Adem Bise: Kako sam zbog „ćafirske kape” izašao iz vjere

1852

Godine 1884. iselismo u Tursku. Razlog je bio jednostavan za našu selidbu. Ondašnja uprava „Švabo”, pozove nas dvojicu braće u školu. Moj otac koji nije mogao podnijeti da njegove sinove na njegove oči krste (po njegovu mišljenju), prodade imetak i iselismo. U Gružu trebalo se ukrcati u veći parobrod. Ulazeći uz brodske stepenice natuče mi na glavu od šale neki vojnik svoju kapu sa strehom. Kad me otac i Jusufaga ugledaše, rekoše da sam iz vjere izišao, a ja dijete od sedam – osam godina pomislih kako sam ja to u vjeru došao i zašto izlazim.

U Smirni, kad ugledasmo premnogo škrkljaka, odlučiše putovati željeznicom do kraja željeznog puta, do Alošehera. Ni tu. nijesmo bili sigurni od Švabe, „blizu je šumendufer”. Pojahaše deve njih nekoliko, odoše prema Afijun Karahisaru da traže mjesto zdravije, a i od Švabe sigurnije. Vratiše se i zaključiše, da se naselimo u Ališeheru, ali da se ne miješamo s poganim Turkušama; načinićemo za se mahalu. Inžinjeri nastaviše gradsku ulicu, premjeriše i nazvaše to naselje Hilalda mahalesi.

U mojoj glavici uvijek burljalo: selimo preko bijela svijeta braći Turcima i sad oni naši vele njima „pogane Turkuše”. Ne valja im ništa!

E Poslije šestogodišnjeg mučenja vratimo se opet Švabi, ali opet otac ne da u školu. Upišem se u školu i preselim amidži. Risto mi kupi školske knjige za 52 krajcara, jer muslimani ne kupuju ćafirske knjige, bar u ono vrijeme.

Jedno dijete katoličko omalovaži mi Kur’an, a moja reakcija na to omalovaženje lako krene župnika u ornatu da me tuži kotarskom uredu. Kasnije u životu sreo sam se sa župnikom, izvinjavao se i reče, da bi želio imati ovako gorljivih katolika, „kao što si ti gorljivi Muhamedanac”.

Po glavi mi se vrzalo: „zašto oni” Kur’an mrze, a zašto ga ja volim? Dane i godine razmišljaj: „zašto oni” Kur’an mrze, a mi ga volimo. Mi (djeca) ne znamo sadržine Kur’ana, „oni” djeca ne znaju sadržine Kur’ana, oni ga mrze, i što ga „oni” više mrze, mi ga sve više volimo. U povjesti (Hoić) nađem da je Muhammed Resullah bio epileptičar – zamrači mi se pred očima, zamažem Hoićevu legitimaciju, izgrdim knjigu zatvorim i razmišljam: ko je Muhammed? šta je Kur’an? šta hoće Hoići?

Pitaj hodže, on veli: to je u Boga najpribraniji pejgamber koji je s Bogom govorio, Bog mu poslao najveći ćitab Kur’an, ima mnogo mudžiza. – Ja, efendija, šta je Kur’an – Kur’an, Furkan, Kelamullah, to je Božiji govor; ne znaš namaskih farzova ni šartova, ešeče jedan, a pitaš nekakove besposlice; za dva rekata namaza treba četiri hiljade mes’ela, ešek jedan! – Ja ostah kao oparen. Efendija mi zamuti i ono što je bilo bistro u mojoj glavi. Za što je najpribraniji, šta je pejgamber, gdje je s Bogom, koliko i kojim jezikom govori, je li pisan Kur’an poslat i po kome je poslat, i šta su i koje su mudžize?

Sva se u nas tako nazvana vjeronauka uči suhim riječima bez pojmova kao igra riječi, pa ipak te suhe riječi arpske imaju toliko djelovanje, da kad se Kur’an uči, recimo poglavlje „Svjetlo” (Suretun Nur) mnogi zaplače, a kad mu sadržaj te sure kažeš, onda se čudi. Ne plače. Sad nastaje pitanje zašto je plakao slušajući nerazumljivi arapski tekst. Zdrav razum nema vremena da plače od razmišljanja. Istina je da se razum i osjećanje u sentimentu ne slažu, a nekad je osjećanje mnogo jače od razuma.

Jednom prilikom zamolimo prefekta Muslima, da on zamoli vjeroučitelje da nam riječi arapske, turske i perzijske prevede i protumači. Vjeroučitelj odgovori: ako bih đacima to kazao, znali bi što i ja, a to ne valja.

Mnogo je napisano knjiga, novinarskih članaka i rasprava za i protiv Islama – Kur’ana. Tome pisanju cilj je dvojak. Muslimi traže da se objasni uzrok današnjeg kulturnog zastoja islamskih naroda, a drugima je cilj misionarski, a za ovim ekonomsko zarobljavanje. Jedni i drugi uzimaju za svoja dokazivanja kao polaznu tačku Kur’an. Dakle, objasniti to jedno, značilo bi riješiti pitanje: da li Kur’an isključuje kulturu ili on daje najveći podstrek za kulturni razvitak.

Još kao mladić sudjelovao sam u debati sa starijom carigradski obrazovanom inteligencijom o temi „Islamijjet mani medenijjet” tj. Muslim ne može biti kulturan i civilizovan. „Babul idžtihad kapanyk” tj. nije dozvoljeno Kur’an tumačiti – rastumačen je jedanput za svagda.

Morao sam ćutati i teška srca priznavati nešto proti čemu se moj razum bunio, a nije mogao u ono vrijeme protudokaza donijeti „prvoklasnoj” inteligenciji stambolskoj. Na drugoj strani opet domaća ilmija ne dozvoljava uvođenje električnog svjetla u Begovu džamiju, niti da baš javno u školi malu djecu učiti da je zemlja okrugla i da se oko nečeg vrti: to Kur’an ne da, bar su oni tako govorili nama, a to vjerujem (zemlja okrugla, rotacija revolucija itd.) i uvjerio me moj razum, ali to ne smijem djecu učiti, jer ne da Kur’an!? Zar je baš takav Kuran? da se uvjerim. Ne znam arapski, a da i znam, trebalo bi još mnogo čuda prije razuma: tefsir, sebebi nuzul, meani, bejan. Ovo valja baš umrijeti a ne saznati šta je Kur’an! – Uči arapski! reče mi Ali Fehmi. Dok naučim to, zanemariću ovo što mi hljeb daje, a kad bi evo arapski i naučio, da li bi mogao onada naći da li se zemlja okreće? E mnogo pitaš. Čunki Esteizu billah, Eššemsu tedžri limustekarrin leha…

Sve se može naći u njemačkoj književnosti pa i prevod Kur’ana od Ulmana, ali iznenađenje, – pismena mrtva tj. neznanje kur’anskog jezika, stila. U novije vrijeme indijski misionari Muslimi izdaju u Berlinu „Moslimische Rewue” pa sam dužan njima zahvaliti da sam se malo uputio u kur’anski jezik. Svako stoljeće ima svoju knjigu. Sure XIII 38.

Nedavno sam razgovarao s jednim našim „alimom” (svršio najveće takozvane Vjerske škole u Stambolu) i on mi reče: ,,Da se izgubi Kur’an, mogla bi Mesnevija nadoknaditi”. Moj je odgovor bio: „Ne želim Mesnevije čitati”. Jednom prilikom reče mi jedan od niže ilmije da mu je nekakav Arap dao dovu i da je bolje tu dovu proučiti nego hiljadu puta Kur’an. Sure X 97.

Drugom jednom prilikom od visoke ilmije, bavi se Kur’anom i arapskim jezikom najmanje pedeset godina, kaže da vers „Li kulli ummetun resulun” i nije Kur’an, nego možda kelami kibar. Pokazavši mu vrelo, čudio se da on to nije znao.

Ovakih žalosnih primjera mogao bi napisati nekoliko knjiga, koje bi okarakterisale i ilmiju i inteligenciju. Inteligenciju ispričava to, što nije plaćena, a tim i manje pozvana, a nema određenog mjesta s kojega bi djelovala moralno-poučno na široke mase. Svakome je svojim kvalitetom mozga određena sfera rada. X 97.

Naša djeca počnu učiti već u Šibjan mektebu u petoj i šestoj godini žovota i čitaju arapski pod imenom vjeronauke. Tu vlada strogi verbalizam, mehanizam s memorijom. Niko ne nauči arapski čitati još manje pisati, a o konverzaciji ni govora nema, makar učio deset, dvadeset pa i više godina.

Vrlo se često u današnjem društvu govori o vjerskoj pripadnosti, a zatim i o cjelokupnom čovjeku i njegovu pogledu na ovaj svijet i život.

Mnogi nama Muslimima predbacuju da smo u svemu i svačemu zaostali i da je tome jedini i glavni uzrok Kur’an; jer je po njihovom mišljenju Kur’an pun fatalizma, opskurantizma, fanatizma, pesimizma i konzervatizma. Misli se da mi Kur’an poznajemo i da se u životu njega držimo. Naravno držimo da je taj slučaj (da Kur’an znamo i da se njega u životu držimo), onda bi bile i posljedice sasvim drukčije: mi bismo davali ton kulturi i civilizaciji današnjeg vremena.

Ulema legitimnog Islama nije ništa drugo nego kader, ali dosta velik, plaćenih činovnika, vjerskih funkcionera nižih i viših, koji hoće da daju ton pravac života svojim sljedbenicima na obadva svijeta,  pozivajući se u svakom slučaju na Kur’an. Alim znači u arapskom jeziku ništa manje nego naučenjak naučnik i čovjek bi mislio da je taj svaki alim upućen bar u jednu granu pozitivne nauke, ali iskustvo tvrdi obratno. Ima ih koji ne znaju ni elemente opće naobrazbe. Najviše im vremena apsorbira učenje arapskog jezika, naravno na zastario, neracionalan način. Rijetkost je naći jednog od uleme nearapske da arapski jezik govori, piše, čita i prevađa čak i ono što zna vrlo teško prenosi u maternji jezik.

Naša djeca prežive tantalove muke mehanički učeći arapski bez poznavanja teksta. Kur’an veli o tom XIV 4. Dakle, Kur’an daje maternjem jeziku prvenstvo. Čim je maternji jezik dobio prioritet u Evropi, kultura je počela gigantskim korakom napredovati, ali nije to baš jedini uzrok napretka.

(…) Mi legitimni Muslimi od pet temelja kulture nemamo nijednog: niti kopamo žuto zlato ni crno (ugalj), a ni sjajno (željezo) niti proizvodimo tekuće (benzin) niti duhoviti (elektricitet). Zemlja, nacija, država koja gornjih dobara nema nije ni kulturna.

Dokle god se Kur’an ne razjasni – njegovi principi ne osvijetle, nikad neće moći njegovi legitimni sljedbenici izraditi jasnu i stalnu ideologiju – plan kulturnog napretka. S kulturnim napretkom dolazi svaki narod kao i pojedinac do izražaja. Našem zemljaku Tesli niko nije mogao napretka – pothvata omesti, nego mu naprotiv rodna gruda njegova nije mogla pribaviti uvjete rada kao Amerika.

Mnogi naši zemljaci osobito Muslimi iz Bosne u Turskoj doživjeli su triumf na naučnom polju u tuđem svijetu. „Neki to dovode u vezu s vjerom”.

Nehotice nameće se pitanje kako su mogli Japanci bar u materijalnoj i moralnoj kulturi onaki napredak učiniti, a kako je poznato nisu sljedbenici ni jedne od „nebeskih religija”. Vasiona i svako tijelo nebesko ima osovinu oko koje se ona okreće, pa i čovjek. U čovjeku se ta osovina zove mozak – intelekt. Kvalitet mozga odlučuje sudbinu čovjeka i kut pod kojim gleda u svijet i vasionu. Za tu osovinu – stožinu povezan je sav intelektualni život pojedinca. Svaki čovjek ima svoj posebni kut gledanja – posebne boje naočari, a svi se mogu i najkašnje moraju složiti u principu općeg dobra.

Ta tako nazvana „vjerska nauka” je autoritetom vrlo slabo pretstavljena u današnje doba napretka u materijalnom i moralnom pravcu. Negda se čini čovjeku da koliko je god vjerskih autoriteta da je toliko i vjera. Istina na jedno vjersko pitanje dobiješ toliko odgovora koliko je i „alima” učenjaka.

Dva rođena brata u istoj školi i učeći iste knjige, dođu do protivnih rezultata: jedan je teista, drugi ateista. Svako dijete nosi s rođenjem svoje osobine koje se u razvitku mogu u izvjesnim prilikama poboljšati i pogoršati, ali se izmijeniti iz temelja ne mogu.

Inteligenciju legitimnog Islama cijelog svijeta taru mnoge i mnoge nevolje. Ta je inteligencija sad osređena, sad nevjerna, inovjerna, vlaška, švapska, ćafirska itd. gledajući je na klerikalne đozluke današnje većine Muslima. Te je đozluke take boje natakao svijetu tokom vremena kler, a sam kler, kojega Kur,an ne priznaje, ima dvoje đozluke: jedne konzervativne za svijet, druge špekulativno napredne za se. Ta dva špekulativna gledišta – u tom slučaju i konzervatizam je artikal trgovine – izbijaju kroz isto klerikalno učilište na kraju ovozemaljskog života, jedan s tikvom rakije a drugi s tikvom Abu zemzema, u prvog Borsalino, u drugog tijesan, prvi u smokingu drugi u šalvarama, jedan u autu drugi u taljigama.

Islamska masa – svijet je hermetički zatvoren mističkim tumačenjem Kur’ana, te je na taj način evropskoj obrazovanoj inteligenciji opasno i nemguće toj masi pristupiti s namjerom da je uputi boljim pravcem. Iz ovog slijedi da nije ni potrebna slobodna inteligencija među nama Muslimima, jer joj manjka polje rada, pa je i nema.

Druga je jedna prepreka pristupa inteligencije narodu silna procedura „obreda”. „Specijalisti obreda” to iskorišćavaju u svakoj prilici i stvaraju sve veći jaz između naroda i inteligencije. Čak jedan korifej tih „specijalista” bagatelišući savremenu nauku veli: osim fikha, šerijatskog prava i akaida učiti, sve je mubah! Hoće taj korifej da kaže: ili ti učio medicinu ili ubio muhu na jednoj je deredži, ili studirao forestiku ili otišao na teferič, jednako je. Dakle većinom mi Muslimi ne možemo naći u Kur’anu današnje kulture i civilizacije evropske. Ne da je u njemu nema, nego smo mi tako nastrojeni da je ne vidimo. ]ednima manjka jezik arapski, drugim djelomično jezik, a pomoćne nauke sasvim.

Za bolje razumijevanje kulturnog stanja nas Muslima Jugoslavije sela i grada živi primjer govori, da bi rijetko gdje škola ostala pošteđena u izvjesnom momentu.

Žensko pitanje, ako se to uopšte može nazvati pitanjem, je u nas Muslima u najžalosnijem stanju i to je za nas Muslime fatalno. Polovica je našeg elementa stavljena izvan borbene linije, osim drugih nedaća. U ovakvim prilikama napreduju najbolje mješoviti brakovi; naravno oštrica ovakvog braka okrenuta je protiv Muslimanke s alternativom: ili se obrazuj, školuj, ili propadni!

1898. pokušali smo nas trojica: merhum Dr. A. Defterdarević, Mahmut ef. Mehmedbašić i ja osnovati žensku osnovnu školu u Stocu. Svijet je zatražio fetvu (za alkohol, prostituciju ne traže fetve) i tu je trebao izdati merhum Vehbi ef. Sikirić tadanji kadija stolački. Poslije kraće debate odgovara islamski kulturtreger zabranom: la jedžuzu!

Vakuf i Vakufsko dobro imalo bi služiti općem dobru Muslimana sad za prosvjetu, sad za ublažavanje socijalne bijede, sad za javno dobro. Međutim Vakuf se pretvorio u neko „vjersko dobro” kojim upravljaju većim dijelom „vjerski stručnjaci” sa kvalifikacijom: brada, ahmedija, šalvare, i češće idenje u džamiju, a bez svjedodžbe pismenosti. To je redovna kvalifikacija vakufskih mutevelija, nižih upravljača, a viši upravljači imaju stambolsku kvalifikaciju, neki šerijatsku srednjoškolsku sarajevsku, koja u državnoj hijerarhiji odgovara evropskom fakultetu. Inače iz šerijatske škole apsolvent je mogao steći fakultetsku spremu u Beču na nekoliko dana polaganjem ispita iz arapskog jezika.

Sarajevska šerijatska škola bila je vrlo unosna i mnogostrana, jer je izbacila sa malim dopunama raznovrsna zvanja i izuzevši: veterinara, medicinara i inžinjera. Svjedodžba spomenute škole glasila je: sposoban za sva vjerska zvanja u Bosni i Hercegovini. Neki su nastavili pravo u Zagrebu, te spojili Istok i Zapad, a neki su od ovih zvali školu (evropsku) škuljom.

Sve te saruklije počev od najvišeg slali su i šalju svoje sinove u evropske škole da dobiju službu, platu, a seljaku i drugima naređivali su da idu u medresu, mekteb da dobiju dženet. Ustavom I.V.Z. morala su djeca muslimanska 2-3 godine učiti izgovor arapskih glasova i riječi, skandiranje arapskih Kur’anskih versova, uvjeti i raspored salata. To je takozvana vjeronauka. Saruklije su dirigirale muslimanskim elementom i imale inicijativu u svemu i svačemu od 1878. U takvoj atmosferi otvarali se mejtefi sa četiri jezika, kao ustuk samo neka naša djeca ne idu u švabine (evropske) škole. Bogatiji, a neki i siromašniji išli su u Stambol na učenje, a stambolski Muslimi idu u isto vrijeme na študije u Pariz, Beč, Berlin. Otvarale se čitaonice, novčani zavodi, stvarale se lokalne  provincijske izvitoperene veličine, pa je narod nekad više platio za njihovo obaranje nego za dizanje. Jedne pare propadaju u našim novčanim zavodima, a druge se šalju za Hidžasku željeznicu. Neki naši lično nose takve priloge u Tesaliju. Arapi se i danas časte i goste u našoj zemlji, čak se skupi tri i po hiljade dinara za tri sata medinskom zaostalom bedelu, a drugi se mekanski Arap strašno revoltira zbog zalutalog globusa u jednoj medresi. Bez prosvjete i ne može se drugim životom živjeti nego onakim. Mi smo današnji Muslimi ovih krajeva nastavak života naših djedova, koji su pejgamberova nasljednika zvali najmanje sto godina đaur sultanom. Da nije Gajreta i Uza’anice, moglo bi se reći da su i u inteligencije i ilmije skoncntrisani svi ideali u želucu.

1910. bilo je na teritoriji Bosne i Hercegovine na 600.000 Muslima 14.000 Vjerskih službenika, a u isto vrijeme na 800.000 i više srp. pravosl. Bilo je 700 sveštenika srednjoškolski obrazovanih, osim višeg sveštenstva sa fakultetskom spremom.

U nas muslima onda i danas više sveštenstvo uključivo kadije ima plaću fakultetsku, a spremu raznovsnu srednju neevropsku. Povrh toga naš svijet više je poštovao i cijenio mualima, nego učitelja, pa čak nego i profesora, makar oni oba Muslimi bili. Šerijatskog službenika od milosti su zvali potkadijom. Negda je u Tuzli bilo više potkadija nego u cijeloj gimnaziji tuzlanskoj muslima đaka Tuzlaka.

Posljedice toga i takog rada danas se osjećaju baš u Tuzli najdrastičnije.

Odlomak iz djela: Adem Bise, Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: (Kura̕n u teoriji i praksi), Izdanje i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI