FeaturedIslamska kultura i civilizacija

Rani islamski učenjaci o državnom zaduživanju, reguliranju cijena…

Kadija Abu Ya’la jedan je od rijetkih islamskih mislilaca koji eksplicitno pominju predmet javnog zaduživanja, mada ne detaljno. On piše: ,,Ako blagajni nedostaju sredstva za dvije vrste rashoda, vlast ima pravo da pozajmljuje novac u ime bayt al-mala kako bi to trošila isključivo na državne obaveze, a ne na kategorije socijalne pomoći, pod uslovom da država strahuje od uznemiravanja i nevolje. Nasljednici takve vlade također će biti odgovorni za te dugove.” [Al-Ghazali, op. cit., Vol. 2, str. 253.]
 
Iz gornje izjave jasno se vidi da on dozvoljava javno pozajmljivanje samo kao posljednju opciju i u vrlo rijetkim slučajevima. Razlog je u tome što smatra da vlasti mogu pozajmiti i ne otplatiti dugove ili pribjeći dodatnom oporezivanju. On ne zagovara potrošnju pozajmljenog novca na programe socijalne pomoći, jer je obezbjeđivanje sredstava za takve programe zajednička obaveza svih ljudi (fard kifaya). Oni mogu biti oporezivani s ciljem da bi se ispunili takvi rashodi, ukoliko postoji potreba za tim, a blagajna ne može drugačije snositi trošak.
 
Samo na jednom mjestu u djelu Fatawa, Ibn Taymiyye spominje, u nekom drugom kontekstu, pozajmljivanje Poslanika ﷺ za javne rashode, pod uslovom da će se zajam vratiti kada se realizuje zekat ili fai’. Na osnovu ovog primjera, Ibn Taymiyye također smatra da, ako je vladar prinuđen da pozajmljuje novac u javne svrhe, on to može učiniti i otplaćivati ga iz javne blagajne. [Ibn Taimiyah, MFS, op. cit., Vol. 30, str. 347-8.]

Potražnja, nabavka i reguliranje cijena
 
Najraniji zapis, koji smo uspjeli da otkrijemo, o povećanju i smanjenju proizvodnje, uzimajući u obzir promjene cijena, nalazi se kod Abu Yusufa (u. 798). Ali umjesto pokušaja bilo kakvog teorijskog izvještavanja o ponudi i potražnji i njihovom utjecaju na cijene, Abu Yusuf kaže: „Ne postoji definitivna granica jeftinog i skupog koja se može utvrditi. To je stvar Božije odluke; princip je nepoznat. Niske cijene ne nastaju zbog obilja hrane, niti skupoća zbog manjka hrane. To je stvar Allahove naredbe i odluke. Ponekad ima mnogo hrane, ali ipak je skupa, a ponekad je jako mala količina hrane, ali je ona jeftina.” [Abu Yusuf, op. cit., str. 52.]
 
U navedenom Abu Yusuf poriče zajednički utisak negativnog odnosa između ponude i cijene. U stvari, tačno je da cijena ne zavisi samo od snabdijevanja - jednako je važna sila potražnje. Prema tome, povećanje ili opadanje cijena nije nužno vezano za smanjenje ili povećanje proizvodnje. Insistirajući na ovom pitanju, Abu Yusuf kaže da postoje i neki drugi razlozi, ali ih ne pominje „zbog želje za konciznošću svog djela”. [Ibid.] Koji su to drugi razlozi? Šta je on imao na umu? Možda promjene u potražnji, ili u novčanim snabdijevanjima države ili nakupljanju i skrivanju robe, ili sve navedeno? Ostaje da se istraži da li je Abu Yusuf ili neki od njegovih savremenika istražio ove tačke. Koncept Ibn Taymiyye o odnosu ponude, potražnje i cijena spomenut je u Poglavlju III. On je u potpunosti objasnio problem i analizirao ga sa ekonomskog gledišta, objašnjavajući faktore koji određuju cijenu - ideja koja je sazrela u ekonomiji tek u osamnaestom stoljeću.
 
Problem reguliranja cijena također detaljno razmatra Ibn Taymiyye. Napravili smo uporednu studiju različitih mišljenja različite uleme o ovom pitanju. Vrijedno je podsjetiti da je Ibn Taymiyyino objašnjenje reguliranja cijena sveobuhvatnije od objašnjenja drugih: on se zalaže za određivanje cijena u slučaju svih potrebnih roba čija je cijena vještački uvećana. Štaviše, Ibn Taymiyye predlaže da država štiti određene privredne grane i fiksira plate, pod uslovom da to nije na zadovoljavajući način određeno slobodnim dejstvom tržišnih sila.
 
Razlog je taj što on, kao i al-Ghazali (kojeg citira u ovom trenutku), [Ibn Taimiyah, al-Hisbah, op.cit., str. 28.] smatra različite industrije i uslužne djelatnosti kolektivnom dužnošću za sve muslimane (fard kifaya). Naziva je kolektivnom dužnošću jer ako industrija ili usluge nisu adekvatno obezbijeđene, onda postaje obaveza države, kao predstavnika svih, da to uredi. Opisujući industriju i zanate kao zajedničke vjerske dužnosti, al-Ghazali kaže: ,,Ako se ove industrije i zanati napuste, ekonomija bi se srušila i ljudi bi propali.” [Al-Ghazali, op.cit., Vol. 2, str. 106.]

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, str. 280.
Tags

Related Articles

Close
Close