Ibn Taymiyyina promišljanja o zekatu, plaćanju u naturi ili novcu i sl.

U svojoj knjizi Fatawa, Ibn Taymiyye objašnjava da sadaqat predstavlja zekat koji se naplaćuje na imovinu muslimana. U njega spada zekat na usjeve, tj. desetina (‘ushr) ili polovina desetine (nisf al-’ushr) koja se prikuplja od usjeva i voća; zekat na životinje kao što su kamile, krave i ovce; zekat na trgovačku robu i zekat na dva plemenita metala; zlato i srebro.

Zekat predstavlja kamen temeljac fiskalnog sistema islamske države. On predstavlja prinudnu dažbinu, koja se nameće bogatim članovima muslimanske zajednice. Ibn Taymiyye kaže: ,,To je pravo ljudi, kao što je namaz pravo Božije.” Prema tome, on predstavlja i vjersku obavezu čime se olakšava realizacija ovog dohotka. Dvije glavne svrhe svakog poreza – finansiranje države i smanjivanje jaza između bogatih i siromašnih – efikasno se postižu zekatom. Ibn Taymiyye posebno ističe ovaj aspekt zekata. On kaže da je sadaqat (zekat) obavezan u cilju postizanja jednakosti. On zasniva svoje mišljenje na kur’anskom ajetu koji kaže: ,,(…) običnom hranom kojom hranite čeljad svoju (…).” Na drugom mjestu kaže da se zekat zasniva na saosjećanju (mu’asah). Možda upravo zbog toga i postoji princip da se zekat troši na sirotinju u onom mjestu gdje je i prikupljen, izuzev ako postoji velika nužda da se on preusmjeri na druga mjesta. Prema Ibn Taymiyyi, zekat se nameće na produktivnu imovinu – bilo da je ona produktivna sama po sebi, kao što je stoka ili usjevi, bilo da je produktivna putem mijenjanja ili razmjene, kao što je slučaj sa plemenitim metalima i trgovačkom robom. Ovo daje podsticaj za investicije, zato što bi u slučaju da se bogatstvo ne koristi, postojala opasnost da ga zekat proguta. Međutim, utvrđena stopa je takva da se ne suzbija podsticaj za rad i investiranje. Ibn Taymiyye ističe da se stopa zekata određuje prema radu koji je sadržan u različitim robama. Što je više rada sadržano u obezbjeđivanju dohotka, niža je stopa i obrnuto. Tako se najmanje rada troši kada neko pronađe blago, pa se u tom slučaju nameće najveća stopa, odnosno jedna petina cjelokupnog iznosa. Stopa iznosi jednu desetinu u slučaju usjeva koji se navodnjavaju kišom, pri čemu se ulaže rad pri oranju zemlje i sijanju. Stopa iznosi jednu dvadesetinu kada se zemljište mora vještački navodnjavati, jer se pri tome koristi više rada. I konačno, u slučaju dohotka koji zahtijeva rad tokom cijele godine, stopa zekata se smanjuje na jednu četrdesetinu, na primjer, u slučaju akumuliranja zlata, srebra i robe.

Činjenica da se rad, koji je vrlo važan ekonomski faktor, uzima u obzir pri određivanju različitih stopa zekata, on zadovoljava zahtjev pravednosti, ekonomičnosti i jednakosti. Kada bi se ista stopa određivala za sve vrste imovine, to bi dovelo do obeshrabrivanja ljudi da rade. Ali, Ibn Taymiyye ne govori ništa o praktičnim implikacijama ove analize. Odnosno, ukoliko se u neko drugo vrijeme ili na nekom drugom mjestu pokaže da se u trgovini ili u rudnicima obavlja isto tako težak rad kao i u poljoprivredi iz doba ranijih pravnika, mogu li se onda, po analogiji, korigovati stope zekata ili oduzeti rashodi prije određivanja zekata?

Zekat bi trebalo plaćati onom robom ili novcem na koje se zekat nameće. Što se tiče pitanja plaćanja novcem umjesto robama, postoje tri mišljenja među učenjacima islamske pravne nauke. Hanefijska škola to dozvoljava, bez ikakvog uvjeta, dok šafijska škola to u potpunosti odbija. Ibn Taymiyyino stanovište između je ova dva ekstremna mišljenja. Prema njemu, ponekad je dobro plaćanje u naturi, dok je u drugim prilikama bolje plaćanje u novcu. On je određeniji na drugom mjestu, gdje kaže: ,,Ukoliko se bez ikakvih uvjeta dopušta plaćanje u novcu, novčana vrijednost određene robe koja podliježe zekatu može da bude potcijenjena (od osobe koja plaća zekat). Pored toga, svrha zekata leži u saosjećanju i jednakosti, a to se bolje ostvaruje plaćanjem u istoj robi na koju se zekat i odnosi. Međutim, plaćanje novcem umjesto robom je dopustivo onda kada je udjeljitelju zekata teško da nabavi tu robu, ili kada je u interesu korisnika zekata da dobije novac, ili ako pravda drugačije zahtijeva.”

Pogledi Ibn Taymiyye zasnivaju se na zdravom ekonomskom razmišljanju. Kada postoji inflacioni trend u ekonomiji, plaćanje u naturi će vjerovatno biti u interesu korisnika. U jednoj zdravoj i stabilnoj ekonomiji plaćanje zekata u naturi ili gotovini je potpuno isto. Ali stalno insistiranje na plaćanju u naturi moglo bi dovesti do poteškoća i za udjeljitelje zekata i za njegove korisnike. Tu bi se mogli pojaviti rashodi transporta, skladištenja itd. Ibn Taymiyye ima realističan stav po tom pitanju i prepušta vlastima da prihvate bilo koji od ove dvije metode prikupljanja zekata ovisno od okolnosti.

Trošenje sredstava zekata

Nema nedoumica u pogledu kategorija trošenja zekata, zato što su njegovi korisnici eksplicitno naznačeni u Kur’anu. Ibn Taymiyye kaže da su muslimani složni u mišljenju da se sadaqat (misli se na zekat) ne može dati nikome drugome osim kategorijama koje Kur’an eksplicitno navodi: (1) sirotinja (fuqara); (2) ugroženi (masakin); (3) oni koji su angažovani u prikupljanju i upravljanju zekatom (‘amilin); (4) oni čija srca treba izmiriti (mu’allafah al-qulub); (5) oslobađanje zarobljenika (al-riqab); (6) dužnici (al-gharimin); (7) na Allahovom putu (fi sabil Allah) i (8) za putnike namjernike (ibn al-sabil).

Ibn Taymiyye daje kratak opis svake od ovih kategorija. Prema njegovom mišljenju, prve dvije kategorije odnose se na ugrožene osobe koje nemaju dovoljno prihoda; razlika između njih je to što jedna vrsta prosi, dok druga ne prosi.

Zekat se neće davati bogatom čovjeku ili fizički sposobnom čovjeku koji je u stanju da zarađuje. Službenici koji su zaduženi oko zekata su prikupljači, skrbnici i oni koji se angažuju u vođenju računovodstva, itd. Mu’allafah al-qulub odnosi se i na muslimane i nemuslimane, na bogate i utjecajne ljude koji, kada dobiju novčanu nagradu, mogu postati privrženi islamskoj vjeri, a ne neprijateljski raspoloženi; na ovaj način može se spriječiti da ti ljudi čine zlo i navesti ih da sarađuju u prikupljanju zekata. Ovo davanje zekata bogatim ljudima izgleda vrlo nepošteno, ali to se čini radi višeg interesa zajednice i predstavlja oblik trošenja radi spašavanja zajednice od unutrašnjeg nereda. Al-Riqab uključuje finansijsku pomoć za robove, kojima se pruža mogućnost da dobiju slobodu plaćanjem određene sume novca; koristi se također za oslobađanje zarobljenika. Gharimun su oni ljudi koji nemaju novca za plaćanje svojih dugova, pa se novcem od zekata njihovi dugovi mogu otplatiti. Međutim, ukoliko su se oni zadužili zbog poroka, onda se njima neće pomoći sve dok se ne pokaju. Fi sabil Allah predstavlja rashode za one ratnike koji nemaju punu potporu iz drugih izvora državne blagajne. Nekim borcima su podmireni svi rashodi ratovanja – oružje, životinje za jahanje i održavanje. Prema jednom hadisu,  i hadždž spada u kategoriju sabil Allah. Ibn al-sabil su putnici namjernici koji putuju od grada do grada – takvim ljudima, čak i kada su kod kuće bogati, zato što im nedostaje dovoljno sredstava u toku njihovog putovanja, dat će se od sredstava zekata.

Prema Ibn Taymiyyi nije obavezno da se zekat potroši jednako na svih osam kategorija. O njihovom udjelu može se odlučiti imajući u vidu potrebu i značaj. Ukoliko je jedna kategorija značajnija od ostalih, onda se na nju može trošiti više. On podrazumijeva dva kriterija za raspodjelu zekata: zadovoljavanje potreba muslimana (sadd khallah al-muslimin) i podržavanje islamske vjere (mu’unah al-islam). Ukoliko potencijalni korisnik ne zadovoljava nijedan od ovih kriterija, on nema pravo da primi zekat.

Ibn Taymiyye smatra da, ukoliko vladar nije pravedan i ukoliko ne troši sredstva zekata na njegove propisane korisnike, ljudima je dopušteno da odbiju plaćanje zekata tom vladaru i imaju pravo da ga uruče direktno korisnicima. Razlog tome je što je iznos zekata fiksna suma i što su korisnici zekata također poznati; stoga se direktnim plaćanjem njima postiže isti cilj, dok bi posredovanje nepravednog vladara moglo ugroziti interese korisnika. Što se tiče drugih vrsta državnih prihoda, Ibn Taymiyye smatra da njih treba plaćati čak i onda kada vladar nije pravedan. To je zato što on instituciju države smatra neizbježnom, čak i kada ona možda i nije pravedna.

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, GlobalMedia, Tuzla, 2018., str. 246-248; 254-255.

Related Articles

Close
Close