ove je tamo gdje određeni ljudi imaju monopol nad pojedinim robama, tako da se prehrambeni proizvodi ili druga dobra prodaju samo njima, a potom ih oni preprodaju, tako da bi bilo koji potencijalni takmičar bio odbijen ili  oštećen, bilo nametom ili nekim blažim mjerama koje je moguće koristiti za zloupotrebu. U ovoj situaciji cijene moraju biti kontrolirane tako da monopolisti prodaju samo za vrijednost i kupuju robu ljudi samo za fer vrijednost.”

Oligopoli (isto kao i monopoli) zarađuju izvanrednu zaradu kroz kovanje zavjera s kolegama protiv urednog poslovanja. Ibn Taymiyye je imao jasnu koncepciju djelovanja u dosluhu i zašto su takve zavjere štetne:

“Kada se grupa koja kupuje ili prodaje neku vrstu robe uroti  kako bi umanjila ono što kupuju i tako kupe za manje od uobičajene fer cijene, u isto vrijeme promovišući ono što prodaju iznad uobičajene cijene i mahanišu onome što kupuju… oni će se urotiti protiv pogrešnih ljudi, tako da će oni morati prodati svoju robu (za manje) i kupiti za više od fer cijene.”

Ibn Taymiyah je razradio obrazloženje zabrane monopola: dok je Omer izjavio da su monopolisti inovjerci, ali nije objasnio zašto, Ibn Taymiyye, s druge strane, ne samo da je identifikovao utjecaj monopola – izobličenje cijena – nego je dodao i nijansiranu analizu štete koju uzrokuje monopol, a koja se sastoji u prisiljavanju kupaca na prekomjerno plaćanje.

Unutrašnje trgovanje obično se spominje u kontekstu finansijskih tržišta, ali je prekršaj kao takav drevni: sastojao se od iskorištavanja povlaštenih informacija uoči neposredne promjene tržišnih uvjeta i krivnje jer ometa konkurenciju. Unutrašnje trgovanje je još jedan primjer zloupotrebe tržišta koji su već rani islamski ekonomisti identificirali. Tako se dogodilo u predislamskoj Arabiji, gdje su trgovci koji su bili unaprijed obaviješteni o dolasku karavane, mogli istu presresti i sklopiti transakcije prije nego što karavana dođe u grad. Muhammed  je donio zakone protiv takve šeme, nazvane talaqqi, i zabranio “zaustavljati karavane na putu prema gradu i govoriti im da su cijene niske, s namjerom da se kupi roba po najmanjoj mogućoj cijeni”. Ibn Taymiyye je još jednom ponudio racionalne razloge za ovu zabranu; Muhammed  “je zabranio”, prema Ibn Taymiyyi, “kako bi se izbjegla šteta po prodavača, koji bi bio prevaren da prodaje ispod fer cijene.” Postojali su i drugi primjeri Ibn Taymiyyine preokupacije fer cijenama, kao što je, na primjer, kada je Muhammad zabranio trgovačke posrednike koji previše naplaćuju kupcima (“zbog opasnosti od inflacije cijena”), ali su svi podvukli da su rani islamski ekonomisti smatrali integritet cjenovnog takmičenja od temeljne važnosti za fer tržišta.

Odlomak iz djela: Benedikt Koehler, Rani islam i rođenje kapitalizma, str. 149-152.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close