FeaturedKapitalizam

Mitovi demokratije: DEMOKRATIJA JE POLITIČKI NEUTRALNA

Kaže se da demokratija odgovara svakoj političkoj orijentaciji. Na kraju krajeva, glasači određuju političko usmjerenje partije ili partija na vlasti. Na taj način sistem je iznad svih razlika u političkim pogledima: sistem sam po sebi nije ni ljevičarski ni desničarski, ni socijalistički ni kapitalistički, ni konzervativan ni progresivan.

Ili to bar tako izgleda. Ipak, i ovoje u najboljem slučaju tek poluistina. U stvarnosti, demokratija predstavlja sasvim određenu političku orijentaciju.

Demokratija je po definiciji kolektivistička ideja, naime ideja da o svemu moramo da odlučujemo zajedno i da svi moraju da se povinuju ovim odlukama. Ovo znači da je u demokratiji praktično sve javna stvar. Ne postoje nikakve granice kolektivizmu. Ako većina (ili preciznije – vlast) to poželi, oni mogu da odluče da svi moramo da nosimo metalni oklop kada šetamo ulicom, jer je tako sigurnije. Ili da moramo da se oblačimo kao klovnovi jer će to uveseljavati ljude.

Nijedna lična sloboda nije nepovrijediva. Ovo širom otvara vrata miešanju vlasti u sve. I to je upravo ono što se dešava u demokratskim društvima.

Tačno je da su političke promjene stalne i da se smjer promjena često mijenja – na primjer, od više ka manje regulacije, pa opet ka više – ali dugoročno gledano u zapadnim demokratijama sve je učestalije miješanje države u živote ljudi, sve je veća zavisnost građana od države i kao posljedica toga – sve je veća javna potrošnja.

Ovo možda nije bilo tako uočljivo u vrijeme Hladnog rata, kada su zapadne demokratije izgledale relativno slobodne u poređenju sa totalitarnim državama, kao što je bio Sovjetski Savez ili Maova Kina.

Tada je bilo teže primijetiti da je i Zapad, također, postajao sve više kolektivistički. Međutim, od devedesetih godina XX vijeka, nakon propasti komunizma, postalo je očigledno da su i naše socijalne države, takozvane države blagostanja daleko odmakle u istom pravcu.

Sada gubimo trku sa zemljama čije se privrede brže razvijaju, jer nude više slobode, niže poreze i manju regulaciju nego naš sistem.

Naravno, mnogi demokratski političari za sebe kažu da su pristalice slobodnog tržišta. Njihova djela međutim govore drugačije. Uzmimo na primjer Republikansku stranku (SAD), koju mnogi smatraju partijom slobodnog preduzetništva. Oni su prihvatili skoro sve intervencionističke politike koje zagovaraju njihovi ljevičarski rivali (Demokratska stranka) – socijalnu državu, visoke poreze, visoku državnu potrošnju, državne stanove, zakone o radu, minimalne plate, međunarodne intervencije i dodali svoje, kao što su subvencije za banke i krupan biznis i zakone protiv zločina bez žrtve, kao što je upotreba narkotika i prostitucija. Uprkos povremenih kolebanja i nastupa deregulacije, obje partije neprestano uvećavaju moć države, bez obzira na tvrdnje Republikanaca da podržavaju slobodno preduzetništvo. Činjenica je da državna potrošnja nije smanjena, naprotiv, povećana je za vrijeme mandata konzervativnog predsjednika Ronalda Regana. Za vrieme administracije Džordža Buša mlađeg državna potrošnja nije se povećala – eksplodirala je.

Ovo pokazuje da demokratija uopće nije neutralna, već da prirodno teži uvećanju kolektivizma i moći države, ko god da je na vlasti. Ova opća težnja ima za rezultat postojani rast javne potrošnje.

Na početku XX vijeka,javna potrošnja kao procenat bruto društvenog i proizvoda (BDP) bila je blizu 10 odsto u većini zapadnih demokratija. Sada je oko 50 odsto. Šest mjeseci u godini radimo kao kmetovi za državu.

U slobodnijim – manje demokratskim – vremenima, poresko opterećenje bilo je mnogo manje nego danas. Stoljećima je Engleska imala sistem u kome je kralj imao pravo da troši novac, ali ne i da ubira porez, dok je parlament imao pravo da ubira pore ali ne i da troši novac. Posljedica toga bili su relativno niski porezi. Kada je Britanija u XX veku postala demokratska, porezi su brzo povećani.

Američka revolucija počela je kao poreska pobuna američkih kolonista protiv domovine – Velike Britanije. Osnivači Sjedinjenih Država voljeli su demokratiju onoliko koliko i visoke poreze – znači baš nimalo. Reč demokratija ne pojavljuje se ni u Deklaraciji o nezavisnosti, ni u Ustavu SAD.

U XlX veku, poresko opterećenje u Sjedinjenim Državama bilo je najviše nekoliko procenata, izuzev u vreme ratova. Porez na dohodak nije postojao i čak je bio ustavom zabranjen, ali sa transformacijom Sjedinjenih Država iz decentralizovane savezne države u nacionalnu parlamentarnu demokratiju, moć države neprestano je rasla. Godine 1913. uveden je porez na dohodak i uspostavljen sistem federalnih rezervi.

Još jedan poučan primerje američka Zbirka saveznih propisa, u kojoj su sakupljeni svi zakoni koje je donela savezna vlast. Zbirka je 1925. godine bila jedna knjiga, a u 2010. ima 200 tomova, pri čemu se samo indeks prostire na 700 strana. U Zbirci su propisi za sve pod milim Bogom – od toga kako treba da izgleda kaiš za ručni sat do toga kako se u restoranima prži luk.

Časopis Ekonomist piše da je samo za vrijeme predsjedničkog mandata Džordža Buša mlađeg, svake godine dodato 1.000 strana novih propisa. Prema navodima istog časopisa, od 2001. do 2010. poresko zakonodavstvo SAD naraslo je od 1,4 na 5,8 miliona riječi.

Mnogi prijedlozi zakona toliko su opširni da se kongresmeni više i ne trude da ih pročitaju prije glasanja o njima. Ukratko, pojava demokratije dovela je u Sjedinjenim Državama do ogromnog povećanja miješanja i uticaja države na živote ljudi, iako se često tvrdi da je Amerika zemlja slobode. Slično se događa i u drugim zapadnim demokratijama. Na primjer, u Holandiji odakle su autori ove knjige, ukupno poresko opterećenje bruto domaćeg proizvoda bilo je 14 odsto 1850. godine. Sada je 55 odsto, prema studiji holandskog Biroa za centralno planiranje. Prema drugoj studiji, potrošnja države kao procenat nacionalnog dohotka 1900. godine bila je 10 odsto, a 2002. godine – 52 odsto.

Broj zakona i propisa u Holandiji takođe neprekidno raste. Broj važećih zakona povećao se za 72 odsto između 1980. i 2004. godine, shodno studiji Centra za naučno istraživanje i dokumentaciju holandskog ministarstva pravde. Godine 2004. u Holandiji je na snazi bilo 12.000 zakona i pravilnika, sa 140.000 članova.

Jedan od problema sa ovolikim zakonima je u tome što se međusobno podržavaju. Drugim riječima,jedno pravilo vodi do sljedećeg. Na primjer, ako postoji sistem nametnutog državnog zdravstvenog osiguranja, država teži da nametne ljudima (navodno) zdravije navike. Na kraju krajeva, kažu nam, svi mi plaćamo visoke medicinske troškove za ljude koji nezdravo žive. To je tačno, ali samo zbog toga što je država  prethodno svima nametnula kolektivistički sistem medicinskih usluga.

Ovaj medicinski fašizam uobičajen je u demokratskim zemljama i većina ga ćutke prihvata. Za njihje normalno da im država zabrani da jedu masnu hranu ili šećer, da puše, da ih prisiljava da nose šljemove ili da vezuju sigurnosne pojaseve kada voze. Naravno, sve ovo je očigledno kršenje individualne slobode.

Neko bi mogao da tvrdi da je u posljednjih nekoliko decenija sloboda proširena u mnogim oblastima. U mnogim zapadnim zemljama privatne (komercijalne) televizijske kompanije prekinule su monopol nacionalnih TV stanica, radno vrijeme prodavnica je produženo, vazdušni saobraćaj je deregulisan, tržište telekomunikacija je liboralizovano i u mnogim zemljama ukinuto je obavezno služenje vojnog roka.

Medutim, mnoge od ovih promjena teškom mukom su prošle u demokratskim zemljama. U većini slučajeva, političari nisu mogli da spriječe ove promjene, budući da su bile posljedica tehnološkog razvoja (kao u slučaju medija i telekomunikacija) ili konkurencije iz drugih zemalja (u slučaju deregulacije vazdušnog saobraćaja). Ovi događaji mogu se porediti sa padom komunizma u bivšem Sovjetskom Savezu.

Do promjena nije došlo zato što su moćnici željeli da se odreknu moći, već zato što nisu imali izbora – sistem se raspao i nije mu bilo spasa. Na isti način naši demokratski političari gube dijelove moći.

Medutim, obično brzo nadoknade izgubljeno. Sloboda na internetu sve više i više se sužava usljed miješanja države. Slobodu govora ugrožavaju zakoni protiv diskriminacije. Prava na intelektualnu svojinu (patenti i autorska prava) koriste se da ograniče slobodu stvaralaca i potrošača. Liberalizaciju tržišta najćešće prati povećanje birokratije, čija je uloga da reguliše nova tržišta. Sve je veći broj birokratskih agencija i one uvode sve više i više pravila. U Holandiji su sektori energetike i telekomunikacija zaista liberalizovani, ali istovremeno je osnovano više novih agencija – čak šest u posljednjih deset godina.

U SAD, prema istraživačima virdžinijskog državnog univerziteta, troškovi savezne regulacije porasli su za 3 odsto od 2003. do 2008. godine, na 175 triliona dolara godišnje (1.750.000.000.000 dolara) ili 12 odsto bruto društvenog proizvoda. Od 2008. u više navrata uvođena je nova regulacija finansijskog tržišta, naftne industrije, prehrambene industrije i mnogih drugih sektora privrede.

Domaćinstva i preduzeća u Evropi, pored toga što moraju da se izbore sa svojim nacionalnim državama, moraju da podnose dodatnu količinu regulacije Evropske unije, koja dolazi iz Brisela.

Dokje u Briselu 1990-ih bila popularna liberalizacija, sada je sasvim suprotno: sve je više regulacije.

Ukratko, u praksi demokratija uopšte nije politički neutralna. To je sistem po prirodi kolektivistički i vodi ka sve više i više državne intervencije, a sve manje i manje individualne slobode. Ovo je tako zato što ljudi ispostavljaju mnoštvo zahtjeva državi i žele da neko drugi plati njihove troškove.

U suštini, demokratija je totalitarna ideologija, mada ne tako ekstremna kao nacizam, fašizam ili komunizam. U principu, nijedna sloboda nije nepovrediva u demokratiji. Svi aspekti života pojedinca mogu doći pod državnu kontrolu.

U demokratiji je manjina stavljena na milosti nemilost većine. Čaki tamo gdje demokratija ima ustav koji ograničava moć vlasti, većina može da promeni ustav. Jedino nepovredivo pravo koje čovek ima u demokratiji, pored prava da bude biran, jeste pravo da glasa za
neku političku partiju. Dobijanjem prava na taj glas, jedan od više miliona, čovjek gubi svoju samostalnosti ličnu slobodu i potčinjava se volji većine.

Čovek je stvarno slobodan tek kada ima pravo izbora da ne bude u sistemu i kada za to ne mora da plati. Kao potrošač, čovek nije slobodan ako je prisiljen da bira između više različitih televizora, bez obzira koliko mu je modela ponuđeno. Slobodan je tek ako može da izabere i da ne kupi televizor. A u demokratiji moraš da kupiš, i to baš ono što je većina odabrala – sviđalo se to tebi ili ne.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 29-34.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Tags

Related Articles

Close
Close