Adam Smith i mit pohlepe

U ovom eseju autor razbija bezazlen mit o naivnosti Adama Smitha glede stvaranja bogatstva jedino ostvarivanjem osobnog interesa. Čini se da oni koji na taj način citiraju Smitha nisu nikada pročitali više od nekoliko citata iz njegovih djela i nisu svjesni da je stavio naglasak na važnost koju imaju institucije te na štetni utjecaj koristoljublja koji se širio zahvaljujući moći državnih institucija. Pravo vlasništva, vladavina prava te sloboda ugovaranja i razmjene omogućuju korištenje osobnog interesa za obostranu korist dok bezakonje i nepoštivanje vlasništva otvaraju potpuno drugačije, prije svega štetne, mogućnosti ostvarenja osobnog interesa.

Često se može čuti da je Adam Smith vjerovao kako bi u svijetu sve bilo dobro kada bi ljudi bili sebični jer ipak pohlepa pokreće svijet”. Smith naravno nije vjerovao da oslanjanje samo na sebične potrebe čini svijet boljim niti je promovirao ili poticao sebično ponašanje. Njegovo opsežno razmatranje uloge nepristranog promatrača u Teoriji moralnih osjećaja to i potvrđuje. Smith nije promovirao sebičnost, ali isto tako nije bio naivan da vjeruje kako će predanost tuđoj dobrobiti učiniti svijet boljim. Kao što je Steven Holmes u svojem korektivnomeseju Tajna povijest osobnog interesa naveo, Smith je dobro razumio razorni utjecaj mnogih nesebičnih” strasti poput: zavisti, zlobe, osvete, fanatizma i drugih. Nesebični fanatici španjolske inkvizicije činili su to što su činili kako bi iznudili pokajanje od umirućeg heretika i time dobili božje milosrđe. To je bilo poznato kao opravdanja i spasenja. Humbert de Romans je u svojim uputama rinkvizitorima inzistirao da zajednici opravdavaju kazne hereticima na način: “Molimo Boga, i molimo vas da zajedno molite sa mnom Njega da iz svoje milosti podari kažnjenima snagu da strpljivo trpe muke koje im nanosimo (u ime pravde, unatoč tuzi) koja ih dovodi do spasenja. Zbog toga provodimo takvu kaznu”. Smithu takav oblik nesebične predanosti tuđoj dobrobiti sigurno nije bio moralno nadređen navodno sebičnim trgovcima koji su se željeli obogatiti prodajom piva i usoljene ribe žednim i gladnim kupcima.

Teško je reći da Smith odobrava sebičnost jer dovodi li takvo ponašanje vođeno “nevidljivom rukom” do općeg dobra ovisi prije svega o sklopu okolnosti i institucionalnom okviru.

Ponekad sebična želja za dopadljivošću može nekoga učiniti moralnim zbog brige o tome što drugi ljudi misle o njemu. Takvi su međuljudski odnosi opisani u Teoriji moralnih osjećaja po kojoj takve pobude mogu postati opće korisne jer želja da smo dragi drugim ljudima, da smo jednako druželjubivi i obožavani kao oni s kojima se družimo te koje volimo” zahtijeva od nas da “budemo nepristrani promatrači vlastitog ponašanja i karaktera”. Čak i naglašeno iskazivanje nečijeg osobnog interesa, u povoljnom institucionalnom okruženju, može biti korisno za šire društvo, poput primjera kojeg Smith navodi u priči o ambicioznom sinu jednog siromaha koji je neumorno radio kako bi se obogatio, samo kako bi spoznao da se nakon cijelog života teškog rada ne osjeća sretnijim od uličnog prosjaka koji se sunča uz cestu; ostatak čovječanstva imao je koristi od neumornog rada siromahova sina koji je stvorio nove vrijednosti i tako olakšao život drugima jer “zemlja zahvaljujući ljudskom radu nužno više rodi te tako uzdržava sve veći broj stanovnika“.

U širem kontekstu ekonomske politike opisane u Istraživanju prirode i uzroka bogatstva naroda, posebno povezano u interakciji s institucijama, rad za osobni interes ne ostavlja nužno pozitivne efekte. Primjerice, trgovcima je u interesu Iobirati državu kako bi potakli kartelizam, protekcionizam pa čak i rat: ,,očekivati da će slobodna trgovina biti u potpunosti uspostavljena u Velikoj Britaniji jednako je apsurdno kao i očekivati da će stvoriti Utopiju u njoj. Ne samo da se tome suprotstavlja šira javnost nego i nešto što je daleko teže poraziti, a to je osobni interes mnogih pojedinaca“? Dobiti koje trgovci steknu od monopola stječu se putem teških tereta za javnost u slučajevima carstava i ratova:

Zbog upravljanja američkim i zapadnoindijskim kolonijama uspostavljen je pravni sustav u kojem je interes domaćeg potrošača bio stavljen u drugi plan zbog interesa proizvođača u daleko većem razmjeru nego kao kod nekih drugih naših trgovinskih propisa. Uspostavljeno je veliko trgovinsko carstvo zbog stvaranja vojske potrošača koji će biti obvezani kupovati različitu robu kojom će ih se ponuditi. Zbog neveliko povećane cijene koji monopol omogućuje proizvođačima, domaći su kupci opterećeni troškovima održavanja i obrane takvog trgovinskog carstva. U zadnja dva rata samo je zbog toga bilo potrošeno više od dvije stotine milijuna, a novi je dug premašio sve troškove prijašnjih ratova te je iznosio više od stotinu i sedamdeset milijuna. Kamata tog duga ne samo da je veća od bilo koje potencijalne dobiti koja, ako ćemo biti realni, proizlazi iz monopola kolonijalne trgovine nego je veća i od cjelokupne trgovine i vrijednosti roba koje su se na godišnjoj razini izvozile iz kolonija.

Kao što je rekao Gordon Gecko, fikcionalni lik iz filma Wall Street američkog redatelja Olivera Stonea, da je pohlepa dobra”, Smith smatra da je ponekad dobra, a ponekad nije (uzmemo li u obzir da je pohlepa svako ponašanje iz osobnog interesa). Razlika je u institucionalnim okvirima.

A što je s uvriježenim mišljenjem da tržišta promoviraju sebično ponašanje, da razmjena potiče sebičan stav? Ne znam ni jedan dobar razlog zašto bi tržište promoviralo sebičnost ili pohlepu, u smislu da tržišna interakcija povećava pohlepu ili sklonost ljudi sebičnosti, a da se zbog toga država upliće, regulira i guši tržište. Tržište zapravo omogućuje sebičnim, ali i altruistički nastrojenim pojedincima da u miru rade za svoje dobro. Oni koji su posvetili čitav svoj život drugima koriste tržište za svoje ciljeve baš kao i oni koji se samo žele obogatiti. Neki se čak dodatno bogate kako bi lakše pomagali drugima. George Soros i Bill Gates primjeri su takvih pojedinaca; zarađuju velike količine novaca i barem dio tog novca koriste u pomaganju drugima raznim dobrotvornim aktivnostima. Njihovo bogaćenje omogućava im veću darežljivost.

Dobrotvor koristi bogatstvo da bi pomogao što većem broju ljudi. Bilo da im je potrebna hrana, odjeća ili utjeha, tržište omogućuje pronalazak najpovoljnijih cijena pokrivača, hrane i lijekova za one kojima je pomoć potrebna. Tržište omogućuje stvaranje bogatstva koje se onda koristi kao učinkovita potpora dobrotvorima radi maksimiziranja pomoći unesrećenima. Tržište širi mogućnosti pomoći unesrećenima.

Često se griješi kada se svrhu ljudi izjednačava isključivo s osobnim interesnom koji je onda često zamijenjen sebičnošću. Tržišno djelovanje ljudi prije svega djelovanje je pojedinaca, ali mi kao pojedinci u obzir uzimamo i dobrobit drugih – obitelji, prijatelja, susjeda čak i potpunih stranaca koje nikad nećemo upoznati. Tržište omogućuje ljudima usklađivanje vlastitih potreba ljudi, uključujući usklađivanje potreba s potpunim strancima.

Philip Wicksteed ponudio je novi način gledanja na uzroke poticanja tržišne razmjene. Umjesto korištenja pojma sebičnosti”, pri opisivanju pobuda koje dovode do tržišne razmjene (netko bi primjerice mogao ići kupiti hranu za siromašne), osmislio je pojam ,,ne-tuizam“. Možemo prodati neke proizvode kako bismo dobili novac da pomognemo prijateljima ili čak nepoznatim strancima, ali pri cjenkanju za najnižu ili najvišu cijenu rijetko vodimo brigu o strani s kojom pregovaramo. Ako se brinemo, onda razmjena postaje darovanje, što komplicira prirodu razmjene. Oni koji svojevoljno plate više nego što je potrebno rijetko su uspješni u poslovanju i, kao što je H. B. Acton u svojem djelu Pravila tržišta napisao, takav način poslovanja s gubitkom veoma je nesmotren, čak idiotski način da se postigne dobročinstvo.

Dobro bi bilo obratiti pozornost na to da veličanje političkog utjecaja nad poslovanjem i trgovanjem rijetko kada čini nešto dobro, a nerijetko je izuzetno štetno. Tu je razliku jasno uvidio Voltaire, koji je pisao prije Smitha. U svojem eseju O trgovini iz Engleskih pisama (pisanih na engleskom jeziku, kojeg Voltaire očito dobro poznavao, a koja su poslije napisana na francuskom i izdana s novim nazivom – Filozofska pisma) zabilježio je:

U Francuskoj se titula markiza besplatno daje onom koji ju je spreman prihvatiti; tko god dođe u Pariz iz najudaljenije provincije s dovoljnom količinom novca i plemićkim prezimenom, može se šepuriti i hvaliti da je „Takav Čovjek poput menel”, „Čovjek mojeg ranga i statusal”. Čovjek njegova statusa gledat će na trgovca s prijezirom dok je trgovac često dovoljno naivan da se posrami kada čuje kako se s prijezirom gleda na njegovu profesiju. Doduše, ne mogu reći koji je od njih dvojice korisniji naciji; napudrani plemić, koji točno zna u koliko sati kralj ide na počinak i kada se budi; koji se diči svojom pozicijom i predstavlja se kao vrsni državnik dok u isto vrijeme glumi poniznog slugu u kancelarskoj dvorani; ili trgovac, koji obogaćuje svoju zemlju vodeći svoj posao i pridonoseći povećanju blagostanja u svijetu.

Trgovci i poduzetnici ne trebaju se sramiti kada ih političari i intelektualci gledaju s prijezirom ili kada ih javno grde dok u isto vrijeme od trgovaca, poduzetnika, radnika, investitora, obrtnika, poljoprivrednika, izumitelja i drugih stvaratelja zahtijevaju dio stvorene vrijednosti. Riječ je o onoj istoj vrijednosti koju političari konfisciraju, a intelektualci preziru dok u njenim blagodatima uživaju.

Tržišta ne ovise o pretpostavkama ljudske sebičnosti jednako kao što o tome ne ovisi politika. Niti tržišna razmjena potiče porast sebičnog ponašanja, ali za razliku od politike, slobodna razmjena između dobrovoljnih sudionika stvara nove vrijednosti i omogućuje mir, a to su uvjeti koji omogućuju širenje plemenitosti, prijateljstva i ljubavi. Baš kao što je Adam Smith razumio.

Odlomak iz djela: Tom G. Palmer, Moralnost kapitalizma, CEA, Zagreb, 2016., str. 78-84.

Related Articles

Close
Close