Zasluge “vehabijskog pokreta” za oživljavanje islamskog učenja

Ideja o potrebi oživljavanja islamskog originalnog učenja kaje se tiče svih sfera ljudskog života može se pratiti još od vremena velikog islamskog učitelja Ebu Hamida el-Ghazalije (umro 1111), koju kasnije na svoj način elaborira isto tako veliki islamski učenjak Ibn Tejmijje (1262-1327). Međutim, ta ideja doživljava pravi odjek u islamskom svijetu u osamnaestom stoljeću kada je preuzima Muhammed ibn Abd el-Wehhab (1703-92) i kada porodica Saud prihvaća da je primijeni na Arabijskom poluotoku. Vehabijsko inzistiranje na opravdanoj potrebi idžtihada (nezavisnog promišljanja) i njihova osuda teqlida djelovalo je kao oslobađajuća snaga i utjecalo je možda na tok daljnjeg islamskog razvoja više nego bilo koji drugi pojedinačni faktora. Značaj vehabijskog pokreta je u suprotstavijanju svim vrstama inovacija u vjeri i snažnom zalaganju za čistom vjerovanja kojeg treba izravno primiti iz izvora Kur’ana i Sunneta. Osnovna karakteristika vehabizma je transcendentalna dimenzija islama za koju nije mjerilo islamska prošlost već sadašnja islamska moralna aktualizacija. Sadržaj upozorenja vehabizma je bio u tome da ono što je u krajnjem dometu pravedno, dobro i ispravno nije sadašnja primjena islama već njegova idealna primjena. Na taj način vehabizam je naglašavo bit a ne formu islama, njegovu idealnost a ne realnost, u moralnom smislu ‘Abd el-Wehhab je usmjeravao pažnju muslimana ne na ono što su muslimani učinili u historiji već na ono što oni moraju činiti.

Iako ovaj vehabijski prekid s islamskom prošlošću radi idealne islamske budućnosti nije prihvaćen, on je imao jakog utjecaja u smislu oslobađanja islamskog svijeta od zakorjelog radicionalizma i pronalaženja novih rješenja na principima islamske klasične metodoogije idžtihada koja se među sunnitima bila skoro zaboravila.”

Odlomak iz djela: Enes Karić i Nusret Čančar, Islamski fundamentalizam – šta je to?, NIŠRO – Oslobođenje, Sarajevo, 1990., str. 107.

Related Articles

Close
Close