‘Ali b. Sahl Rabban al-Tabari – Čuveni medicinar, psiholog i fizičar iz sirijske kršćanske porodice

‘Ali b. Sahl Rabban at-Tabari rođen je u sirijskoj kršćanskoj porodici. Njegov otac je zauzimao visoko mjesto među vladinim službenicima i primio je titulu Rabban (značenje je “naš učitelj”), zbog širokog učenja i znanja iz medicine i filozofije. Također se veoma brinuo o podizanju svog sina. Pored toga što mu je dao dobro obrazovanje, Rabban ga je učio religiji i filozofiji života. Kada je ‘Aliju bilo 10 godina, otac ga je odveo u Tabaristan, gdje je on vjerovatno bio poslan po zadatku države.

Zbog njihovog boravka u Tabaristanu, njegov sin je kasnije bio poznat kao at-Tabari, kako će biti nazvan od tada. At-Tabarijevo trajno vezivanje za svoj usvojeni dom rezultiralo je njegovim boravkom u istovrsnoj atmosferi, koja mu je omogućila da posveti svoje vrijeme studiranju medicinskih religioznih i filozofskih tekstova, kao i raznih aspekata prirodnih nauka (“al-’Ulum al-Hikamiyyah”).

Budući da je bio visoko preporučen halifi kao učen čovjek i čovjek od ukusa i administrativnih sposobnosti, bio je pozvan u glavni grad da služi na dvoru. Uskoro je at-Tabari postao prijatelj halife al-Mu’tasima i pomoću njega je bio uveden u islam. Nasljednik al-Mu’tasima, al-Wathiq (vladao od 842.-847.), nastavio je da uvažava rad i kompetenciju at-Taberija i njegovo posvećivanje učenju. Pod halifom al-Mutawakkilom (847.-861.) je at-Tabarijev položaj podignut na onaj družbenika halife koji je potsticao at-Tabarija da prigrli Islam i otvoreno prizna svoje prihvatanje.

Njegov najpoznatiji traktat na ovu temu je “Knjiga o religiji i državi” – “ad-Din wad-Dawlah”, u kojoj je kompletirao cjelokupno svoje dvadesetogodišnje medicinsko znanje. Vrijednost ove knjige jeste u apstrahiranju bitnih informacija iz sirijskih tekstova, te grčkih i indijskih kompendija, svrstavajući sve informacije u prihvatljiv tom, koji je savjesno obuhvatio cijelokupno područje medicinskog znanja. Kao medicinska enciklopedija ubrzo je postao model kasnijim arapskim radovima na temu, tako da je njegov literarni prilog postao dobro poznat i uticajan u medicinskim krugovima tokom nekoliko stoljeća. At-Tabari je isto tako opravdao svoju podjelu na ostale teme, mimo medicine, u svom kompendiju, kao što su prirodne nauke, kozmogonija (nauka o porijeklu svijeta) i ljudsko ponašanje.

“Firdaws ul-Hikma”, kao medicinski tekst za studente medicine i praktičare bio je podijeljen u 7 sekcija, na 30 traktata (odnosno 360 poglavlja). U svojim traktatima i diskusijama o indijskoj medicini autor se poziva na tako poznate liječnike kao što su Sushruta i Chanakya.

Njihovi radovi su bili direktno prevedeni sa sanskrita na arapski jezik, kao u slučaju “Ashtangahradaya i Nidana” (“O patologiji”). Ovi indijski tekstovi su obogatili informacije koje je at-Tabari sakupio u svom Firdawsu, u diskusijama koje se odnose na Materia medicae-u, toksikologiju, psihoterapiju, embriologiju i hirurgiju. Nadalje, kroz sirijske i arapske verzije grčkih medicinskih rukopisa, at-Tabari je, također, utjelovio mnoge klasične doktrine i koncepte koji se tiču bolesti i zdravlja i liječenja bolesti. Ovo je očito u poglavljima o prirodi čovjeka, kozmogoniji, embriologiji, anatomiji, brizi o djetetu i majci, kretanju osjetilima, temperamentima, humoru, dijetama, korisnosti životinjskih organa, liječenju groznica, epidemijama, akutnim i ostalim bolestima, sa jednostavnim i kombiniranim lijekovima, rezervama zdravlja i vodene dijagnoze i prognoze.

Kao mladić bio je jako ambiciozan i želio je da radi za dobrobit zajednice. Ali, nakon mnogobrojnih lutanja svoje ambicije je ostvario kroz adekvatnu liječničku praksu koju je definirao kao “profesiju za očuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti”. At- Tabari je u svojoj diskusiji o medicinskoj deontologiji istakao 5 kvaliteta koje svaki liječnik treb da posjeduje:

  • Da se uzmu u obzir sve neophodne pripreme koje pomažu da se kod pacijenta probudi utjeha u izlječivost problema, da se ponovno ubijedi u mogućnost izliječenja i opusti;
  • Da se dijagnosticira i liječi unutarnja bolest kroz znanje terapeutike, koje je postignuto kroz dugu praksu;
  • Da se bude ljubazan i suosjećajan sa svim pacijentima, bez obzira da li su učeni ili neobrazovani, da li su plemenitog ili skromnog porijekla, bogati ili siromašni, jer svi trebaju njegovu pomoć;
  • Da liječnik stekne dobru reputaciju i povjerenje svojih pacijenata u svako doba u profesiji koja je cijenjena od svih ljudi;
  • Da shvate da medicinski prigovori, kao što i ime sugerira, postoje da bi tražili (zahtijevali) ljudsko liječenje i dobrobit.

On je insistirao na tome da praksa onih koji liječe treba da bude visoka jednako kao i njihov poziv. Oni koji su se posvetili praksi liječenja treba da postignu 4 bitne vrline u svojoj svakodnevnoj aktivnosti: ljubaznost, ispunjenje, sažaljenje i ispravnost.

Pri služenju svom pacijentu, liječnikov primarni objekat treba da bude pomaganje bolesnom, prije nego traganje za novčanim uspjehom.

Djelo Firdausul-Hikmat koje je štampano 1928. godine na engleskom jeziku.
Djelo Firdausul-Hikmat koje je štampano 1928. godine na engleskom jeziku.

At-Tabari je preporučivao, kad god je moguće, upotrebu dijeta kao lijekova prije uvođenja drugih lijekova. Oslanjao se na Hipokratov korpus (Corpus Hypocraticum) i rukopise Galena. Isto tako je hvalio svoja dva suvremenika – Yuhanna b. Masawayh- a (umro 857.), halifovog ličnog liječnika i Hunayn b. Ishaqa (umro 873.), koga je nazvao prevodiocem. On je, također, naglašavao psihoterapiju i savjetovao liječnicima da budu mudri i duhoviti, i sposobni da inspiriraju i ohrabre pacijenta da se osjeća bolje. U kontaktu sa svojim pacijentima unosio je dozu humora koja je pacijentima godila. Svoju knjigu je preveo i na sirijski jezik, jer se bojao plagijatorstva koje je bilo česta praksa tog doba, a kopije je poslao svojim kolegama širom istočnog halifata.

Drugo at-Tabarijevo poznato djelo je “Knjiga o religiji i državi” – “ad-Din wad- Dawlah”, u kojoj hvali Božijeg poslanika i istinsku poruku koju je On donio od Allaha.

On je potvrdio da je Božiji poslanik bio spomenut i od drevnih proroka, a ipak su njihove izjave bile sakrivene ili pogrešno interpretirane. At-Tabari je interpretirao 4 Proroka iz Genezis (Stvaranja) upotrebljavajući hebrejsku, kao i sirijsku verziju Starog Zavjeta da dokaže da su Allahov poziv i obećanja Muhammedu kao Proroku iz sjemena Ismailijovog. Bio je upoznat i sa grčkom verzijom Starog zavjeta.

At-Tabari je bio autor i sljedećih djela: “Tuhfat al-Muluk” i “Kunnash al-Hadrah” (dva medicinska kompendija posvećena halifi) – “Knjiga o upotrebi dijeta i lijekova”, “Hifz as Sihhah” – “O očuvanju zdravlja”, i nekoliko manjih radova posvećenih medicinskim i teološkim temama.

Nesumnjivo je da at-Tabarijev prilog i uticaj na islamsku medicinu i prirodnu historiju ogroman, jer ga je ar-Razi stalno citirao. Bio je proizvod svog vremena, liječnik i mislilac nevjerovatne intelektualne aktivnosti i produktivnosti. Kroz njegovu dalekovidnost, produktivnost i genijalnost, njegov prilog islamskom učenju i medicinskoj edukaciji je ogroman i dalekosežan.

Odlomak iz djela: Izet Mašić, Srednjovjekovna arapska medicina, Avicena, Sarajevo, str. 45-47.

Related Articles

Close
Close