Historijat bordela i prostitucije u Egiptu u vrijeme Osmanlija

Prostitucija, arapski bigha, da’arah, i aharah, je pružanje seksualnih usluga za novac. Ova definicija čini prostituciju u islamskom zakonu praksom preljube, zine, jer uključuje seksualni čin između vanbračnih osoba, što je šerijatom kažnjivo, a jedini seksualni čin, shodno ulemanskom mišljenju iz klasičnog perioda, koji je dozvoljen, a da nije riječ o bračnim supružnicima je onaj između gospodara i njegovog ženskog roba, jariyyah. Zanimljivo je da, jedini koji zabranjuju takvu praksu (seksualni čin između gospodara i ropkinje) su mu’tazile.

Malise Ruthven, anglo-irski akademik i novinar, kada u knjizi Islam govori o prostituciji u muslimanskom svijetu, osim što zaključuje da je strogo zabranjena, ukratko navodi primjer Irana i načina na koji su šiije dvanaestoimamije legalizirale prostituciju u ovoj islamskoj republici. Jednostavnim uvođenjem mut’a (privremenim) braka Iranci su riješili problem prostitucije u ovoj zemlji, zaključuje Ruthven. S obzirom da se mut’a brak može ugovoriti od minimalno sat, pa do devedest i devet godina trajanja i moguće ga je razvrgnuti u svakom trenutku, bez ikakvih pravnih procedura i posljedica kao u standardnom muslimanskom braku, ova vrsta braka postala je u šiijskoj tradiciji idealna potpuno zakonita zamjena za prostituciju.

Da li su ostala društva poznavala prostituciju, naročito institucionaliziranu, najsličniju današnjoj legaliziranoj prostituciji na Zapadu? Da li su se koristili zakonskim doskočicama, poput šiijskog mut’a braka ili prostitucija nikada postojala u islamskim društvima? Kako su se muslimani u proteklim stoljećima odnosili prema bordelima i prostituciji?

Kratko i jasno, prostitucija je odvajkada egzistirala u islamskim društvima, a ako govorimo o Kairu, trag organizirane prostitucije, moguće je pratiti sve do desetog stoljeća.

Naravno, potpuno nevjerovatno zvuči i sama pomisao da je prostitucija bila legalna i oporezivana u 13. ili 14. stoljeću, periodu za koji bi se mnogi muslimanski zanesenjaci mijenjali, kako bi se sačuvali modernih zala. Isto tako, vjerujem da bi se mnogi iznenadili, kada bi sva pomenuta moderna zla vidjeli u klasičnom ruhu. Iako ću u narednim recima pisati o prostituciji u Kairu tokom vladavine raznih dinastija i carstava u već dekadentnim vremenima, važno je napomenuti da ni Zlatno doba islamske civilizacije nije bilo pošteđeno gorespomenutih pojava, no, to neće biti tema narednih redaka.

Kairo je u šesnaesto stoljeće ušao kao glavni grad Egipta i tadašnje regije pod upravom Osmanlija. U skladu sa tradicijom upravljanja novoosvojenim teritorijama, Osmanlije su sačuvale mnoge institucije i administrativne sisteme iz perioda Memluka (1250-1517), a i sami Memluci bili su uključeni u vladajuću elitu. Tako su mnogi osmanski guverneri nastavili tradiciju toleriranja prostitucije kao urbane uslužne djelatnosti. U djelu Economic Concept of Ibn Taimiyah autor na dva mjesta navodi da su Memluci ubirali poreze na prostituciju i ostale oblike razvrata, unatoč protivljenju tadašnje uleme.

Prostitucija u Kairu seže još iz fatimijskog perioda vladavine (969-1171). Seksualni radnici u Kairu bili su više integrirani negoli odbačeni i bili su sastavni dio radničke klase. Odjevene u tradicionalnu odjeću milayyah, platno kojim su se zaogrtale s labavim veom na glavi, seksualne radnice isticale su se još i  po crvenim halkama oko članaka na nogama.

Bile su prisutne na tržnicama i javnim svečanostima. Također su se okupljale na posebnim mjestima poznatim kao harat al-Khawaty ili harat al-Zawani (četvrti “posrnulih” ili četvrti preljubnica). Ove četvrti su uglavnom bile brdovita područja koja su bila udaljena od uobičajenih stambenih četvrti ili na odmaralištima oko jezera. Ove lokacije izvan stambenih područja razlikovale su prostitutke od al-ahara, što doslovno znači slobodni ljudi. Taj termin je sve do ranog dvadesetog stoljeća označavao ugledne građane. Ta odvojenost određenih društvenih klasa olakšavala je prevazilaženje društvenih nemira po pitanju javnog morala.

Društveno negodovanje protiv prostitucije obično se javljalo kada su seksualni radnici živjeli i otvoreno djelovali u običnim gradskim kvartovima i bilo je mnogo pogodnije za njih da djeluju izvan takvih sredina, poput odmarališta, koja su postala svratišta ljudi željnih provoda.

Na odmaralištima oko jezera al-Azbakiyyah i al-Ratli, otvarani su bordeli i taverne u kojima su se muški i ženski robovi bavili seksualnom djelatnošću. Prostitutke u osmanskom Kairu bile su aktivne naročito prilikom velikih proslava, poput mevluda. To je bio svojevrstan nastavak srednjovjekovne prakse u kojima su neke proslave dobijale prizvuke seksualnih obilježja. Prostitutke su prisustvovale proslavi godišnjeg povećanja vodostaja na rijeci Nil, a kada bi vodostaj dostigao nivo koji dopušta otvaranje brane i plovidbu u jezero al-Azbakiyyah, posjetioci bi se sjatili u velikom broju, a prostitutke bi neometano izvodile zavodljive plesove i obavljale svoje poslove. U periodu osmanske vladavine Egiptom, posebno popularan bio je tzv. pčelinji ples, u kojem bi plesačica glumila da ima pčelu u njedrima, nakon čega bi skidala komad po komad odjeće, zadržavajući na sebi samo blago prozirnu odjeću. Jezero al-Azbakiyyah privlačilo je mnoge ljude koji su željeli provesti noć bez ikakvih moralnih granica.

Jezero al-Ratli bilo je drugo mjesto u kojem su se seksualne radnice neometano bavile prostitucijom tokom cijele godine. Bilo je dio područja Ard at-Tabbalah, koje je bilo poznato po nedopuštenim aktivnostima poput prostitucije ili uživanja hašiša. Pjesnici su pjevali o svojim užicima na tom području, o opijanju, konzumiranju hašiša, slušanju muze i promatranja mjesečine golim okom. Kada su vlasti naredile da vlasnici objekata na jezeru al-Ratli zabrane sve nezakonite radnje, seksualne radnice i zabavljači su se premjestili na jezero al-Azbakiyyah.

U kasnom osamnaestom stoljeću, poznati egipatski historičar Abd al-Rahman al-Jabarti (1754-1825) spominje da su čak i vjerski učenjaci sa al-Azhara štitili prostitutke. Radnici niže klase i seljaci bili su u stanju priuštiti jeftinu prostitutku među ciganskim i gi’idskim plemenima. Al-Azbakiyyah, naročito ulica Wajh al-Birkah, postala je simbolom užitka. Pjesnik iz osamnaestog stoljeća po imenu Muhammad Shabanah (1795) spominje bordel u vlasništvu nekog Kuwaika na al-Azbakiyyi koji je dobavljao dječake i žene mušterijama. Bez državnog intervencionizma u Wajh al-Birkahu, kafići su bili otvoreni do kasno u noć, plesačice su bile skoro pa nage, ljudi su se zabavljali i radili sve što nisu smjeli u svojim četvrtima.

Prema osmanskom putopiscu Evliji Çelebiji, tri svodnika kontrolirala su većinu prostitutki u Kairu u sedamnaestom stoljeću. Imali su sistem koji je bio skoro isti kao i sistem cehova, a upravitelj svodnika nosio je titulu Sheikh al-‘Arsat (poglavar svodnika). Njih trojica imali su popis svih prostitutki i nadgledali su njihov rad. Ipak, prostitucija nije nikada institucionalizirana u obliku državnog ovlaštenja bordela, međutim, samo ubiranje poreza značilo je određeni vid državne zaštite i priznanja prostitucije kao profesije. U doba Memluka, porez na prostituciju zvao se maghani porez, a ženska osoba koja je bila ovlaštena za ubiranje poreza i vođenje evidencije o prostitutkama, zvala se Daminat al-Maghani. U sedamnaestom stoljeću uvedena je funkcija pod imenom aminshikar, a osoba koja je bila na toj poziciji bila je zadužena za ubiranje poreza na prostituciju i uzimanje dijela profita. Ova pozicija i porez ukinuti su 1643. godine. Nakon toga, porezi su ponovno nametnuti prostitutkama pod novim imenom, khurdah porez, koji ne samo da je obuhvatao prostitutke već i druge osobe niskih zanimanja poput zabavljača zmijama, prodavača hašiša i raznih šarlatana.

Prostitucija i oporezivanje također su utjecali na trgovinu robovima. Bjelkinje i farangi (evropske) djevojke dovođene su u Kairo kao seksualne radnice. Poseban porez koji se zvao huquq al-qinat bio je nametnut svim muškarcima i ženama koje su pružale seksualne usluge u bordelima. Postoji također i sličan porez na robinje prostitutke poznat kao huquq al-Sudan. Sudski zapisi iz osmanskog perioda otkrivaju slučajeve u kojima su svodnici kupovali žene za svoje bordele. Trgovci robovima upravljali su bordelima u Kairu i u jednom zabilježenom slučaju predstavnik svodnika žali se na nedostatak državne kontrole nad tim nezakonitim biznisom.

Također, u toku osmanske vladavine postojale su razne malverzacije osoba koje su se bavile prikupljanjem poreza na prostituciju, a nerijetko su osobe zadužene za to bile sklone i podmićivanju, kako neka osoba ne bi bila zabilježena na listu prostitutki i time izbjegla porez i sl., ali su isto tako učestvovali i u raznim iznudama novca, prijetnjama i drugim nečasnim radnjama.

Na drugoj strani, nekada su prostitutke učestvovale i u pljačkama svojih mušterija. Na jezeru al-Azbakiyyah povremeno su se javljale bande prostitutki, koje bi znale omamiti ili opiti mušterije, nakon čega bi ih pljačkale. Zvali su ih al-baqar al-wahshi (antilope), jer su hodale okolo i tražile potencijalne žrtve. Isto tako, zabilježen je slučaj kada su tri mušterije u Kairu pozvale nekoliko prostitutki u svoju kuću, a zatim ih ubili i otuđili njihovu odjeću. Nakon što su počinioci otkriveni, pogubljeni su zbog počinjenog zločina.

U doba Memluka i Osmanlija položaj prostitutki i bordela bio je nestabilan. S druge strane, bordel je bio siguran izvor državnih prihoda, veoma fleksibilan i de facto priznat od strane države. Društvo je prostituciju toleriralo sve dok je bio marginalizirano i izvan uobičajenih stambenih četvrti. Nekada je prostitucija dolazila u sukob sa religioznim i kolektivnim poimanjem pristojnosti i morala, a ponekad su se javljali društveni sukobi u gradovima, naročito kada je prostitucija bila povezana s krađom ili javnim pijanstvom kao što je ranije navedeno. Vlasti su sporadično zabranjivale prostituciju u Kairu iz moralnih razloga. Posljednji memlučki sultan Qunsuh al-Ghuri (vladao 1501-1516), naredio je uništavanje bordela na jezeru al-Ratli.

Osmanski vezir Husayn Pasha (vladao 1635–1637) bio je prvi osmanski vladar u Kairu koji je zabranio bordele. Kasnije su ponovo počeli sa radom, pa opet povremeno zabranjivani i tako u krug. Do kraja stoljeća, država je tolerirala prostituciju iz čisto poreskih razloga. Postoji zabilješka da je u osamnaestom stoljeću vezir Isma‘il Agha naredio fizičku sankciju prostitutke i njene mušterije nakon što ih je vidio u blizini al-Tibi džamije. 1733. godine Isma‘il Agha naredio je zatvaranje svih bordela i taverni.

Tokom francuskih kolonijalnih osvajanja u periodu 1798-1801. godine, francuske vlasti uvele su zdravstvene i sigurnosne regulacije kako bi zaštitile vlastite vojnike od mogućih zaraza. O miješanju preljubnica i prostitutki sa francuskim vojnicima pisao je egipatski historičar al-Jabarti.

U prve dvije godine okupacije, od veneričnih bolesti umrlo je 2.419 vojnika. Francuske vlasti su u Nilu ugušile 400 zaraženih žena, a zatvorile još više. Napoleon Bonaparta protjerao je iz Kaira žene koje su bile poznate po pružanju seksualnih usluga. Ovaj rat protiv prostitutki bio je kratkotrajni napad histerije, a ne sistematska politika, jer nije dugo potrajao.

Tokom vladavine Muhammada ‘Alija (vladao 1805–48), prostitucija je bila sveprisutna u Kairu sve do 1834. godine kada je naredio zatvaranje bordela i zabranio trgovinu seksualnim robljem. Historičari su različito tumačili njegovu zabranu, neki kažu da je to uradio zbog utjecaja uleme, a drugi kažu da je uradio zbog zabrinjavajuće zdravstvene situacije u Kairu. Međutim, 1860-ih, plesačice se ponovo vraćaju u Kairo, kao i porezi.

Britanskom okupacijom 1882. godine Kairo polahko počinje da se pretvara u svjetsku metropolu, tako se populacija Kaira, prema navodima historičara Andrea Raymonda povećala sa 374.000 stanovnika, na 1.312.000 u svega četrdeset pet godina (1882-1937), što je rast od 250%. S obzirom na porast populacije, kao i činjenicu da je Kairo postao trgovačka poveznica modernog svijeta, naročito nakon izgradnje Sueckog kanala, prostitutke u Egiptu poprimile su sasvim novi oblik. Uvedene su veće medicinske predostrožnosti, agencije su unajmljivale prostitutke i njihova djelatnost vremenom je nastavila sa evolucijom do današnjih dana. Unatoč stereotipima da najstariji zanat nije postojao u muslimanskom svijetu, naročito u Kairu, koji neki drže za duhovni centar islama, prostitucija ne samo da je postojala kao organizirana djelatnost, već je nastavila da egzistira kroz razne administrativne oblike koji su se smjenjivali do naših dana.

Kako god, ostaje upečatljiv kontrast između strogih sankcija opisanih u legislativnim tekstovima i onoga što bilježi historija islamske civilizacije. U svakom slučaju, haremi izolovanih žena, kao i sveopća segregacija muškog i ženskog svijeta, nerijetko portretiranog u zapadnjačkoj umjetnosti, kao i zanesenjačka interpretacija bezgriješnih društava sačuvanih svih modernih zala - dvije su dijametralno suprotno, ali podjednako stereotipne i iskrivljene slike srednjovjekovnih i predmodernih muslimanskih društava.

 

Piše: Resul S. Mehmedović

Bibliografija:

Abdul Azim Islahi, Economic Concept of Ibn Taimiyah

Group of Editors, Selling Sex in the City: A Global History of Prostitution, 1600s-2000s (Leiden, 2017)

Related Articles

Close
Close