FeaturedHistorija BiH

Kako je “naša lijepa tradicija” svirepo ubila mostarskog muftiju (1878)

U narednih nekoliko redaka slijedi kazivanje o tekfiru i svirepom ubistvu mostarskog muftije Mustafe-Sidki ef. Karabega 1878. godine. O njemu i njegovoj tragičnoj smrti rijetko ko da je čuo, iako je bio jedan od najvećih alima Hercegovine u XIX stoljeću. Prije godinu-dvije, čitajući njegovu biografiju, i to baš u jeku medijskih izviješća o svireposti ISIL-a, nisam mogao a da ne napravim sponu između dešavanja koja dijeli jaz od, sada već, 140 godina, a koja su u svakom svom segmentu skoro identična, od podivljale interpretacije islama, iracionalnosti, do svireposti, koje nisu pošteđeni ni sami muslimani. Bilo kako bilo, zaključiti se može da su Bošnjaci znali i bili itekako radikalni i skloni tekfir ideologiji mnogo prije širenja tzv. “vehabijske, kutbovske ili bilo koje druge ideologije”, no, takve stvari se namjerno prešućuju ili su nam nepoznanica, jer je “naša lijepa tradicija” pogodno tlo za razne maniuplacije svih strana. Ako želite predstaviti ovdašnje muslimane kao derviše, puna Bosna tekija, ako ih želite selefizirati, samo priložite nekoliko fotografija djedova sa bradom i žena sa feredžom, kojih je bilo sve do početka 1950-ih i dobili ste selefije, ako ih želite mitologizirati, “muslimanska Međugorja” od Drine do Une i tako u nedogled… Jednostavno, dovoljno je samo “navesti vodu na svoj mlin”. No, šta je to “naša lijepa tradicija”, koja mi nekad mučninu u stomaku stvara, niko do sada nije valjano definirao, ali, kada istražujemo “našu lijepu tradiciju”, vidimo da nije sva lijepa i da ju ne bismo svu svojatali, kao u primjeru koji slijedi.
 
Prije samog odlomka, neophodno je napomenuti da, sjeme zla niko ne donosi, već ono u čovjeku (pro)klija uslijed određenih društveno-političkih previranja i tome su skloni bez iznimke svi, naročito mase uslijed velikih manipulacija, što vanjskih, što unutarnjih. Nepravedno je optuživati (naročito generalizirati) nekoga da je posijao sjeme zla ili da se nešto u društvu pojavilo, iako su slične pojave, čak nemjerivo gore, postojale u našem narodu i “našoj lijepoj tradiciji” decenijama ili stoljeće ranije. Jednostavno, “naša lijepa tradicija” nije sva naša i nije sva lijepa, a naročito je opasno od tradicije praviti “Sveto slovo” ili temeljiti institucionalno djelovanje na nečemu što je tako raspršeno, nedefinirano i sklono manipulaciji.
 
Odlomak iz djela Hifzije Hasandedića u kojem je detaljno opisano svirepo ubisto mostarskog muftije Mustafe-Sidki ef. Karabega:
 
Nakon dugog huškanja ljudi, a kasnije i mostarske rulje da ubiju bivšeg muftiju Karabega, on im je jedne prilike rekao: „Ako je vaš cilj mene ubiti, ubijte me, ako se Boga ne bojite. Znajte dobro svi, da ću ja radije žrtvovati, sebe, nego istinu prešutjeti.“
 
Prisutni vođa i sve njegove pristalice od srdžbe pocrvenjeli tražeći opet uporno fetvu (o predaji Austro-Ugarskoj, kako bi opravdali njegovo ubistvo). U to je masa navalila, zgrabila vođu i njegove ljude i sve ih do tabije odveli. Buntovnici su tada poslali telala, da po gradu razglasi da je muftija izdao fetvu za predaju Austriji. Telal je još vikao i ovo: „O muslimani, sudjelujte svi u atentatu na Karabega i na sve one, koji se nalaze u konaku, jer su oni nevjernici i dužnost ih je ubiti.“
 
Kad je rulja saznala, da se Karabeg s kadijom krije u banji odmah se tamo veselo uputila. Kad su do nje došli, otvorili su je i odmah iz nje svu trojicu izveli. Najprije su kundakom od puške udarili po glavi onog čovjeka, koji se s njima u banji krio. pa se je ovaj od toga udarca odmah onesvijestio i pao na pod.
 
Iza toga su ga podpuno opljačkali, ostavivši ga samo u donjim haljinama. Karabega i kadiju su poveli, govoreći im najpogrdnije riječi i nazivajući ih nevjernicima. Kadiju su prvo počeli udarati nogama, rukama i kundacima, a kad su došli do stepenica, gurnuli su ga niz njih. Iza toga su ga dotukli.
 
Tada su počeli Karabega mrcvariti, vičući stalno koliko grlo nosi: »Ubijte nevjernika kome danas nema, spasa.« Jedan ga je udario nožem u leđa. Karabeg je tada počeo učiti ajet iz Kur’ana u kome se veli, da će u pakao ući i u njemu vječno ostati svaki onaj, koji muslimana hotimice ubije. Oni su na to povikali: „Nisi ti musliman“, našto je Karabeg odgovorio. »Jesam hvala Bogu«, zamolivši ih istodobno da ga ne mrcvare.
 
Oni se nisu obazirali na njegove molbe, nego su ga ponovi o počeli mrcvariti, udarajući ga noževima i odsijecajući od njega komad po komad. Kad su ga užasno izmrcvarili, skočio je jedan preklao ga, dok je drugi tekbire učio. Tad su ostali počeli grliti i ljubiti atentatora hvaleći ga i govoreći mu: „Blago tebi, pokazao si se junakom, kao što su bili i tvoji preci. Bog te za to blagoslovio.“ Ovo užasno, krvoproliće zbilo se je u petak 3. ša’bana 1295. godine (2. kolovoza/augusta 1878. godine).
 
Kad je rulja izvršila ovaj pokolj, opljačkala je također Karabega. Iza toga su donieli jedan zakonik i stavivši ga na njegova prsa, povikali su: »Podaj sad fetvu nevjerniče.« Mrtva tiela ove petorice šehida ostala su ležeći u konaku cijeli dan i cielu noć, jer niko nije smio usuditi da ih odatle iznese.
 
Dok je rulja u konaku vršila užasno klanje i pokolj, jedna grupa, njih oko 200 na broju, navalila je na Karabegovu kuću, misleći da se on u njoj krije. Kad su došli do vrata našli su ih zatvorena,- pa su odmah u njih počeli pucati i cijepati ih.
 
Vidjevši to Karabegova žena, pootvarala je odmah sva vrata, a zatim je zgrabila djecu i pobjegla u bašču svoga susjeda.
 
Jedna žena iz Nikšića, koja je slučajno tada kod nje sjedila, zgrabila je njena trogodišnjeg sina Ibrahima i počela također s njime bježati.
 
Opazivši to oni, povikali su: »Onemogućite bijeg nevjernici s djecom, nego ih sviju pobijte.« Iza toga su potrčali za njom sa izvučenim noževirna, ali je ona, prebacivši se preko žica, uspjela umaći u kuću svoga susjeda. Rulja je u bašči dostigla ženu iz Nikšića. Odmah su od nje zgrabili diete i počeli, ga klati.
 
Vidjevši žena njihovu namjeru, zapomagala je koliko je jače mogla, počevši tvrditi i kleti se, da je diete njezino. Na ovaj način uspjela je spasiti dijete i dovesti ga živa u kuću Karabegova susjeda.
 
Rulja je tada navalila na kuću Karabegova susjeda, misleći da se on u njoj krije i u namjeri, da ubiju njegovu ženu i djecu. Vidjevši susjedi njihovu namjeru, žrtvovala su se trojica njih; utrčali odmah u kuću, zatvorili u jednu sobu Karabegovu ženu i djecu, a onda prihvatili za oružje i počeli se iz kuće braniti. Ova su se trojica više od sata borila, pa su teškom mukom uspjeli odbiti ih i na taj način spasiti Karabegovu ženu i djecu.
 

Odlomak iz djela: Hifzija Hasandedić, Mustafa-Sidki ef. Karabeg – Mostarski muftija od 1857. do 1878. godine i okupacije Mostara, El-Hidaje, Sarajevo, 1944., str. 26-28.

Piše: Resul Mehmedović

Tags

Related Articles

Close
Close