Evlija Čelebija i kanibalsko pleme sa Volge

Neki od Kalmysa “žive” i do 200 ili 300 godina. Kada čovjek onemoća i ne mogne više ustati i spuštati se, kada postane teret ljudima koji o njemu brinu, kuhaju mu rep debelih ovaca i trpaju mu u usta, prisiljavajući ga da pojede sve. Na taj način ga smaknu, rekavši da je umro kao mučenik. Oni jedu međusobno tijelo jedni drugih, ali to se vrši bacanjem kocke, što ću opisati u narednim recima.

Imaju muškarca poznatog kao Karpa, drugi najveći autoritet nakon Tai-shia ili kralja. Ovaj Karpa ima drvenu kocku koju je naslijedio od svojih predaka tokom nekoliko hiljada godina. Svaka strana je obojena drugačijom bojom.

Kad umre jedan od njihovih uglednih ljudi, bacaju kocku kako bi utvrdili njegovu sudbinu. Ako je crvena strana, to proročanstvo znači da ga treba “spaliti u vatri” i oni spali njegovo tijelo. Ako se crna strana pojavi, to znači da ga treba “pokopati u crnoj zemlji”, nakon čega pokapaju njegovo tijelo. Ako se plava strana pojavi, to znači da ga treba “baciti u vodu”, nakon čega fa bacaju u rijeku Volgu ili u bilo koju vodu u blizini mjesta gdje stanuju. Ako se pojavi zelena strana, kuhaju mu tijelo i pojedu ga. Striktno djeluju prema uputama proročanstva.

Jednog dana dogodilo se da je jedan od sinova Moiničak Shaha umro. Ispekli su na ražnju njegovo tijelo, izlili su masnoću i krv, a zatim jeli meso, uz veliko veselje i slavlje. Kad sam prolazio pored, pozvali su me na slavlje govoreći: “Dođi, i ti možeš s nama jesti kraljevog sina.”

“Može li se jesti ljudsko meso?” Pitao sam.

“Naravno”, odgovorili su. “Jedemo meso njegovo, tako će njegova duša ući u jednog od nas. Time on ne umire, već nastavlja da živi zajedno s nama. “

“A ko je vaš otac?” Pitao sam.

“Onaj koji je stvorio i tebe i mene i Sjajno gorje”. Tako je glasio njihov bogohulni odgovor, i još neke riječi koje se ne usuđujem zapisati. Kod njih ne postoji pojam vjerootpadništva ili zablude, niti vjerovanje oSudnjem danu, o vagi (djela), Džennetu, džehennemu, niti vjeruju u četiri Knjige, poslanika, obaveze i Sunnet.

Oni su jednostavno zvijeri u ljudskom obličju, Žuto pleme.

“Gospodo,” zavapio sam, “može li stvarno jesti ljudsko meso? Nije li to gorko? “

“Jeste gorko”, rekao je stari Kalmyk. Nemoj ga jesti, ali ako želiš znati kakav je ukus, samo poljubi ženu i vidjet ćeš kako je to slatko. Ako budeš jeo ljudsko biće, iz njega će proisteći vječni život i bit ćeš dugovječan poput nas.

U tom slavljeničkom obroku, tijelo jednog čovjeka bilo je dovoljno za četrdeset ili pedeset Kalmysa.

Što se tiče masti, nju su razmazali po licu, očima i tijelu, a kosti su pokopali.

Odlomak iz djela: Robert Dankoff; Sooyong Kim, An Ottoman Traveler: Selections from the Books of Travel of Evliya Çelebi, pp. 247-248.

Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close
Close