Renesansa u Arabiji – Muhammed b. ‘Abd al-Wahhab i njegov pokret

Muhammed b. 'Abd al-Wahhab je rođen oko 1111/1700. u srcu Arabijske pustinje u regionu Nadžd, ovaj reformator-puritanac upalio je vatru koja ubrzo ožeže i najudaljenije dijelove muslimanskog svijeta ništeći tromost i oživljavajući ćar staroga doba.

Najranijih godina razdoblja dekadencije dvojica vođa mišljenja započeše borbu protiv neznanja (gahiliyya) i pokušaše, što se bolje moglo, vratiti muslimane izvorima islama; prvi bijaše Muhammed b. ‘Abd al-Wahhab iz Arabije, kojega se duhovni uticaj raširio diljem islamskog svijeta, posebno u arapskim zemljama – Jemenu, Iraku, Siriji i Libanu; drugi bijaše Sejid Muhammed b. ‘Ali al-Sanusi.

Muhammed b. ‘Abd al-Wahhab je rođen oko 1111/1700. u srcu Arabijske pustinje u regionu Nadžd, ovaj reformator-puritanac upalio je vatru koja ubrzo ožeže i najudaljenije dijelove muslimanskog svijeta ništeći tromost i oživljavajući ćar staroga doba.

Studirao je u Medini, putovao u Perziju i najposlije se nastanio u rodnom mjestu, Nadždu. Njegovi učitelji bijahu dobropoznati šejh Abdullah b. Ibrahim Nagdi, Šejh Muhamed Hayat Sindhi i Šejh Muhamed Magmu’i. Već zarana je pokazivao sklonost ka učenju i vjeri, pa je zarana stekao i ugled sa svoje učenosti i pobožnosti. istinska ljubav prema Our’anu i Sunni navela ga je da uloži sve svoje snage kako bi vratio ljude davnoj slavi islama. Putovao je čitavom Arabijom. a njegove izjave, otvorene i iskrene, ulijevale su novi život gdjegod prolazio, pa narod poče razmišljati o devizi kojom se rukovodio – Natrag k islamu!

Nakon izvjesnog vremena postade jasno da prosto uvjeravanje bez političke moći može imati učinka u pojedinačnom slučaju, ali ostaje bez trajnijeg odjeka ako ne uživa podršku političke snage; stoga odluči staviti se pod jednu zastavu plemena Arabije. Za postizanje ovog cilja obrati se ‘Utman bin Hamad bin Ma’maru, emiru Uvaine. Ovaj se odazove pozivu Šejha Ibn ‘Abd al-Wahhaba, ali na kraju, ipak, ne održa riječ. Šejh napusti Uvainu i uputi se u Dariyyu gdje nastavi propovijedati unatoč opoziciji ‘ulame. U dugoj turneji ipak uspije ne samo pridobiti ljude, već osvoji srce Muhammeda, poglavice velikoga klana Sa’uda i najmoćnijega poglavice u čitavom Nadždu.

Postepeno se pustinjski Arapi počeše političko-vjerski povezivati kao negda, vođeni Poslanikom islama, i Muhammed b. ‘Abd al-Wahhab stade uz bok prvim halifama – Abu Bakru i Omeru. Kad umrije, 1201/1787., njegov se učenik Sa’ud pokaza dostojnim nasljednikom. Nova vahabitska država poče nevjerovatno nalikovati mekanskom halifatu.

Dođe i do velike promjene u političkom i administrativnom ustrojstvu države. Iako je imao veliku vojnu moć, Sa’ud nije nikada zapostavljao javno mišljenje niti je nasrtao na legitimnu slobodu svojih podanika. Njegova vladavina, iako kruta, bijaše valjana i pravična, vahabitski pravnici pouzdani, vješti, okretni i pošteni, a pljačka gotovo nepoznata – toliko se držalo do javnog mira i reda.

Učvrstivši Nadžd, Sa’ud krene na veći zadatak: pročistiti islam od svih neislamskih natruha koje se bijahu postepeno uvukle u njega posljednjih stoljeća, iz društva iskorijeniti sve što je izjedalo život vjere. Sve što islamom nije bilo sankcionirano osuđeno je, a masama je preporučeno da se istoga klone. Strogi monoteizam Poslanika propovijedan je beskompromisno i jednostavno, a Qur’an i Sunna proglašeni su jedinim čime se valja rukovoditi. Doktrinarno pojednostavljenje bilo je praćeno krutim moralnim kodom.

Mnogi kritičari Muhammed b. ‘Abd al-Wahhaba optužiše pokret i prišiše mu epitet „nazadan”, koja je optužba posve neosnovana; Muhammed b. ‘Abd al-Wahhab je pokušao očistiti muslimanski život od svih inovacija objavivši im „sveti rat” izražavajući više jedno racionalističke nezadovoljstvo otrcanim palimpsestom kultova, nego destruirajući stvarnost koju je imao pred sobom.

S pravom je vjerovao da je promjena u živoj civilizaciji nužna, ali da treba biti organička, i da treba doći kao odgovor na prave potrebe društva. Nesljedovanje druge civilizacije implicira potiskivanje vlastitih kreativnih snaga. te šejh stoga bijaše vrlo oprezan u svojim odlukama: odbaciti samo ono što je neislamsko, spremno prihvatiti sve što se dade inkorporirati u strukturu islama.

Vahabitski pokret, dakle, nije bio retrogradan i konzervativan; tačnije bi bilo kazati da nije svakome bilo lako odbaciti oslanjanje na drugorazredne formule i sterilne konvencije, i odlučiti se na povratak stvari islama kao čvrstome temelju za bilo koji novi oblik mišljenja i djelovanja!

U sklopu tako korjenitih promjena koje su imale uslijediti, Šejh je odlučio poraditi i na obrazovanju masa: svaka oaza dobila je vlastiti mekteb, a beduin-skim plemenima bili su poslani učitelji. Šejhovi učenici prionuše na učenje marno; Ibn Bašr kaže da je u njegovim učionicama bilo toliko učenika, da niko bi ni vjerovao u toliki broj. Svi njegovi sinovi – Husein, Abdullah, ‘Ali i Ibrahim, imali su svoje mektebe u svojim kućama, a stizali su učenici iz udaljenih mjesta. Troškovi su se isplaćivali iz državne blagajne.

Iako je Šejh bio sljedbenik hanbelijske škole fiqha, on nije kruto slijedio taj pravac. U svojoj knjizi Hadyar al-San’iyya, on otvoreno kaže: „Imam Ibn Qayyim l njegov slavni učitelj Ibn Taimiyya, bijahu pravovjerne vođe u skladu sa sunitskom školom mišljenja, ali njihove spise, iako mome srcu drage ne slijedim kruto, slijepo i vazda.”

Puritanski počeci islamskog preporoda kombinirani su s jednim programom obrazovanja masa i bili su reakcija na taqlid (slijepa imitacija), te su bili razrađeni po mnogo konstruktivnijim načelima. Učenja mutazilizma, već odavno izblijedjela – oživješe, a slobodoumni reformatori se obradovaše jer nađoše tako žestoku potvrdu svojih ideja, kako u spisima mutazilitskih doktora, tako i u samim svetim tekstovima. Načelo da bi razum, a ne propis kojemu bi se trebalo slijepo pokoravati, imao biti testom istinitosti, otvori vrata mogućnosti reformama koje im bijahu najviše pri srcu; uniđoše u proces introspekcije i samoistraživanja.

To su glavne karakteristike islamskog preporoda u Arabiji kao i svugdje u svijetu.

Rezultat napora Muhamed b. ‘Abd al-Wahhaba bio je kritički stav među muslimanskim učenjacima; oni nisu više bili ni spremni ni voljni prihvatiti bilo što iz prošlosti bez istraživanja valjanosti istoga na osnovi Our’ana i Sunne.

Tako je prva promjena koja je bila vidljiva u društvu bilo nastojanje da se sredi fiqh. Nekadašnja jednostavnost i razumljivost Šerijata pokopana je u tvrđavi subjektivnih izvedbi od nekoliko godina ranije; dedukcije, iako valjane, nisu mogle vrijediti za sva vremena, novi problemi tražili su nova rješenja. Tako su se razvojem kritičkoga stava, koji je po sebi bio izravnim rezultatom islamskoga preporoda, dveri igtihada zapečaćene šest stotina godina, ponovno otvorile. Javio se otpor prema svemu što bi odudaralo od Qur’ana i Sunne, a obrazovani svijet poče osjećati da nikakva konačnost i određenost ne mogu biti legitimno pripisana interpretaciji ili zaključku, ako nema opravdanja nassom (Tekstom) iz bilo kojega od dvaju izvora. Drugim riječima, učinilo se da čak igtihad najvećih muslimanskih učenjaka ne može obavezivati!

Posljedica ovoga kritičkog stava bila je popularnost komentatora hadisa u narodu – npr. Hafiz b. Hagara, Daraqutnija, Imam Nawawija, Imam Dahabija i Imam Šaukanija. Njihovi spisi privukli su pažnju učenjaka i oni su se dali na proučavanje Qur’ana i Sunne. Naglasak je tako premješten sa fiqha i logike na studij dvaju glavnih izvora islamskih učenja.

Na ovu promjenu se također može gledati sa stajališta muslimanskih učenjaka o socijalnim filozofima. Al-Farabi (umro 339/950), koji je izveo svoju teoriju države iz apstraktne filozofijske spekulacije odbačen je ustranu, a učenjake su počeli privlačiti spisi Ibn Halduna koji je svoju teoriju države utemeljio na dokazivim činjenicama i koji je dao osnove naučnoj teoriji historije.

Studij Ibn Haldunovih spisa utro je put panislamizmu. On je bio uvjeren da nema druge do prihvatiti najmoćnijega čovjeka u zemlji kao imama, otkako pade moć Quraiša. Iqbal primjećuje: „Shvatajući strogu logiku činjenica, Ibn Haldun sugerira prvu, tada mutnu viziju jednoga internacionalnog islama, prilično vidljivu danas.”

Rezultati nauke i materijalne blagodati što ih je Zapad povlačio iz njih, pokrenuli su i narod Arabije da slobodno sudjeluje u njima. Nastojalo se postići taj cilj uskladujući vlastiti oblik života sa onim Zapada ali se, s druge strane, brižno čuvalo naslijeđene običaje i vrijednosti vlastitoga kulturnog modela. Iako ima vidljivih promjena u njihovim političkim i društvenim strukturama, ipak je ta promjena spora za naše doba; širenje liberalnih principa i zapadnih sredstava progresa ide pod ruku s konzervativnim snagama. Moglo bi se reći da je od svih muslimanskih zemalja Saudijska Arabija najveća zemlja sputana tradicionalnim modelom prošlosti.

Odlomak iz djela: M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, vol. 2, str. 429-432.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close