Ludwig von Mises: Kapitalizam je jedini moguć sistem društvene organizacije

Svako razmatranje različitih mogućnosti organiziranja društva na temelju podjele rada mora uvijek postići isti rezultat: postoji samo izbor između kolektivnog vlasništva i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Svi miješanii oblici društvene organizacije su nedostatni i, u praksi, moraju se pokazati samopobijajućim. Ako se priznaje da je socijalizam u praksi neizvediv, onda se ne može izbjeći i priznavanje da je kapitalizam jedini mogući sistem društvene organizacije temeljene na podjeli rada. Ovaj rezultat teorijske istrage neće doći kao iznenađenje historičaru ili filozofu historije. Ako se kapitalizam uspio zadržati uprkos neprijateljstvu s kojim se uvijek susretao i od vlade i od narodnih masa, i iako je bio obavezan ostaviti mjesta za druge oblike društvene saradnje koji su u mnogo većoj mjeri uživali simpatije teoretičara i državnih funkcionera, to može biti samo zbog činjenice da niti jedan drugi sistem socijalne organizacije nije izvediv.

Niti postoji ikakva potreba za objašnjavanjem zašto se ne možemo vratiti u oblike društvene i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek. Srednjovjekovni ekonomski sistem u cijelom području sada naseljenom savremenim nacijama Evrope uspio je podržati samo dio dometa ljudi koji sada borave u toj regiji, a mnogo manje je materijalne robe stavljao na raspolaganje svakom pojedincu za ispunjavanje njegovih potreba u odnosu na kapitalistički oblik proizvodnje koji danas opskrbljuje ljude. Vraćanje u srednji vijek ne dolazi u obzir ako neko nije spreman smanjiti broj stanovnika do desetog ili dvadesetog dijela sadašnjeg broja i, još i više od toga, obavezati svakog pojedinca da bude zadovoljan s količinom dobara tako malenom da je moderni čovjek nije u stanju ni zamisliti.

Svi autori koji predstavljaju povratak u srednji vijek, ili, kako su to rekli, u “novi” srednji vijek, kao jedini društveni ideal kojem vrijedi težiti, osuđuju kapitalističko razdoblje prije svega zbog materijalističkog stava i mentaliteta. Ipak, oni sami su duboko više posvećeni materijalističkim pogledima nego što vjeruju. Jer nije ništa drugo nego najoštriji materijalizam misliti, kao što to čine mnogi od tih autora, da bi nakon povratka na oblike političke i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek društvo moglo zadržati sva tehnološka poboljšanja u proizvodnji koja je stvorio kapitalizam i zadržati visok stepen produktivnosti ljudskog rada koji je ostvaren u kapitalističkom razdoblju. Produktivnost kapitalističkog načina proizvodnje rezultat je kapitalističkog mentaliteta i kapitalističkog pristupa čovjeku i udovoljavanju čovjekovim željama; to je rezultat savremene tehnologije samo u mjeri u kojoj razvoj tehnologije mora nužno slijediti iz kapitalističkog mentaliteta. Teško da je nešto tako apsurdno kao temeljno načelo Marxovog materijalističkog tumačenja historije: “Ručni mlin je napravio feudalno društvo, parni mlin, kapitalističko društvo”. Upravo je kapitalističko društvo bilo potrebno za kreiranje neophodnih uslova za stvaranje i primjenu izvorne koncepcije parne mašine. Kapitalizam je bio taj koji je stvorio tehnologiju, a ne obrnuto. Ali ne manje apsurdan je pojam da se tehnološke i materijalne prilike naše ekonomije mogu sačuvati čak i ako se intelektualni temelji na kojima se bazira unište. Ekonomska aktivnost više se ne može racionalno provoditi nakon što se prevladavajući mentalitet vrati tradicionalizmu i vjeri u autoritet. Poduzetnik, katalitički agens koji je stvorila kapitalistička ekonomija i istovremeno savremena tehnologija, nezamisliv je u okruženju u kojem je svako posvećen isključivo kontemplativnom životu.

Ako se pokaže neisplativim svaki sistem koji se ne temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, nužno je da se privatna imovina mora održavati kao temelj društvene saradnje i udruživanja i da se protiv svakog pokušaja njegovog ukidanja mora snažno boriti. Upravo zbog toga liberalizam brani instituciju privatne imovine od svakog pokušaja da je se uništi. Kada, dakle, ljudi nazivaju liberale apologetama privatnog vlasništva, oni su potpuno u pravu, jer grčka riječ iz koje je izveden “apologeta” znači isto što i “branilac”. Naravno, bilo bi bolje izbjegavati korištenje strane riječi i zadovoljiti se izrazom na običnom engleskom. Jer za mnoge ljude izraz “apologeta” prenosi konotaciju da je ono što se brani nepravedno.

Mnogo je važnije, međutim, od odbacivanja bilo kakvih pežorativnih prijedloga koji mogu biti uključeni u upotrebu tih izraza, opažanje da institucija privatne imovine ne zahtijeva odbranu, opravdanje, podršku ili objašnjenje. Nastavak postojanja društva zavisi od privatne imovine, a budući da ljudi trebaju društvo, oni moraju čvrsto održavati instituciju privatne imovine kako bi izbjegli povrede kako svojih interesa, tako i interesa svih drugih. Društvo može nastaviti postojati samo na temeljima privatne imovine. Ko god brani očuvanje institucije privatnog vlasništva, on istovremeno doprinosi očuvanju društvenih veza koje ujedinjuju čovječanstvo, očuvanju kulture i civilizacije. On je apologet i branilac društva, kulture i civilizacije, i zato što ih želi kao ciljeve, on također mora željeti i braniti jedino sredstvo koje vodi prema njima, to jest privatno vlasništvo.

Zagovaranje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nikako ne znači da je kapitalistički društveni sistem, temeljen na privatnom vlasništvu, savršen. Ne postoji takva stvar kao što je zemaljska savršenost. Čak i u kapitalističkom sistemu, nešto ili mnogo toga, ili čak i sve, možda neće biti tačno po ukusu ovog ili onog pojedinca. Ali to je jedini mogući društveni sistem. Možemo se obavezati da promijenimo ovu ili onu njegovu značajku sve dok ovo ne utječe na bit i temelj cijelog društvenog poretka, tj. privatno vlasništvo. Ali općenito se moramo pomiriti s ovim sistemom jer jednostavno ne može postojati bilo koji drugi.

U prirodi također postoji mnogo toga što nam se ne sviđa. Ali ne možemo promijeniti suštinski karakter prirodnih događaja. Ako, na primjer, neko misli – a postoje neki koji su zaista toliko daleko otišli – da je način na koji čovjek unosi u hranu u svoje tijelo, vari je i njene ostatke izbacuje, krajnje odvratan, ne možete se svađati s njim. Neko mu mora reći: Postoji samo takav način ili glad. Nema trećeg načina. Isto vrijedi i za imovinu: ili – ili; ili privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ili glad i bijeda za svakoga.

Protivnici liberalizma obično nazivaju njenu ekonomsku doktrinu “optimističnom”. Oni ovaj epitet koriste ili kao sramotu ili kao sramotnu karakterizaciju liberalnog načina razmišljanja.

Ako nazivanje liberalne doktrine “optimističnom” znači da liberalizam smatra kapitalistički svijet najboljim od svih svjetova, tada to nije ništa drugo nego čista glupost. Za ideologiju, poput liberalizma, baziranu isključivo na naučnim temeljima, takva pitanja da li je kapitalistički sistem dobar ili loš, da li je bolji moguć ili ne, i da li se on može odbaciti na određenoj filozofskoj ili metafizičkoj osnovi potpuno su nevažna. Liberalizam proizlazi iz čistih zakonitosti ekonomije i sociologije, koje ne prave vrijednosne sudove unutar vlastitih sfera i ne govore ništa o tome šta bi trebalo biti, šta je dobro i šta je loše, nego, naprotiv, samo utvrđuju šta je i kako može biti. Kada nam te nauke pokazuju da se od svih mogućih alternativnih načina organiziranja društva može realizirati samo jedan, tj. sistem koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, jer su svi drugi sistemi društvene organizacije neizvedivi, u tome nema apsolutno ništa što može opravdati oznaku “optimističan”. Da je kapitalizam praktičan i funkcionalan je zaključak koji nema veze s optimizmom.

Dakako, protivnici liberalizma smatraju da je ovo društvo vrlo loše. Što se tiče ove tvrdnje koja sadrži procjenu vrijednosti, to je, naravno, otvoreno za bilo kakvu raspravu koja namjerava nadilaziti vrlo subjektivno i stoga nenaučno mišljenje. Ipak, koliko god je utemeljena na pogrešnom razumijevanju onoga što se odvija unutar kapitalističkog sistema, ekonomija i sociologija mogu je ispraviti. To također nije optimizam. Čak ni otkriće velikog broja nedostataka u kapitalističkom sistemu ne bi imalo ni najmanje značenje za probleme socijalne politike sve dok se ne bi pokazaloda bi neki drugi socijalni sistem bio ne samo bolji, nego da se uopće može realizirati. Ali to nije učinjeno. Nauka je uspjela pokazati da je svaki sistem društvene organizacije koji se može zamisliti kao nadomjestak za kapitalistički sistem proturječan i nedovoljan, da ne bi mogao donijeti rezultate kojima njegovi proponenti teže.

Koliko je malo opravdano govoriti u vezi s ovim “optimizmom” i “pesimizmom” i koliko karakterizacija liberalizma kao “optimizma” ima za cilj da ga okružuje s nepovoljnom aurom dovodeći ga u kontekst nenaučnih, emocionalnih razmatranja najbolje pokazuje činjenica da se “optimističnim” s punim pravom mogu nazvati upravo oni koji su uvjereni da će izgradnja socijalističke ili intervencionističke zajednice biti izvediva.

Većina autora koji se bave ekonomskim pitanjima ne propuštaju priliku da nagomilavaju besmisleno i djetinjasto zlostavljanje kapitalističkoga sistema i pohvaljuju u entuzijastičkim pojmovima ili socijalizam ili intervencionizam, pa čak i agrarni socijalizam i sindikalizam kao izvrsne institucije. S druge strane, bilo je vrlo malo autora koji su, čak i mnogo blažim riječima, spjevali pohvale kapitalističkom sistemu. Može se, ako se želi, nazvati ove autore “optimistima”. Ali ako se to učini, tada bi bilo hiljadama puta opravdanije nazvati ​​antiliberalne autore “hiperoptimistima” socijalizma, intervencionizma, poljoprivrednog socijalizma i sindikalizma. Činjenica da se to ne događa, ali da se umjesto toga samo liberalni autori poput Bastiata nazivaju “optimistima”, jasno pokazuje da u tim slučajevima ono čime se bavimo nije pokušaj istinske naučne klasifikacije, nego najobičnije navijačko karikiranje.

Ono što liberalizam podupire, mi ponavljamo, jeste da kapitalizam ni na koji način nije dobar kad se promatra s nekog posebnog gledišta. Ono što tvrdimo jeste jednostavno da je za postizanje ciljeva koji ljudi imaju na umu samo kapitalistički sistem prikladan i da svaki pokušaj ostvarenja socijalističkog, intervencionističkog, agrarnog socijalističkog ili sindikalističkog društva mora nužno dokazati neuspjeh. Neurotici koji nisu mogli podnijeti tu istinu nazivali su ekonomiju turobnom naukom. Ali ekonomija i sociologija nisu ništa turobnije jer nam pokazuju svijet onakvim kakav stvarno jeste nego što su to ostale nauke, kao mehanika primjerice jer nas uči o neizvedivost trajnog gibanja, ili biologija jer nas uči o smrtnosti svih živih bića.

Izvor: LiberalniForum.com

Related Articles

Close
Close

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker