Carski islam (1500-1700) – Početak Safevijskog, Osmanskog i Mogulskog carstva
Otkriće baruta i sve veće korištenje vatrenog oružja omogučili su razvoj vojne tehnologije koja je vladarima pružila još veću moć nad podanicima. Od tada su oni učinkovitije upravljali svojim glomaznim carstvima, budući da je vojni napredak omogućio i razvoj djelotvornije, racionalizirane administracije. Vojna država, koja je bila model islamske politike još od vremena opadanja abasijske moći, napokon se mogla ostvariti u svom punom opsegu. U Evropi monarsi su također započeli s izgradnjom velikih centraliziranih država i apsolutnih monarhija s vrlo moderniziranom upravljačkom mašinerijom. Tri velika islamska carstva su stvorena krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća: Safevijsko Carstvo u Iranu, Mogulsko Carstvo u Indiji, te Osmansko Carstvo u Anadoliji, Siriji, Sjevernoj Africi i Arabiji.
Uz njih pojavile su se i druge moćne državne tvorevine u islamskom svijetu. U dolini rijeka Sir Darija-Oks u Uzbekistanu osnovana je velika muslimanska država, a u Maroku je nastala značajna državna tvorevina šijskog usmjerenja. Čak su i na dalekom Malezijskom arhipelagu muslimani već do šesnaestog stoljeća preuzeli svu vlast, mada su se u to vrijeme na tim područjima morali natjecati za trgovačku i vojnu kontrolu sa Kinezima, Japancima, Hindusima i budistima.
To razdoblje svjetske povijesti, dakle, označeno je trijumfom islama. Pa ipak, činilo se da su sva tri carstva uspostavom apsolutnih monarhija napustila islamsku tradiciju ravnopravnosti. U tim se carstvirria razvio sofisticirani sistem upravljanja koji je gotovo svaki vid javnog života vodio s neviđenom sistematičnom i birokratskom preciznošću.
Ona su sva bila pod utjecajem mongolskog ideala stvaranja vojničke države, s time da se u njima dopuštalo civilno uplitanje u carsku politiku jer su vladajuće dinastije željele osvojiti što veću podršku u narodu. Međutim, islamska carstva toga doba razlikovala su se od prijašnje abasijske države u jednom bitnom pogledu. Abasijske halife i njihov dvor nisu predstavljali istinske islamske političke ustanove; nisu bili podvrgnuti zakonima šerijata, a imali su svoju vlastitu svjetovnu etiku. Nova carstva su, međutim, bila strogo islamski usmjerena, jer su sami njihovi vladari poticali takvu politiku. U Safevijskom Iranu šiizam je postao državna religija; felsefa i sufizam imali su prevladavajući utjecaj u mogulskoj politici; dok je Osmansko Carstvo u potpunosti bilo uređeno na načelima šerijata.
Ipak, neke prijašnje poteškoće bile su i dalje prisutne. Naime, bez obzira na pobožnost tih apsolutnih monarha, ostaje činjenica da je takva vrsta autokracije bila dijametralno suprotna duhu Kur'ana. Većina naroda je i dalje živjela u bijedi trpeći nepravde karakteristične za agrarna društva. Osim toga, u tim su se carstvima iznjedrili neki sasvim novi društveni problemi. Kao prvo, Mogulska Indija i Anadolija, srce Osmanskog Carstva, bila su područja u kojima su muslimani bili pridošlice. Oni su u tim zemljama morali računati na većinski nemuslimansku populaciju. Kao drugo, osnivanjem šijskog carstva u Iranu započeti su novi i presudni sukobi između sunija i šija, koji su tamošnji islamski svijet odveli u do tada neviđenu nesnošljivost i agresivno sektaštvo. Zanimljivo je da je u Evropi u isto vrijeme buknuo žalostan sukob između katoličkih i protestantskih kršćana. Kao treće, nad islamskim svijetom nadvila se opasnost iz Evrope, koju su do tada muslimani smatrali zaostalom i od malog značenja za njihove interese. U Evropi se stvarao novi tip civilizacije, slobodan od spona agrarnog društva, koji će tamošnjim narodima omogućiti skori prestiž nad islamskim svijetom, te njegovo pokoravanje. Nova Evropa je polako počela pokazivati svoju snagu, ali sve do druge polovice osamnaestog stoljeća ona ipak nije predstavljala neku veću prijetnju.
Tokom šesnaestog stoljeća muslimani su čak ponekad imali i koristi od evropskog teritorijalnog širenja. Naprimjer, kada su Rusi izvršili invaziju na muslimanski Kazan i Astrahan (1552-1556.), te na tim prostorima uspostavili kršćanstvo, muslimani su otvorili nove trgovačke putove sa sjevernom Evropom. No na koncu, evropska nova geografska otkrića i osvajanja nisu imala nekog bitnijeg utjecaja na islamski svijet. Naime, Iberijski pomorci su nakon otkrića Amerike 1492. godine otvorili nove svjetske pomorske pravce, čime su, naprimjer, omogućili portugalskim trgovcima veću pomorsku pokretljivost. Tokom druge polovice šesnaestog stoljeća, nastojali su uništiti muslimanske trgovačke pomorske puteve u Južnim morima pokretanjem novog krstaškog pohoda u Crvenom moru. Međutim, premda su portugalski trgovački uspjesi bili od velike važnosti na Zapadu, oni nisu ozbiljnije omeli muslimane da i dalje neometano vrše izgradnju svoje moćne državne tvorevine.
Historijski je posebno zanimljiv safevijski spektakularni uspjeh uspostavljanja šijskog carstva u Iranu, pri čemu su sunije pretrpjele težak udarac. Prvi put nakon toliko stoljeća, osnovana je postojana, snažna i dugotrajna šijska država u srcu islamskog svijeta.
Piše: Karen Armstrong
