Rumijeve besjede o gramatičarima

607
Jalal al-Din Rumi (1207-1273)

Naučnoistraživački institut ”Ibn Sina” publikovao je 2016. godine značajno djelo o MesnevijiDželaluddina Rumija pod naslovom Višejezičnost u Mesneviji Dželaluddina Rumija čiji je autor uvaženi profesor Munir Drkić s katedre za perzijski jezik u Sarajevu. S tim u vezi namjera mi je da iskoristim prostor na blogu kako bih predstavio autora pomnije široj društvenoj javnosti posredstvom njegovog doprinosa prevazilaženju dugogodišnje mantre koja se temeljila na ekskluzivitetu Mesnevije za ”odabrane krugove” i uvođenja Mesnevije u jedan ozbiljan akademski prostor proučavanja. Da budem vrlo precizan, to je vrijednosna ocjena ovog djela koju je potcrtao prof. dr. Namir Karahalilović, takođe veoma bitno ime u cijelom procesu pisanja i nastajanja djela na temu višejezičnosti u Mesneviji Dželaluddina Rumija. Budući da je pristup Mesneviji uglavnom baziran na književnom pristupu i sama Mesnevija se poglavito posmatra kao književno djelo moralno-didaktičkog karaktera. Međutim, deveti u nizu Međunarodni festival Farabi u Teheranu iznenadio nas je sve lijepim vijestima da je autor djela Višejezičnost u Mesneviji Dželaluddina Rumija dobitnik ovogodišnje nagrade Farabi što je ujedno i priznanje i potpora za drugačiji pristupMesneviji mimo književnog a koji je u ovom slučaju temeljen na fenomenu višejezičnosti. Iako je osnovna tema višejezičnost, prof. Drkić se bavi različitim podtemama čiji je zajednički nazivnik višejezičnost, a to je odnos Rumija prema arapskom jeziku, višejezičnost u Rumijevoj kulturnoj tradiciji, Rumijevi stavovi o gramatici, značaj dijaloga u Mesneviji, tolerancija kod Rumija itd. Osnovna nit koja prožima cjelokupno djelo je sažeta u riječima da Mesnevija iako sadrži poruke gnostičkog karaktera Rumi jasno potcrtava svoje stavove u odnosu prema drugim skupinama, društvenim pojavama i općenito društvenim problemima. Mesnevija Dželaluddina Rumija nije fikcija, već je to dominantno djelo u kojem autor izražava svoje poglede na svijet i to na način da ne ostavlja mnogo prostora za imaginaciju koja voli odlutati od jasne poruke koja je sadržana u svakom kazivanju. Dvije stvari su s tim u vezi veoma značajne, a to je da prof. Drkić uspijeva revnosno da predstavi Mesneviju kao djelo angažiranog karaktera kojem je u prvom mahu cilj da prenese poruku što jasnijim riječima, dok je pripovijedanje sekundarnog karaktera ili instrument kojim se ta poruka prenosi, te da Mesnevija se da analizirati kako iz pozicije nauke o jeziku tako i iz drugih disciplina budući da ona predstavlja Rumijev sveopći svjetonazor koji obuhvata različite društvene pojave. 

Mesnevija je ne smijemo to zaboraviti veoma značajno djelo i u kontekstu tradicije muslimana ovih prostora koji tu tradiciju njeguju već nekoliko stoljeća, ali veoma je bitno pa možda i krajnje vrijeme da se u kontekstu Mesnevije naprave određeni iskoraci u odnosu na ustaljene pristupe posredstvom kojih Mesneviju dominantno čitamo kao književno djelo, tako da neke vrlo temeljite stavove Rumija iskazane u Mesneviji totalno zaboravljamo, ili ih naprosto ne pokušavamo detaljno i iscrpno obraditi. U kontekstu višejezičnosti prof. Drkić se dotakao veoma značajnih i bitnih detalja koje Rumi pripovijeda u Mesneviji, kao što je kazivanje o Rumijevom odnosu prema gramatici i gramatičarima, a što je priča koja uveliko predstavlja samu bit sufizma o kojoj je napisano mnogo polemika a to je odnos hakikata i šerijata. To je priča na temelju koje Rumi uspostavlja tako bitan sistem vrijednosti koji se može i treba iskoristiti u svrhu razumijevanja same islamske tradicije ali i općih društvenih pojava. To i jeste čar Rumijeva pisanja, što s jedne strane on se suočava s određenim varijacijama islama te zauzima svoj stav u vezi njih, ali nikada ne zapostavlja opći društveni ambijent i pojave koje se dešavaju unutar društvenih zajednica. 

Gramatičari u Rumijevoj Mesneviji

Period u kojem Rumi obitava i djeluje jeste 13. stoljeće, a to je stoljeće hiperprodukcije gramatičkih udžbenika[1]. Stoljeće je to u kojem gramatike arapskog jezika definitivno doživljavaju svoj poseban uzlet ali ne zbog originalnih gramatičkih teorija već najprije zbog važnosti koju je gramatika zauzimala u ukupnoj arapsko-islamskoj tradiciji. Budući da smo već imali uveliko uspostavljen sistem pravnih metodologija i općenito pravnih teorija pristupa Tekstu s jedne strane te s druge strane ozbiljne komentare Kur’ana i dobro razrađene teološke sustave gramatika je u svim tim domenima pružala svoje pore i bivala naprosto jedan neizbježan skup znanja. Naprosto je nemoguće da otvorite bilo koje djelo koje se pretežito bavi metodologijom prava (usul al-fikh) a da to djelo nije prožeto pravilima koja su uspostavljena u gramatikama. Za podrobniju analizu Teksta i pravnik (fekih) i tumač Kur’ana (mufassir) su morali da se služe gramatikom arapskog jezika kao osnovnim instrumentom. Rumi je pogleda li se njegova biografija doslovno živio dobar period svog života vođen odnosima gramatike i prava, te uopće odnosima tih dvaju normativnih disciplina zbog čega će im Rumi posvetiti posebnu pažnju u Mesneviji

”Gramatika je uvijek smatrana izuzetno bitnom naukom, a gramatičari su od samoga početka uživali poseban društveni status kao ljudi koji su bili u stanju tumačiti formalne osobenosti arapskog kao svetog jezika i Kur’ana kao svetog tekta. (…) Tradicionalno je uz gramatiku normalna komponenta u obrazovanju intelektualca bila i poezija, tako da su uspješni pjesnici u principu veoma dobro poznavali pravila arapske gramatike, dok su i gramatičari dobro vladali formalnim pravilima i principima ustrojstva poetskog teksta.”[2]

Poznavanje gramatike arapskog jezika bilo je razumljivo od velike važnosti što zbog ovladavanja poezijom koja je uživala veoma značajnu poziciju u tradiciji što zbog rane potrebe da se uspostave kvalitetni metodološki sustavi analize pravnih i teoloških tekstova, a za što je sve glavni instrument i polazna stanica bivala gramatika arapskog. Zbog toga uopće ne čudi što određena imena u arapsko-islamskoj povijesti gotovo da ne smiju se ne poznavati poput Sibavajha i njegovog djelaAl-Kitaba, kojeg uzgred Rumi spominje na nekoliko mjesta u Mesneviji, Halila ibn Ahmeda, čije ime kada se spomene na umu vam je odmah leksikografija i metrika ili Abu Džafera al-Ruasija koji je udario temelje arapskoj morfologiji i fonologiji, ili Zamahšerija koji je nezaobilazan komentator Kur’ana a čiji je doprinos u domenu gramatike arapskog takođe veoma značajan. Međutim, da bismo razumjeli sam odnos Rumija prema gramatičarima potrebno je sagledati razvoj arapske gramatike. Već spomenuti al-Kitab Sibevejha, postao je temelj za pisanje gramatika arapskog, i to još u 8. stoljeću. Sve do 11. stoljeća kreativni duh je uveliko bio prisutan pa u 9. stoljeću izdvaja se Mubarradov Muqtadab pa Kitab al-Usul fi al-Nahw u 10. stoljeću njegova učenika Ibn al-Saradža koji pravi popriličan odmak u odnosu na Sibavajha po stilu pisanja i načinu argumentacije. Još nekolicina djela tokom 10. stoljeća poput Zadžadžijeve al-Idah fi ilal al-nahw ili Ibn DžinijevaHasais pa i imena poput Ibn al-Warraq i Ibn al-Anbari čine elitni krug gramatika i gramatičara. U sljedećem periodu počevši sa 11. stoljećem pa sve do Rumijevog 13. stoljeća mnoga imena će se pojaviti među kojima se izdvajaju Zamahšari, Suhajli, Ibn Yaiš, Ibn al-Hadžib, Ibn Usfur, Ibn Malik, Astarabadi, Ibn Hišam, Ibn Aqil, Ušmuni i svi su oni veoma bitni kada je posrijedi govor o gramatici arapskog. Međutim, ovaj period takođe karakterizira i jedan veoma bitan zaokret koji se ogledao u konačnosti i u samom stilu i pristupu objašnjavanja gramatike arapskog. Dok je Sibevejh posebnu pažnju davao kako formi tako i značenju, te odnosu govornika i slušaoca i delikatnom odnosu koji vlada na toj relaciji, uz upotrebu vrlo živahnih materijala koje je upotrebljavao u svom korpusu to dobrim dijelom već u 13. stoljeću nije slučaj. Iako u tom periodu imamo jednog Ibn Malika koji je napisao famoznu ritmiziranu gramatiku arapskog Alfiyyu u hiljadu stihova ta gramatika je primarno postala popularna zbog stihovanog predstavljanja gramatičkog teksta čime je postala sjajan materijal za pisanje komentara ali ona sama po sebi nije na tragu Sibavajhova al-Kitaba. Hodat ćete kairskim ulicama i čekati mjesec januar kako biste otišli na kairski sajam knjiga, i neminovno je da ćete pored svog tog obilja knjiga tražiti što prije da zbavite Alfiyyu uz mnoštvo ponuđenih komentara no njena ljepota je u toj ritmičnosti i stihovanju ali ne i u teorijskoj originalnosti. Cijela ta povijest pisanja i interesiranja za gramatikom arapskog stvorila je jednu zasebnu kulturu samog odnosa prema gramatici i gramatičarima. Tu kulturu pisanja o gramatičarima i izražavanju subjektivnih stavova o gramatičarima imamo kod Šamsa iz Tabriza, Sadija iz Širaza, ali i kod Rumija u Mesneviji. Budući da su ta pripovijedanja negativna, i uglavnom sa dozom ismijavanja u čemu je Rumi najimaginativniji bilo je neophodno napraviti jedan historijski skok kako bismo imali kontekstualnu bazu u kojoj Rumi djeluje, a to je period kako sam već demontrirao kada gramatika postaje veoma formalizirana i kruta, i što je još veoma bitno, strogo normativna. Potanka čitanja o teološkim ili pravnim sukobima, koji su vladali u periodu od 8. do 11. stoljeća i poslije zamagljuju sve vrle rasprave i polemike unutar dvaju gramatičkih teorijskih tradicija, Basrijske i Kufske. Sav taj polemički žar davao je gramatici i arapskom jeziku u konačnici veliku dozu živosti što primijetimo danas da se dešava sa engleskim jezikom, dok već u Rumijevo vrijeme gramatika je postala okorjela formalistička normativna disciplina. To se Rumiju nije dopadalo, tako da je u Mesneviji odvojio vremena da se pozabavi gramatičarima ali i pravnicima, a ti njegovi stavovi su bili opet dio centralne Rumijeve teme a to je potraga za višim značenjem koje svaki čovjek doživljava individualno, a što normativne discipline posebno kada im normativnost postane smisao sam za sebe naprosto negiraju i ne mare za životom koji se dešava u stvarnom svijetu u svakodnevnoj komunikaciji. 

Zejd umrije, vršilac radnje presta da bude

Otvorite li gramatike arapskog jezika, pa i samo pregledno da prelistate Sibavajhov al-Kitab ili Ibn al-Anberijev Insaf  vrlo brzo ćete primijetiti upotrebu imena za primjere koji se stalno ponavljaju od jedne do druge gramatike. Uglavnom su glavni akteri Amr i Zajd. Ako treba demonstrirati predikat, subjekat i objekat slijedi primjer Zajd je udario Amra pa u jednoj gramatičkog lekciji i Rumi u Mesneviji koristi isti primjer Udario Zajd Amra.[3] Još interesantniji primjer je definitivno nikada razjašnjena smrt Zejda u arapskim gramatikama. Sjećam se prvih časova arapskog u Kairu i slavne rečenice Zejd je umro (mate zaydun) koju je profesor arapskog izustio naprosto kako bi napravio komičnu situaciju i kompletan čas učinio interesantnijim strancima koji su vodili svoje sopstvene bitke sa gramatikom arapskog. Problem je bio samo jedan, što na samom početku naprosto vam nije jasno šta rečenica Zejd je umro treba uopće da ostvari kod vas, kakav efekat. Kratko će to potrajati, a već nakon nekoliko časova postat će vam jasno da je to rečenica koja gotovo pa markira kompletnu jednu tradiciju. Budući da je znanje gramatike predstavljalo osnovni instrument kako bi se razumjevale druge discipline poput prava, tumačenja kur’anskih stavaka, logike, ova rečenica je čini se postala toliko centralna da je sve u vezi s njom postalo periferijsko. Na rečenici Zejd je umro cijela plejada gramatičara arapskog gradila je svoje sustave sintaksičke analize kako ove rečenice tako i kompletnu logiku koja je trebala da razjasni naizgled tako jednostavnu rečenicu. Njena jednostavnost je očita, ali njena tajna je upravo u jednostavnosti koja je tako privlačna ali to što nešto izgleda jednostavno i djeluje tako ne znači da iza toga ne stoji jedan kompleksan sustav. Rečenica je to koja nije mogla da zaobiđe ni Rumija, pa u svojojMesneviji Rumi nam pripovijeda:

” Zejd je umro. Iako je Zajd radnje vršilac,

On radnju ne vrši niti kakav posao obavlja.

Vršilac radnje samo prema gramatičkom izrazu on je,

U stvarnosti radnju trpi, jer smrt njega usmrćuje.

Kakav vršilac kad je tako pobijeđen?

Svaka radnja od njega sada daleko je.”[4]

Citirat ću prof. Drkića koji ove stihove Rumija približava riječima: ”Māta Zaydun (Zejd je umro.) također je jedna od omiljenih rečenica iz arapskog jezika na kojoj su gramatičari provodili analizu jezičkoga izraza, označavajući Zejda kao vršioca radnje. Rumi u ovim stihovima na šaljiv način pokazuje da je Zejd vršilac radnje samo u gramatici, dok u stvarnom životu trpi, a ne vrši radnju. Time želi ukazati na to da gramatika kao nauka nema previše veze sa stvarnošću te da su gramatička i životna funkcija čovjeka počesto i suprotne. (…) U ovom slučaju gramatika je nauka koja je odvojena od života zato što su njeni primjeri daleko od životne stvarnosti.”[5]

Rumijeva priča dio je kako sam već spomenuo opće tradicije pisanja o gramatičarima, međutim, i sami gramatičari su samo ne na komičan način poput Rumija posluživali se datom rečenicom kako bi se obračunavali sa drugačijim mišljenjima kada je posrijedi sintaksička analiza ove rečenice. Još Ibn al-Anbari iz 10. stoljeća, a sjetit ćete se kako sam pripovijedao da je to još uvijek bio period kreativnog vremena u bogatom svijetu tradicije pisanja gramatika arapskog, obrazlaže rečenicuZajd je umro da to nije prosta rečenica u kojoj je Zejd subjekat pa i samim time vršilac radnje. Ibn al-Anbari koristi primjer sa glagolom udariti no zbog jednostavnosti zadržat ćemo se na Zejdovoj smrti. Kazat će Ibn al-Anbari sve što će Rumi ponoviti u Mesneviji a to je da u rečenici Zajd je umro iako gramatički imamo vrlo jasno izražen subjekat i predikat u stvarnosti imamo vrlo nejasan odnos između ma’na al-failiyya ( značenje vršioca radnje) i mana al-maf’uliyya ( značenja onoga ko trpi radnju). Kako to Rumi već pripovijeda da Zajd je vršilac radnje samo prema gramatičkom izrazu, ali on u stvarnosti trpi radnju u centar zbivanja stupa Zejd. Gramatički Zejd je vršilac radnje, međutim logički argument kojim se Ibn al-Anbari poslužuje ustvrdit će da iako je Zejd u nominativu (što se u arapskom izražava gramatičkim sufiksom un) u stvarnosti Zajd je imenica koja trpi radnju sadržanu u glagolu umro. Rumi u Mesneviji očito demonstrira kako je upućen u gramatičke rasprave koje su mu prethodile ali i kritizira gramatički pristup značenju koje je otvrdlo u formalnosti dok je značenje kategorija koja nadilazi formu.[6]

”Uz to, značenje je za gramatičare sadržano u jezičkom izrazu (tj. formi), dok je za Rumija svaka forma kao takva sekundarna značenju, koje je primarno. Zejd je umro, bez obzira na to da li vrši radnju ili je trpi, i to je suština, a ostalno je nebitno.”[7]

U Rumijevoj Mesneviji Zejd je prisutan, on je dio tradicije, ali njegov Zajd nije bezličan gramatički vršilac radnje, već ličnost koja ima život, ali takođe i umire kao i svi ostali. Način na koji Rumi komunicira sa recipijentima jeste na pragu isticanja značenja. Poezija i gramatika kojima se on koristi su formalni instrumenti čiji je temeljni cilj da se pomnije razmisli o značenju. Čak i ako se prihvati da je Zejd stvarni vršilac radnje i u realnosti očito da u tom slučaju Zejd upravlja potpuno nad svojim životom ali i smrti. Takva predstava bila bi shodno Rumijevim uvjerenjima pogrešna, tako da on ne samo da kritikuje gramatičare zbog okoštalosti pukog imitiranja i stalnog navođenja istih primjera koji su stoljećima ranije iskorišteni već im posredno prigovara da ukidaju intuiciju. Ibn Haldun će važnost intuicije kvalitetno potcrtati u tradiciji sufizma u djelu Šifa’ al-Sail fi Tahzib al-Mesail kada kazuje da postoji znanje koje čovjek nalazi sam u sebi, tako što ga osjeti ili ima mogućnost da posredstvom intuicije ”čita misli drugih ljudi”. Mogućnost imitiranja radnje je bitan mehanički proces ali stvarno imitiranje kojem prethodi intuicija posredstvom koje se razumije naučeno ili rumijevski shvati stvarno značenje jeste prvi korak ka kreativnosti. Gramatičari su taj segment oduzeli arapskom time što im je Zejd umro a i dalje je ostao vršilac radnje. Primjeri su im naprosto bili mrtvi, i nisu imali mnogo veze sa stvarnim svijetom. Rumi osim što oživljava Zejda takođe dokazuje da on nije nikakav vršilac radnje naprosto jer je umro, i time završio svoju ulogu kakva god da je ona bila, pa taman tolika da bude neprevaziđeno ime u gramatikama arapskog. On otvara prostor za veoma važnu tradiciju unutar sufizma, a time i islama. Naime, Rumijeva pisanja o Zejdu i rečenica Zejd je umro  jeste centralna domena prvobitno zbog toga što ona predstavlja povik protiv normativnih disciplina kakve su bile gramatika i islamsko tradicionalno pravo (fikh) koje nisu marile za stvarnim značenjem, te su često bivale svrha same sebi, ili su bile od koristi manjim grupama ljudi, koje su ujedno zanemarile stvarnost. Nije ih mnogo morilo što Zejd budući da je umro nije više vršilac radnje, oni su morali da nastave održavati svoju reputaciju i društveni status odvojeni od stvarnosti. I to je sljedeća bitna pouka u Rumijevom podrugivanju gramatičarima. 

Stvarnost je vršilac radnje

Rumi u Mesneviji podvrgava kritici odnos normativnih disciplina kakve su gramatika i pravo i to prvobitno ismijava njihov odnos prema stvarnosti. On uopće ne dovodi pod znak pitanja samu važnost gramatike, štaviše, i sam na vrlo galantan način predstavlja određena gramatička pravila ali s ciljem da gramatiku približi svakodnevnom govorniku s tim da u prvi plan stavlja odnos nahwa(gramatika) i mahwa (nestajanja). U sufijskoj tradiciji mahw je utapanje u Božiju Bit[8] ili jednostavnije kazano držanje svojih prohtjeva za uzdom taman toliko da se pozna mjera stvari. E u Rumijevim podsmijavanjima gramatičari naprosto nemaju svjesnost u kojoj mjeri je njihova disciplina kojom se bave bitna, te koliko je ona uopće na usluzi stvarnoj svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji. U tom kontekstu Rumi pripovijeda razgovor između lađara i gramatičara. Smjesti se gramatičar odmah pored lađara pa ga odmah upita: 

”Jesi li ikad gramatiku učio? Ne, lađar mu reče,

A ovaj će na to: ”Pola tvoga života tad uludo proteče!” (…)

A onda oluja lađu u vrtlog zavitla,

Pa neuki lađar gromko učenjaka zapita:

”Znaš li ti plivati? Sad ti meni kaži!”

”Ne znam, dragi prijatelju, ti što lijepo zboriš!”

”Čitav tvoj život, učenjače, sad nestaje,

Jer lađa nam, evo, u vrtlozima ovim tone!”

Ovdje ne vrijedi gramatika, već nestajanje (mahw) u sebi; (…)”[9]

Kada Rumi poredi odnos gramatičara prema lađaru mimo toga što pokazuje osnovu ljudske prirode koja teži prilagodljivosti, pa gramatičar kada se lađa u vrtlozima nađe učtivo se poče ophoditi prema lađaru primarno se zadržava na samozaljubljenosti gramatičara u svoju disciplinu koju smatra tako bitnom da se zbog njena poznavanja postavlja uzvišenije od lađara. Rumi je treba to imati na umu čovjek koji je lično vrlo dobro poznavao gramatičke teorije, a uzgred se bavio i islamskim pravom (fikhom), te je od svog oca naslijedio pravni položaj. Ne samo da ga je naslijedio, Rumi je bio kadija, ali je ujedno obavljao i zakonodavnu funciju budući da je i sam kreirao pravna rješenja. Svojim iskustvom učenja i savladavanja normativnih disciplina Rumi je uvidio i probleme koji nastaju u ambijentu u kojem prevladava suhoparna normativnost, tako da on kritizira stavove fekiha koji su cijeli svijet suzavali na binarni odnos dozvoljenog i zabranjenog, kao što su i gramatičari sve stavljali u kalupe gramatičkih pravila. Ni jedni ni drugi kod Rumija ne mare za stvarnim dešavanjima u izvanjskom svijetu. U takvom odnosu nahw (gramatika) i fikh (pravo) postaju zatvoreni sistemi koji budući da direktno djeluju na svakodnevnicu usporavaju ljudske odnose i otežavaju opću komunikaciju. Gramatičari to čine surovim insistiranjem na poštivanju pravila koja su uspostavili a fekihi to čine insistiranjem na tome da ljudske odnose i ljudsku prirodu svedu na binarni linearni odnos dozvoljenog i zabranjenog. 

Na tom planu a što i prof. Drkić potvrđuje Mesnevija postaje zanimljivo djelo sa obiljem svojih pouka za kulturološka i antropološka istraživanja.[10] Rumijeva Mesnevija a posebno njegova pripovijedanja o gramatičarima budući da predstavljaju veoma bitnu notu unutar islamske tradicije treba da budu što više iskorištena na tragu nedaća koje postoje unutar današnje islamske misli koja je ogrezla u stalnoj potrebi da se postavlja kao jedan alternativni svijet i sustav vrijednosti koji primarno insistira na pravnoj (šerijatskoj) normativnosti zaluđena poput američkih prohibicionista na tragu Simona Pattena čvrsto vjeruje da filozofija prohibicionizma ili put omeđen između zakona dobra i lošeg će popločati put ka većem dobru jer što izraženije prohibicije time manja šansa za činjene lošeg. Da ne spominjem argumente o pravu društva da se zaštiti i pravu društva da štiti svoja shvatanja. Ti argumenti dakako nisu unutar islamske moderne političke misli nikada revnosno ni obrađeni ali sama pisanja i raznolika literatura jeste na tom tragu zaštite društva od poroka. Problem s tim shvatanjima primarno počiva na tome što se zapostavlja veoma bitan dio tradicije i koji čak i unutar naših sufijskih krugova uopće ne biva kvalitetno kapitaliziran. Kada Kušejri u poslanici Risaletu al-Qušayriya fi ‘ilm al-tasawwuf stavlja pod znake navoda odnos šerijata ihakikata on insistra na stvaranju veoma bitne tradicije  koja naprosto nikako kvalitetno da postane predmet istraživanja. Naprosto, Kušajri insistira na tome da svaka zajednica ili mreža ljudskih odnosa mora da bude svjesna šerijata kojeg Kušejri definiše kao život po Božijim uputama dok jehakikat svjedočenje Boga, viđenje onoga što se uistinu zbiva od skrivene i neskrivene prirode. Stalna općinjenost prohibicionizmom u sufijskoj tradiciji jeste put kojim se zaboravlja osnovno a to je svjedočenje Boga. Insistiranje na zabranama, smatranje da svjedočite stvarnost time što ćete nešto primarno zabraniti i time otežati činjene poroka jeste suštinski negacija skrivenog ili narodski stavljanje stvari pod tepih. Što bi Rumi rekao, morate znati da u rečenici Zejd je umro da Zejd jeste subjekat ali vršilac radnje definitivno nije. Rumijeva Mesnevija ili Kušejrijeva Poslanicapostavljaju veoma bitan odnos koji je unutar moderne islamske misli čini se vrlo zapostavljen ili uopće nije ni obrađen  budući da je stalna markiranost na šerijatu (tradicijskim zakonodavnim normama) pa danas čitate o zabrani GMO, sutra čitate da vam je egipatski Dar al-Ifta zabranio Bitcoin, ali nikada nemate na umu gdje u svemu tome počiva hakikat razumljen kao proces svjedođenja i shvatanja stvarnosti, jer tek tada može se govoriti o normama i pravilnom načinju korekcija negativnih eksternalija nastalih usljed ljudskih svakodnevnih odnosa. Prohibicionizam baziran na pukom pozicioniranju života između dozvoljenog i zabranjenog bez ikakve potrebe da se razumije stvarnost stvara rogopasni mehanizam odluka koji vam zabrani GMO[11], sasvim regularnu tehnologiju, pa potom uslijedi i zabrana Bitcoina[12], faktički proizvoda koji je potekao iz jedne tehonologije koja svih ovih godina doživljava svoju evoluciju i korekcije. Međutim, gramatičare i fekihe vrlo često ne interesira stvarnost, oni u ljude nemaju povjerenje osim kada se lađa nađe u vrtlozima,  no to ih čini samo subjektima ali ne i stvarnim vršiocima radnje. Kao što kod Hafiza u Divanu dominira kritika učenjaka, kadija, farizeja, fekiha tako i kod Rumija ta kritika počiva na vrlo smislenim vrijednostima koje počivaju na ismijavanju dogmatskog prohibicionizma koji potpomaže rast hipokrizije. Rečenica Zejd je mrtav svoj put poče kao samo prosta rečenica na temelju koje se prezentovala arapska gramatika da bi kroz stoljeća koja su uslijedila postala simbol korekcije radikalne normativnosti koja uništava i onemogućava razvoj ljudskih potencijala. 

Više o knjizi Višejezičnost u Mesneviji Dželaluddina Rumija pogledati link: https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/dr-munir-drkic-veza-izmedu-mesnevije-bosanske-kulturne-tradicije-je-neraskidiva/288950

Piše: Dženan Smajić

Izvor: Orijentologija Blog

Bilješke:

[1] Munir Drkić, Višejezičnost u Mesneviji Dželaluddina Rumija, Naučnoistraživački institut ”IBN SINA”, Sarajevo, 2016, str. 89.

[2] Ibid., str. 92.

[3] Ibid., str. 96.

[4] Ibid., str. 98, prijevod prof. Munira Drkića.

[5] Ibid., str. 98.

[6] Ibid., str. 99.

[7] Ibid, str. 99.

[8] Ibid., str. 107.

[9] Ibid., str. 105/106.

[10] Ibid., str. 97.

[11] Aludiram na odluku naše IZBiH i njenog Vijeća muftija!

[12] Ovdje mislim primarno na odluku egipatskog vrhovnog muftije.

PODIJELI