Salahuddin Ejjubi u očima nemuslimana

Vijest o padu Edese ubrzo je došla do pape Eugenija III koji se odlučio na drastične mjere te je prvog prosinca 1145. godine pozvao na drugi križarski rat. Pozivu na oružje odgovorio je francuski kralj Luj VII.

Prvi križarski rat vodili su plemići i grofovi, međutim, sad je kralj Francuske uzeo križ u svoje ruke.

Godine 1147. krenuo je u Drugi križarski rat s vojskom koju je činilo više od 30 tisuća ljudi.

Ipak, Luj VII bio je čovjek s malim vojnim iskustvom i nije bio rođeni vođa. Njegovoj vojsci trebalo je skoro pet mjeseci ne bi li prešli put do Male Azije, a taj put ih je vodio kroz neravan pejzaž središnje Turske, preko planina, usred zime…

Osim toga, drugi problem je bio stalna mogućnost napada od lokalnih muslimanskih snaga, što se, naravno, i dogodilo. Tisuće križara bilo je pobijeno, no kralj i kraljica uspjeli su pobjeći. Poniženi kralj predao je zapovjedništvo Templarima. Okrenuli su se na jug, prema Damasku, koji je bio znatno bliži Jeruzalemu. Međutim, Nur al Din je također imao planove s Damaskom. Ipak, 1148. godine, Luj je učinio prvi potez, a stanovnici Damaska odlučili su samostalno braniti svoj grad. 50 tisuća križarskih pješaka i konjanika krenulo je na grad, na tisuće muslimana bilo je pobijeno. Iako ponosni na svoju nezavisnost, situacija ih je natjerala da potraže pomoć od Nur al Dina. Moćna i mnogobrojna Nur al Dinova vojska prestrašila je Luja koji je pobjegao natrag u Europu, posramljen i poražen.

Kad je Drugi križarski pohod propao, muslimanski svijet doživio je veliko olakšanje. Po prvi puta, dva bogata i moćna grada muslimanske Sirije bili su ujedinjani pod istim vladarom.

Nur al Din je sad krenuo u posljednju fazu svoga plana – opkoljavanje kršćana u potpunosti i preuzimanje vlasti nad Egiptom, bogatom i strateški važnom zemljom. Upravo zbog toga su i križari žudjeli za tom zemljom.

Međutim, Egipat je htio ostati nezavisan. Bio je uporište šiitske grane islama te je bio odlučan u želji da se odupre kako kršćanima, tako i Nur al Dinu.

Ipak, sreća je bila na Nur al Dinovoj strani. Godine 1168. križari su napravili veliku grešku i brutalno pobili šiitske muslimane u blizini Kaira. Egipćani su se obratili za pomoć Nur al Dinu koji je poslao svog najsposobnijeg mladog generala da pomogne u obrani Kaira. Njegovo ime bilo je – Saladin.

SALADIN ILI SALAHUDDIN

Za muslimanski svijet Saladin je legenda. U vrijeme okrutnih križarskih ratova izgovorio je mudre riječi koje su posebno odjeknule u to vrijeme užasa i krvoprolića: ‘Treba se suzdržati od krvave osvete, jer prolivena krv nikad ne miruje.’

Al-Malik al-Nasir Salah Ed-Din Yusuf ibn Ayyub rođen je 1138. godine u Iraku, u današnjem Tikritu. Poznatiji u islamskom svijetu kao Salahudin, a na zapadu kao Saladin, bio je islamski vojskovođa kurdskog porijekla.

Za njega se slobodno može reći da je bio junak u vremenu križarskih ratova. Dakle, Saladinova priča započinje u sukobima za prevlast nad egipatskim kalifatom. Kalif al Adid bio je maloljetan i boležljiv pa se u tom periodu upravljanja državom izmjenjuje petnaestak vezira. Vidjevši unutarnju nestabilnost, kršćanski vladari budno prate stanje čekajući pravi trenutak da ga zaposjednu, koji je došao 1163. godine kad je vezir Shawar svrgnut s prijestolja te se obratio za pomoć.

Nur al Dinu koji tamo pak šalje Saladinova strica Shirkuha. Nakon četiri godine nadmudrivanja između kršćanskih i muslimanskih vojski, na prijestolje egipatskog kalifata dolazi Shirkuh, koji umire nakon dva mjeseca te tako 1171. godine Saladin biva proglašen novim vezirom posljednjeg fatmidskog kalifa i dobiva naslov al Malik al Nasir ili Kralj pobjedonosni.

Saladin je dijelio ambiciju svoga gospodara Nur al Dina da kontrolira Siriju i Egipat, kao i da istjera križare.

Nakon smrti Nur al Dina, Saladin još neko vrijeme vlada u ime Nur al Dinova maloljetnog sina i nasljednika as-Saleha, da bi se, pridobivši sirijske gradove, proglasio sultanom Sirije i Egipta. As-Saleh nakon nekoliko godina umire, u dobi od 18 godina, i tako sa Saladinom na čelu nastaje ujedinjena država koja je obuhvaćala Siriju i Egipat. Osamnaest godina muslimanske razjedinjenosti napokon je završilo.

Saladin po svojoj prirodi nije bio vlastoljubiv, nije htio moć i vlast pod svaku cijenu, a na prijestolje dolazi zato što je u pravim trenucima poduzeo prave i ispravne korake. Sve zasluge za svoje pothvate, hrabrost i pobjede pripisivao je Bogu.

Tamnoput, nizak, uvijek uredan, ljubazan i pristupačan, s istom je jednostavnošću razgovarao s učenim i neukim ljudima. Bio je dosljedan, pravedan i strog, no prije svega prema sebi samome, a zatim i prema svima ostalima. Plemenitost i darežljivost nisu neobični za vitezove poput Saladina. Čak su mu blagajnici skrivali imetak, jer mu bogatstvo nije previše značilo. Zbog toga je bio i meta čestih kritika.

Kad bi se rat rasplamsao, osobno bi išao u redove svojih vojnika, probijao bi se od lijevog do desnog krila i raspoređivao odrede.

U upravljanju državom pokazao se vrlo sposobnim. U njegovo vrijeme red i pravda su vladali. U vremenima kad su vladari dolazak na vlast smatrali dobrim načinom stjecanja bogatstva, Saladin gotovo pa i nije imao privatnog vlasništva. Ljudi oko njega vrlo su često koristili tu njegovu darežljivost.

Imao je svega nekoliko strasti, jedna je bila ljubav prema konjima, a druga ljubav je bila prema suprotnom spolu. Međutim, uvijek je na prvo mjesto stavljao brigu o državi.

SALADINOVA BITKA ZA JERUZALEM

Budući da je Saladin natjerao muslimanske države u savez, sada je krenuo na sljedeći korak i pokušao zadati finalni udarac kršćanima u Jeruzalemu. Do 1183. godine bio je spreman na napad i osvajanje svete zemlje.

I dok su muslimani postigli novo jedinstvo, kršćani su u Jeruzalemu bili slabiji no ikad. Vodio ih je Baldwin IV, koji je bolovao od gube, a postao je toliko bolestan da više nije mogao vladati kraljevinom te je 1183. godine postavio svog zeta Guya od Lusignana za kralja. On je bio odlučan dokazati svoje sposobnosti vođe, a u tome mu je pomogao plemić Raynald od Chatillona, koji je izrazito mrzio Saladina.

U siječnju 1187. godine Raynald je prekršio primirje sklopljeno sa Saladinom o slobodnom prijelazu i trgovini i napada muslimanski karavan hodočasnika. Saladin šalje glasnike da sakupe vojsku i ujedinjuje sve raspoložive snage protiv osvajača. Sakupio je ogromnu vojsku iz svih dijelova njegova carstva te je sa više od 10 tisuća konjanika i 12 tisuća pješaka krenulo prema Hattinu, pokraj obala Galilejskog jezera. Znao je da mu se ovakva prilika, kad su kršćanski vladari razjedinjeni, a njegovi podanici složni protiv kršćana, neće ponovo ukazati.

Guy je sakupio 1300 vitezova, uključujući Templare i Hospitalce, i 15 tisuća pješaka. Međutim, bilo je ljeto, vrućina, i kršćanska se vojska premorena i dehidrirana utaborila iznad sela Hattin. Idućeg jutra, 4. srpnja 1187. godine uslijedila je povijesna bitka kod Hattina u kojoj je uništena većina kršćanske vojne sile na istoku. Saladinova vojska bila je moćna i mnogobrojna, a s druge strane stajala je kršćanska vojska s nekoliko stotina vojnika i par vitezova na čelu s kršćanskim plemićem Balianom od Ibelina. Saladinu i njegovoj vojsci nije bilo teško savladati oslabljenog neprijatelja. Naredio je da se Guy i Raynald zarobe zajedno s relikvijom Križa Gospodnjega. Bitka kod Hattina bila je gotova, a Saladinova pobjeda potpuna.

Raynaldu je odsjekao glavu, međutim kralju je poštedio život jer ‘kraljevi ne ubijaju kraljeve’. Templari i Hospitalci su svi bili pobijeni. Bitka kod Hattina bila je katastrofalna za križarske države. Guy i kraljevina Jeruzalem izgubili su gotovo sve.

Hattin je bio Saladinova ključna pobjeda, to je bio povijesni trenutak koji je Saladinu omogućio da bude zapamćen u islamu. Sad je na red došao – Jeruzalem.

Unutar Jeruzalema kršćani su znali da nemaju šanse protiv Saladina i njegove vojske te su Saladinu predložili nagodbu. Naime, ukoliko Saladin odluči napasti grad kršćani će uništiti džamije Al Aksa, jednog od najsvetijih islamskih mjesta. Na kraju je Saladin odlučio poštedjeti kršćane ukoliko plate otkup. Dogovor je pao, i Saladin je ušao u sveti grad u miru. Bila je to velika Saladinova pobjeda. Upravo zato on i jest heroj u islamskom svijetu, jer je povratio Jeruzalem i preokrenuo sudbinu onog svijeta.

Jeruzalem je ponovno bio u muslimanskim rukama, i za razliku od križarskog osvajanja osamdeset i osam godina ranije, ovaj put grad je zauzet mirno.

Križarske države bile su slomljene, pad Jeruzalema izazvao je valove šoka, ali i Treći križarski rat.

Odlomak iz teksta A. Markovića, Križarski ratovi i Saladin – kralj pobjedonosni

Related Articles

Close
Close