Muhammadovo ﷺ osnivanje prve bescarinske tržnice

Gledajući unazad, čini se čudnim što je Muhammad napustio Mekku bez novca, dok je Abu Bakr, koji je pobjegao s njim, napustio grad sa 5.000 dirhema u svom posjedu. Bez sumnje, Muhammad mora da je umanjio ušteđevinu tokom tri godine bojkota, a s obzirom da su njegovi posljednji dani u Mekki bili ispunjeni napetošću (znao je da su osobe plaćene da ga ubiju), možda je držao dragocjenosti u riznici Ka’abe i nije ih mogao uzeti bez da izazove sumnju. Međutim, Muhammad je, bez obzira na njegovu nesigurnu finansijsku poziciju i strah za svoj život, bio revnosan u vršenju svojih obaveza: Ibn Kathir je zabilježio da Muhammad jeste pobjegao, ali „Ali ibn Abi Talib je ostao u Mekki tri dana i tri noći sve dok nije vratio depozite koje je čuvao Božiji Poslanik”. Glavna imovina Muhammada u to vrijeme bila je njegova kuća, koju je preuzeo njegov rođak. (Muhammad nije zahtijevao povrat imovine kada se vratio u Mekku, na razočarenje drugih muhadžira u Medinu, koji su svoje kuće prodali Abu Sufyanu prije odlaska iz Mekke, što mora da je bila prinudna prodaja, jer su na povratku u Mekku tražili povrat svojih nekretnina. Međutim, Muhammad je odbio da se miješa i bude uključen u sve to).

Muhammad i svi koji su ga pratili u izgnanstvu, bili su velikodušno primljeni od strane medinske populacije koja se sastojala od nekoliko nezavisnih jevrejskih zajednica. Muhammadovi sljedbenici, muhadžiri (muhajirun), uglavnom su se kritički oslanjali na gostoprimstvo i dobru volju svojih domaćina; Abu Bakr je bio jedan od rijetkih u posjedu novca ili dragocjenosti. Muhammad je preuzeo izvršne odgovornosti i pokazao svoju predanost rukovodstvu od prvog trenutka kada je stigao u Medinu. Početni odnosi između domaćih stanovnika i novopridošlica bili su prijateljski, a Muhammad je regulirao odnose sa ensarijama (ansar), kako su lokalni sljedbenici nazvani u Medinskom ustavu. Ovaj novi svijet bio je nužno egalitaran; nije bilo mogućnosti za opstanak bez uzajamne podrške.

Bezlična grupa vjerskih sektaša razvila se u zajednicu, u Ummmet (umma), sa društvenim odnosima definisanim religijom, a ne porodicom ili plemenom, a porodične lojalnosti počele su da daju prostora duhu solidarnosti među muslimana. Prioritet Muhammada bio je da pronađe mjesto na kojem bi se njegovi pripadnici mogli okupiti i mapirati put ka osiguravanju boljeg života.

Muhammad je ubrzo preduzeo neophodne korake za izgradnju prve džamije u islamu. Abu Bakr je platio deset zlatnih dinara za pogodno zemljište, iako postoje neka predanja koja govore da su vlasnici zemljišta odbili da prihvate novac za gradnju objekta namijenjenog ibadetu (bogoslužju). Mala količina novca bila je na raspolaganju za izgradnju, a prema Baladhuriju, vladala je nestašica građevinskih materijala: „Po Poslanikovim naredbama, pripremljene su cigle koje su korištene za izgradnju džamije. Njeni temelji su posuti kamenjem; krov je bio prekriven palminim granama; a njeni stubovi napravljeni su od stabala drveća”.

Džamija u Medini imala je neobičan izgled, ali je pružala čitav niz socijalnih usluga. U džamiji, svi su mogli da se druže danju, a siromasima (koji su provodili vrijeme na klupi zvanoj sofa) noću je nuđena hrana i sklonište. Džamija je bila mjesto gdje su se rješavala pitanja od zajedničkog interesa, važne najave i sudski postupci. Abu Sufyan se vratio iz posjete Muhammadu da bi rekao da „nikada nije vidio kralja među svojim podanicima, poput Muhammada među njegovim sljedbenicima”. Muhammad je koristio bilo koju dodatnu svotu novca da uljepša izgled džamije ― nije štedio novac, na primjer, na velikodušnoj upotrebi tamjana. Budžet za sopstveni dom Muhammada, s druge strane, bio je skroman. Muhammad nikada nije želio da gradi palaču ili da obavlja službene poslove u zgradi vlade. Autoritet Muhammada poticao je od rukovodstva u džamiji, a kroz Muhammadov presedan, džamija je postala istinsko islamsko sjedište vlade.

Protokol sjedenja u džamiji pokazivao je status Muhammada kao lidera. U Arabiji je bilo uobičajeno da lideri budu postavljeni oči u oči sa svojim sljedbenicima, i sama ta činjenica govori o tome koliko su Arapi bili ljubomorni i zbog najsitnijih razlika u društvenom položaju. Jedan arapski poglavar bio je ukoren zbog sujetnog pokušaja da bude iznad svojih sljedbenika sjedeći na stolici i koristeći svoje godine kao izgovor ― sjedenje na stolici je bio znak slabosti, a ne superiornosti. I Muhammad je poštovao konvencije i zauzimao bi svoje mjesto na kožnom tepihu među svojim sljedbenicima, naslanjajući se na stablo palme. Ali on je napravio suptilne promjene u samom protokolu sjedenja, nakon što je uspjeh osnažio njegov položaj; prvo, podigao se iznad glava svoje zajednice sjedeći na panju, a kasnije, kada je postao pretedent da vodi cijelu Arabiju, uzdigao se na još viši nivo izgradnjom minbera, govornice na koju se penje sa tri stepenice.

Stanovnici Medine podržavali su Muhammadovu težnju da izgradi džamiju, ali je izazvao sukob sa njima kada je uspostavio drugi centar zajedničkog života ― tržnicu. Medina je već imala četiri tržinice i nije bilo potrebe za petom. Kada je Muhammad osnovao prvu islamsku tržnicu u šatoru, poglavar jevrejske zajednice Ka’b ibn al-Ashraf ju je srušio režući konopce. To djelo razljutilo je Muhammada koji je potražio novu lokaciju i odabrao otvorenu površinu tako veliku da je sedlo kamile, postavljeno u centar, bilo vidljivo sa kraja tržnice. Nije jasno zašto se Muhammad sada opredijelio za mjesto sa mnogo većom površinom od šatora; moguće je da je jedan od razloga bio to da bi bilo nemoguće uništiti tržnicu na otvorenom; alternativno, možda je krenuo sa planovima  predviđenim za kasniju fazu.  Muhammad je otvorio novu tržnicu riječima: „Ovo je vaša tržnica. Ne osnivajte odjeljke u njoj i ne namećite poreze.” Muhammad je zahtijevao da njegova tržnica bude bez poreza ― što znači da su druge tržnice bile oporezivane i što bi moglo objasniti protivljenje Ka’b ibn al-Ashrafa njegovoj tržnici, jer bi poresko oslobađanje moglo preusmjeriti trgovinu sa već postojećih tržnica. Muhammad je također propisao pravila trgovine. Sva trgovina morala je biti javna; kada je ugledao šator postavljen na tržnici, zapalio ga je. Poslanikove zapovijedi su njegovi sljedbenici poštovali od riječi do riječi: ‘Umar je zabranio kovaču da posjeduje peć na tržnici, nije dozvoljavao trgovcima da drže svoje štandove na mjestu preko noći ― osobe koje prve dođu ujutro mogle su postaviti svoj štand gdje god požele, ali do sumraka bi ga morali ukloniti. Izdao je slijedeće pravilo: „Za muslimane, tržnica je mjesto slično ibadetu: onaj koji prvi dođe, može zadržati svoje mjesto tokom cijelog dana, sve dok ga ne napusti.” Velika otvorena oblast, za razliku od šatora, mogla je da primi karavane i doista, jedan od Muhammadovih ashaba, ‘Abd al-Rahman, prilikom dolaska u Medinu pitao je za put do medinske tržnice, nakon čega je trgovinom stekao kapital i sam postao karavanski trgovac. Daleki trgovinski poduhvati uskoro su krenuli iz Medine. Istaknuti ashab, Talha, krenuo je na karavansko putovanje u Siriju dvije godine nakon uspostavljanja medinske zajednice; ‘Abd al-Rahman ibn ‘Awf je nekoliko godina nakon dolaska u Medinu predvodio karavane od 700 deva.

Odlomak iz djela: Benedikt Koehler, Rani islam i nastanak kapitalizma, str. 37-39.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close
Close