Razvoj državnosti BiH – Od Kulina bana do Dejtonskog sporazuma

        Bosna i Hercegovina je kroz svoju historiju uvijek imala određene elemente državnosti, ispoljene u različitim formama. Državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine se ogleda i u tome što je bila posebna politička i teritorijalna cjelina u vrijeme kada je postojala u sastavu drugih država, tj. uglavnom je tada imala specifičan državno-pravni status.

         Bosna se u srednjem vijeku prvi put spominje kao zemlja uz rijeku Bosnu, i u prvo vrijeme se formirala kao oblast u sastavu susjednih država, a zatim postaje samostalna država. Najveću teritorijalnu i državnu ekspanziju Bosna doživljava za vrijeme Kulina bana (1180-1204), bana Stjepana Kotromanića (1322-1353) i kralja Stjepana Tvrtka (1353-1391), kada teritorijem izlazi na veći dio dalmatinske obale. Uglavnom je bila nezavisna kraljevina do pada pod osmansku vlast (nakon smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana I Tomaševića 1463. godine). Počev od 1580. do 1878. godine kao teritorijalna jedinica postoji Bosanski pašaluk, koji je imao poseban državno-pravni status u okviru Turskog carstva. U to vrijeme je donesen i Ustavni zakon vilajeta bosanskog iz 1867. godine,  kojim je uvedena  nova organizacija uprave u provincijama.

         Može se reći da moderno doba razvoja bosansko-hercegovačke državnosti počinje sa austro-ugarskom okupacijom 1878. godine. U vrijeme austro-ugarske vladavine  Bosna je imala status “krunske zemlje”. Prvi moderni ustavno-pravni akt Bosne i Hercegovine usvojen je u februaru 1910. godine, kada je i izglasan Zemaljski statut (ustav) Bosne i Hercegovine i konstituiran Bosanski sabor pod austro-ugarskom upravom. Mada je u ovom statutu BiH definisana kao jedinstveno i  zasebno upravno područje, vrhovna upravna vlast ostala je u nadležnosti vlade u Beču. Članovi od 2 do 30 ovog bosanskog statuta sačinjavali su odredbe o građanskim slobodama, poznate iz većine tadašnjih ustava (i zapravo predstavljaju prava i slobode koje su preteče moderno shvaćanih ljudskih prava). Poseban značaj je imao član 11. statuta, kojim je “svim zemaljskim pripadnicima zagarantirao čuvanje narodne osobine i jezika”.

           Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina. Ova država je dobila ustav, usvojen 28. juna 1921. godine,  poznat kao Vidovdanski ustav. Ovaj ustav je formalno inagurisao parlamentarni poredak,  ali je stvarno stanje u državi bilo takovo da je praktičnu vlast imala vojska i kralj lično. Nakon tzv. 6 januarske diktature, kada je proklamacijom kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo Vidovdanski ustav i parlament,  kralj je i formalno-pravno preuzeo cjelokupnu vlast u zemlji. Novi Ustav Kraljevine Jugoslavije (Oktroirani ustav) kralj Aleksandar donio je 3. septembra 1931. godine. Ovim ustavom je vraćen parlamentarizam, ali ne i parlamentarni sistem u demokratskom smislu te riječi .

          U toku Drugog svjetskog rata ZAVNOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) je bio najviši državni organ antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini tokom, te se razvio kao nosilac bosansko-hercegovačke državnosti. Formiran je u novembru 1943. godine na prvom zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, čime je faktički obnovljena državnost BiH.

              Na drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) u Jajcu, održanom od 21. novembra do 29. novembra 1943, godine, donesena je odluka da se stvori federalna Jugoslavija, zasnovana na pravu o samoopredeljenju, u kojoj će živeti južnoslovenski narodi u ustavnim republikama sa jednakim pravima.

            Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 30. 06 do 02.07.1944. godine u Sanskom Mostu, i ZAVNOBiH je tada proglašen najvišim zakonodavnim i izvršnim tijelom BiH, Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano je u Sarajevu od 26. do 28.04.1945. godine, i tada je konstituisana  Privremena Narodna skupština BiH.

           Godine 1946. donesen je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije po kojem se Jugoslavija sastoji od 6 republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Dakle,  Bosna i Hercegovina je bila jedna od federalnih jedinica sa utvrđenim granicama koje su ostale do danas i u kojima je i međunarodlno priznata.

             Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 31.12.1946. godine, koji je donijela Ustavotvorna skupština BiH, je potvrdio princip narodnog suvereniteta. Ovaj Ustav definira Bosnu i Hercegovinu kao “narodnu država republikanskog oblika”, i bio je sličan ustavima ostalih republika.

           Novi ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvojen je 10. aprila 1963. godine, a dograđivan je ustavnim amandmanima 1967., 1969. i 1972. godine. Novim ustavom Narodna Republika Bosna i Hercegovina preimenovana je u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu čime se nastojao obilježiti početak socijalističke samoupravne demokratije, za razliku od one prethodne, koja je definirana kao narodna demokratija

            Do usvajanja novog Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, proglašenog u februaru 1974. godine, došlo je usljed procesa traženja više nezavisnosti u odnosu na saveznu vlast. Najveća novina koju je donio ovaj ustav je uvođenje kolektivnog predsjedničkog organa, Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ustavom iz 1974. godine Muslimani su i ustavno priznati kao ravnopravna nacija u Bosni i Hercegovini, iako je i prije ovakvog ustavnog priznanja, u praksi uvažavan subjektivitet i konstitutivnost Muslimana Bosne i Hercegovine.

         U toku 1990. godine, 31 amandmanom na Ustav SR BiH provedena je široka ustavna reforma koja će u velikoj mjeri uticati na buduće događaje. Njima je Bosna i Hercegovina definirana kao “demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”. Uveden je prvi put i osnovni princip podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Usvajanjem ustavnih amandmana i donošenjem novog izbornog zakonodavstva omogućeno je održavanje prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, na kojima su građani mogli birati svoje predstavnike između više političkih stranaka. Osim toga, valja napomenuti da je sa navedenim ustavnim promjenama na izvjestan način došlo do jačanja državnosti Bosne i Hercegovine u okviru federalne Jugoslavije.

            Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine (na kome je  na glasanje izašlo 64,31 posto birača s pravom glasa, a za suverenost BiH glasalo njih 99,44 posto) građani Bosne i Hercegovine su se izjasnili  za samostalnu nezavisnu i suverenu državu. Dana 6. aprila 1992.godine Evropska zajednica je priznala državno-pravni subjektivitet Bosne i Hercegovine, a 22. maja 1992.godine BiH je primljena u Ujedinjene nacije.

             Republika Srpska je osnovana 9. januara 1992. godine pod nazivom Srpska Republika Bosna i Hercegovina i proglašena je za federalnu jedinicu  tzv. krnje Jugoslavije, no nije prihvaćena u tu zajednicu.

           Washingtonski sporazum je mirovni sporazum zaključen između zaraćenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine i formalnih predstavnika Republike Bosne i Hercegovine, potpisan u Washingtonu i Beču u martu 1994. Njime je uspostavljena Federacija BiH, kao oblik saveza Bošnjaka i Hrvata. Ustav Federacije BiH je proglašen 30. marta 1994.godine.

           Ustav BiH donesen u Dejtonu priznaje kontinuitet države BiH, i u članu I/1. propisuje: ”Republika Bosna i Hercegovina,  čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država  članica Ujedinjenih naroda i može  kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama”.

Povezani članci

Back to top button