Islamski učenjaci o državnom reguliranju cijena

Reguliranje cijena i islamski pravnici

U islamskoj historiji, problem kontrole cijena je prvi put nastao u danima samog Poslanika ﷺ  . Navodi se da, kada su cijene porasle, od njega je traženo da ih fiksira, ali se on nije složio i rekao je: ,,Allah, dž.š., daje u izobilju ili u nestašici; On je Gospodar i stvarni stvaralac cijena (musa’ir). Želio bih da se vratim Njemu ne učinivši nikakvu nepravdu nikome ni u krvi ni imovini.”

Kontroverza, iz ovog hadisa, o problemu vladinog reguliranja cijena, često se spominjala među stručnjacima islamske pravne škole. Dvije od četiri poznate škole islamskog prava, hanbelije i šafije, tvrde da država nema pravo da uređuje cijene. Ibn Qudame al-Maqdisi, mislilac hanbelijske pravne škole, piše: „Imam (vladar) nema ovlaštenja da reguliše cijene građanima. Ljudi treba da prodaju svoju robu po cijeni po kojoj žele.” Šafijska pravna škola dijeli isto mišljenje.

Zatim, navodi već spomenuti hadis i daje dva razloga za nedozvoljavanje reguliranja cijena. Prvo, Poslanik ﷺ  nije uređivao cijenu uprkos želji naroda. Da je to bilo dopušteno, on bi to činio. Drugo, fiksiranje cijena je nepravda (zulm) koja je zabranjena: ona uključuje imovinu osobe u kojoj ta osoba ima prava prodaje po bilo kojoj cijeni koja odgovara i kupcu.

Ibn Qudame, također, analizira fiksiranje cijena s ekonomskog stanovišta i ukazuje na nedostatke ovog oblika kontrole cijena. On kaže: „Očigledno je da fiksiranje cijena mora dovesti do visokih rashoda, jer kada inostrani trgovci čuju o kontroli cijena, neće donijeti svoju robu na to područje jer bi bili prisiljeni da je prodaju po cijeni protiv njihove volje. I lokalni trgovci koji imaju robu prikrit će ih. Potrošači će tražiti robu, i ukoliko se njihov zahtjev ne ispuni, ponudit će veću cijenu. Cijena će se tako povećati i obje strane će ispaštati, prodavači će ispaštati jer su ograničeni u prodaji svoje robe, a kupci će ispaštati, jer će njihovi zahtjevi ostati neispunjeni. Iz tog razloga je zabranjeno.”

Ovaj argument vrlo jasno zaključuje da će fiksiranje cijena rezultirati upravo suprotno od onoga što mu je bila namjera. Visoke cijene općenito su rezultat situacije povećanja potražnje ili smanjenja ponude, a kontrola cijena može samo otežati tu situaciju. Niska cijena će generisati novu ili povećanu potražnju, ali će također obeshrabriti uvoznike od uvoza dok istovremeno ohrabruju domaće proizvođače da traže strana (nekontrolisana) tržišta ili zadrže proizvodnju dok se lokalne kontrole ne ukinu. Neto rezultat će biti nestašica. Stoga, u slučaju pokušaja reguliranja cijena, za očekivati je niz negativnih posljedica.

Argumenti Ibn Qudame protiv određivanja cijena od strane države veoma su slični argumentima modernih ekonomista. Međutim, mnogi stručnjaci islamske pravne škole zalagali su se za kontrolu cijena samo u teškim situacijama i naglasili su potrebu za pravilnom politikom cijena. Malikijska i hanefijska pravna škola također dijele ovo mišljenje.

Ibn Taymiyye je ispitivao mišljenja četiri općeprihvaćene škole islamskog prava i nekih drugih pravnih stručnjaka, prije nego što se izjasnio po tom pitanju. Prema njegovim riječima, kontroverza uleme po pitanju cijena se vrti oko dvije tačke. Prvo, ako postoji utvrđena visoka cijena na tržištu i neko pokušava da naplati više od te cijene, malikijska škola smatra da on treba biti zaustavljen. Ali ako prodavac želi da proda za manje od utvrđene cijene, javljaju se dva mišljenja. Što se tiče šafija i hanbelija, poput Abu Hafsa al-’Akbaria, kadije Abu Ya’le i drugih – oni su se protivili bilo kakvom uplitanju u ovom slučaju.

Drugo pitanje oko kojeg postoji razlika u mišljenjima među ulemom je fiksiranje maksimalne cijene za trgovce (u normalnim okolnostima) kada ispune svoje obaveze. Ovome se suprotstavlja većina uleme, čak i Malik. Međutim, neki eksperti, poput Sa’ida b. Musayyiba, Rabi’ah b. ‘Abd al-Rahmana i Yahya b. Sa’ida su pristali na to.

Sljedbenici Abu Hanife smatraju da vlast treba da odredi cijenu samo kada su ljudi oštećeni njenim povećanjem; odnosno kada je uključeno pravo naroda da budu zaštićeni od povrede.

Ukratko, pronašli smo sljedeća mišljenja o državnom reguliranju cijena:

(a) Niko ne smije da naplati cijenu koja je mnogo viša ili niža od utvrđene cijene. Mnogo veća cijena bi predstavljala eksploataciju potreba ljudi, a mnogo niža bi mogla povrijediti druge prodavce.

(b) U svim drugim slučajevima, kontrola cijena je nepravedna.

(c) Reguliranje cijena uvijek je dozvoljeno.

(d) Fiksiranje cijena dozvoljeno je samo u vanrednim situacijama.

 

Poslanikovo ﷺ   fiksiranje cijena

Ibn Taymiyye tumači odluku Poslanika ﷺ  u kojoj odbacuje fiksiranje cijena, uprkos zahtjevu ashaba, riječima: „To je bio poseban slučaj, a ne opća odluka. Ne navodi se u predanju da se neko uzdržao od prodaje ili činjenja nečega što je bilo obavezno, ili da je naplatio više od kompenzacije ekvivalenta (iwad al-mithl).” Prema njegovim riječima, porast cijena uzrokovan je tržišnim snagama, a ne zbog nedostataka na tržištu. To je bio slučaj nestašice, odnosno smanjenje ponude zbog smanjenja proizvodnje, a ne slučaj nagomilavanja robe prodavaca ili zadržavanje robe kod sebe.

On dokazuje da je Poslanik ﷺ  postavio pravednu cijenu u dva pojedinačna spora: prvo kada je, u slučaju jednakopravnosti roba u zajedničkom vlasništvu, odredio da će pravedna cijena (qimah ‘adl) roba biti određena bez ikakvog dodatka ili smanjenja (la wakasa wa la shatata) i da će svakom vlasniku biti dat njegov dio i rob će se osloboditi.

Drugi spomenuti slučaj je spor između dvije osobe ― jedna osoba imala je drvo zasađeno na zemlji druge osobe. Vlasnik zemljišta smatrao je uzurpacijom da vlasnik drveta prolazi njegovim zemljištem, pa je otišao po savjet do Poslanika ﷺ  . Poslanik ﷺ  naredio je vlasniku drveta da proda drvo vlasniku zemljišta i prihvati naknadu za njega ili da ga jednostavno pokloni vlasniku zemljišta. Čovjek nije učinio ni jedno od toga. Poslanik ﷺ  nakon toga dozvolio je zemljoposjedniku da posiječe drvo i plati cijenu drveta njegovom vlasniku.

Nakon što je ove slučajeve citirao na dva različita mjesta u svojoj knjizi al-Hisbah, Ibn Taymiyye tvrdi da je ono što je Poslanik ﷺ  učinio u oba primjera bilo fiksiranje cijene. On dalje kaže: „Ako se fiksiranje cijene može učiniti kao odgovor na potrebe jedne osobe, logičnije je to učiniti zbog zajedničkih potreba ljudi za hranom, odjećom i stanovanjem, pošto su ovakve sveopće potrebe daleko veće važnosti od potreba pojedinca.”

Još jedan razlog zbog kojeg je Poslanik ﷺ  odbio da fiksira cijene, bila je činjenica da u to vrijeme u Medini nije bilo određene grupe koja se bavila trgovinom. Prodavci i kupci bili su isti ljudi (min jins wahid) i niko nije mogao biti prisiljen da proda neki predmet, jer prodavac nije imao kome da nameće cijene. To jest, utvrđivanje cijena je izvodivo samo ako postoji poznata grupa koja se bavi trgovinom i poslovanjem, zbog čije manipulacije se cijena povećava. U nedostatku ovih uslova, cijena se ne može fiksirati, jer se ne može nametati onima koji nisu dobavljači; ako bi se nametnulo, bilo bi beznačajno ili nepravedno.

Prema Ibn Taymiyyi, roba prodata u Medini dolazila je uglavnom od uvoznika. Bilo kakva kontrola cijena tih roba bi značila stvaranje dalje nestašice i pogoršanja situacije. Dakle, Poslanik ﷺ  ohrabrivao je uvoz kada je rekao: ,,Onaj koji unosi robu omiljen je među ljudima, a onaj ko to sprečava za osudu je.” Zapravo, tada, narod Medine nije imao potrebu za fiksiranjem cijena.

Iz gore navedenog proizlazi da je fiksiranje cijena preporučivo samo ukoliko akcionari ili posrednici kod kuće podignu cijene. Ukoliko cijela zaliha robe zavisi od uvoza i u slučaju određivanja cijena strahuje se od smanjenja uvoza, bolje je ne fiksirati cijene, već pustiti ljude da povećaju ponudu robe i tako pomognu jedan drugome; neograničenim uvozom može se očekivati povećanje ponude i posljedično tome sniženje cijena.

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, GlobalMedia, Tuzla, 2018., str. 118-122.

Više informacija o knjizi OVDJE.

Related Articles

Close
Close