Mustafa Akyol: Radikalni muslimani su najveći saveznici islamofoba

Potkraj 2017. godine izdanju zagrebačke izdavačke kuće „Ljevak“, a u okviru “Biblioteke za čitatelja 21. stoljeća”, pojavila se hvaljena knjiga „Islamski Isus“, istaknutog turskog intelektualca, pisca i kolumniste Mustafe Akyola, za koju je The New York Times, za kojeg on inače redovno piše, naveo da je „dobrodošlo širenje na ono osjetljivo područje koje poznajemo pod nazivom zajedničko područje“.

Ona afirmira, kako bi se to kazalo kur’anskim rječnikom, „zajedničku riječ između vas i nas“ (“Kur’an, El-Maide, 48). Zato važno što se ovakva knjiga pojavila na jezicima ovih prostora.

Razgovarao: Faruk Vele 

O novoj knjizi, muslimansko-kršćanskom dijalogu, mržnji, “istinskom islamu”, njegovom predstavljanju Zapadu i modernizmu, Arapsko proljeću, Balkanu i rovitim prilikama na Bliskom istoku, te užasu ISIS-ovog terora, Akyol, koji trenutno živi u Americi, gdje radi kao gostujući predavač na “Freedom Project” pri Wellesly Collegeu, otvoreno govori za Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Koliko šizofrenija današnjice čini krajnje neophodnom ovakav „fascinantan most između islama i kršćanstva“ što je jedan od američkih opisa Vaše nove knjige „Islamski Isus“?

“Živimo u nesigurnim vremenima, a vidimo da su tehnološki napredak i globalizacija pored dobrih stvari, ipak, utjecali na neke loše pojave. U današnjem svijetu, razumijevanje onih koji su različiti od nas je apsolutno neophodno. Ono je uvijek neophodno, ali globalizacija je donijela različite ljude licem u lice i bliže nego ikad, što je taj susret više praćen nedostatkom razumijevanja. Što više demagozi budu koristili strah da potiču ksenofobiju i islamofobiju, fanatičnost će rezultirati u više sukoba.

To je jedan od nekoliko razloga zašto sam napisao ovu knjigu. Želio sam da kršćani uvide da su kršćanstvo i islam vjere koje imaju puno zajedničkog – a jedna od tih značajnih karakteristika za obje vjere jeste izuzetno poštovanje prema Isusu, iako naravno, u različitom obliku. Također, želio sam da uvide da je glavna razlika između muslimana i kršćana, što je odbacivanje Isusove božanstvenosti od strane muslimana, također bila prisutna među nekim kršćanima.

U isto vrijeme, htio da muslimani više saznaju o teološkim konceptima u kršćanstvu i nauče o Isa alejhi selamu ne samo iz Kur’ana, već i drugih izvora, uključujući kršćansku Bibliju. U knjizi sam istaknuo snažne kritike koje je Isa a.s. uputio Židovima iz svoga vremena zbog religijske netrepeljivosti među njima, jer svjedočimo vrlo sličnoj vjerskoj fanatizaciji među muslimanima danas”.

Radiosarajevo.ba: U Vašim tekstovima bavili ste se i pitanjem islamske apokalipse kroz prizmu jednog simboličnog događaja, kada su pripadnici zloglasne tzv. Islamske države (ISIS) pokušali iskoristiti simbol „slomljenog križa“. Da li mi zaista živimo vrijeme apokalipse i gdje je, simbolički, naš Spasitelj?

“Ja lično mislim da je vrijeme apokalipse nama ljudima nepoznato. Samo Bog to zna. Ali, mi ljudi volimo misliti o sebi kao vrhu historije, pa su puno ljudi skloni razmišljanju da je “kraj blizu”. Za pisanje moje knjige jesam istraživao islamsku literaturu o apokalipsi, “kraju vremena” i značajnoj ulozi Isa a. s. pri tome.

Radiosarajevo.ba: Kako, unatoč svemu, predstaviti istinski islam Zapadu i koji bi to model mogao biti? Da li je islamu potreban modernizam kako je u jednom našem razgovoru primijetio i naš ugledni intelektualac, u međuvremenu preminuli  Predrag Matvejević.

“Teško je definirati “istinski islam”, jer sve različite sekte i škole u islamu mogu tvrditi da predstavljaju “pravi islam”. Stoga vjerujem u poštovanje pluralizma među muslimanima, da bismo trebali pratiti ono što mi vjerujemo da je “pravi islam”, ali poštujući druge.

Što se tiče modernizma; nije pitanje o tome da li islamu “treba” modernizam, nego činjenica da poricali neki ili ne, i mi muslimani sada neizbježno živimo u modernosti. Živimo u dobu s konceptima sa kojima se ulema nikada u prošlosti nije susretala: demokratija, ljudska prava, liberalizam, država nacija, visoka tehnologija, brza putovanja itd. Dakle, po mom mišljenju islamski zakon (fikh) svakako treba ažurirati kako bi odgovarao toj novoj stvarnosti, jer je u mnogo slučajeva odgovarajući samo za predmoderna vremena”.

Arapsko proljeće

Radiosarajevo.baGospodine Akyol, navršilo se sedam godina od izbijanjaArapskog proljeća, tog jedinstvenog vala protesta koji je ujedno bio i nada i zebnja za zajednice na Sjeveru Afrike i na Bliskom istoku. Kako komentirate činjenicu da je danas u mnogim od tih zemalja, donekle s izuzetkom Tunisa, gore nego 2010. godine!? Vi ste na jednom mjestu kazali da sloboda nije zapadni izum. Ima li onda razloga za optimizam?

Naravno da sam razočaran Arapskim proljećem – s izuzetkom Tunisa, gdje je skidanje diktatora s vlasti dovelo do formiranja mirnog demokratskog sistema, uprkos postojećim nedostatcima. U drugim zemljama, nažalost, došla je stara dilema: da mora postojati samo tiranija ili anarhija. Ovo nam je još jednom pokazalo da uspostavljanje mirnog, liberalnog demokratskog sistema zahtjeva puno napora u muslimanskom svijetu.

Mislim da to nije bilo lako prije ni na Zapadu, a svjedoci smo i mnogobrojnih izazova tamo danas. Također, mislim da nas Arapsko proljeće možda podsjeća da su umjesto revolucionarnih, evolucijske (postupne) putanje ka kvalitetnijoj demokratiji sigurnije, kao što vidimo u ustavnim monarhijama u regiji poput Maroka ili Jordana. A pomalo nalik i posljednjim fazama Osmanskog carstva”.

Radiosarajevo.ba: Kako generalno vidite situaciju na Bliskom istoku danas? Prošlu godinu obilježila je kriza u Perzijskom zaljevu kroz odnose Katara i Saudijske Arabije, pa kriza u Jemenu, a nedavno i u Iranu. Ima tu pokušaja  uvlačenja i Turske u sve to… Uz stare, neprijateljske odnose Saudijske Arabije i Irana, da li Arapsko proljeće još traje i kamo sve ovo vodi? Kuvajtu sam prošle godine primijetio strah tamošnjih ljudi da bi se mogli naći „između dvije vatre“.

“Rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana apsolutno je toksično za cijelu regiju – i vjerujem da su obje strane krive na svoj način. Obje strane podupiru samo “svoju stranu”. Dakle, suniti ili šiiti/aleviti, u sukobljenim državama kao što su Sirija, Jemen, Bahrein ili Irak. Da nisu toliko uskogrudni, mogli bi sjesti i pokušati pomoći izgraditi inkluzivne političke sisteme, gdje je vlast i moć zajednička ili djeljiva umjesto dominirajuća. Na primjer, spomenimo Libanon, iako daleko od savršenog slučaja. Ali, nažalost, naše suvremene muslimanske sile su prečesto previše samopravedne ako ne i arogantne za poticanje takvih civiliziranih rješenja”.

Radiosarajevo.ba: Gdje je mjesto Jerusalema i palestinskog pitanja u svemu tome? Naravno, govorimo o aktueelnim problemima.

“Jerusalim je krvava rana, a situacija se samo pogoršala s nepromišljenom,bezumnom, populističkom odlukom američkog predsjednika Donalda Trumpa da blagoslovi izraelsku okupaciju Jerusalima pomicanjem američkog veleposlanstva u grad.

Ne bi se trebalo zaboraviti da je Jerusalim sveti za tri religije – judaizam, kršćanstvo i islam – uz zahtjeve dvije nacije – Izraelci i Palestinci. Nijedno rješenje koje je bazirano na dominaciji grada sa samo jedne od ove dvije gore pomenute strane nikada neće omogućiti mir u regionu ili svijetu”.

Radiosarajevo.ba: Kako vidite Evropu danas? Izazovi populizma, zatvaranja granica, pa i sve očitije islamofobije, desničarskih vlada (Austrija, Zeman u Češkoj…) kojima je skepsa prema muslimanima dio programa, sve su ozbiljniji izazovi pred Evropom. Možda je paradoks da Vam to pitanje postavlja novinar iz Sarajeva u kojem je, kao je to onomad kazao Bernard Henri-Levy, Evropa umrla devedesetih. Je li sve ovo razlog za strah?

“Evropa i cijeli Zapad prolaze kroz krizu liberalnog demokratskog poretka, koji je nakon Drugog svjetskog rata postao zapadnjačka norma. Različiti izazovi iznutra izjedaju ove sisteme, a populistički odgovori stvari ne čine boljima već gorima.

Dok neki sve to vide kao “smrt liberalizma”, ja preferiram da sve ovo gledam kao jednu veliku krizu. To je kriza koja uistinu može dovesti svijet u još mračnija doba jačim strujanjima ksenofobije (uključujući jaču islamofobiju), ili pak dovesti do revitaliziranja glavnih principa liberalnog demokratskog poretka. Nadam se potonjem.

Mi muslimani se trebamo zapitati koju ulogu igramo u ovoj krizi. Na primjer, radikalni muslimani koji se nalaze Zapadu, ali to koriste kako bi širili neprijateljstvo prema Zapadu, svakako pogoršavaju tu krizu. Oni su najbolji saveznici islamofoba koji tvrde da su islam i liberalna demokratija nespojivi”.

Radiosarajevo.ba: Kakvo je Vaše viđenje Balkana danas? Čini se da se oštrice velikih sila ovdje ponovo sudaraju na toj „velikoj šahovskoj ploči“ geostrateških igara moći. Koliko je to ozbiljan izazov za ovaj dio svijeta?

“Balkan je širok pojam sa zemljama koje se susreću sa nekim sličnim ali I vrlo različitim izazovima. Kad je Balkan u pitanju, nemojte mi zamjeriti što moram priznati da je meni lično sigurnost Bošnjaka muslimana na Balkanu ključna stvar, kao i za puno drugih Turaka.

To ne znači da nisam svjestan da neki u vašoj zemlji podržavaju, a drugi zamjeraju određene politike i moje zemlje Turske. Opasno je miješanje Rusije, a vidim da je različitim nacionalističkim elitama u regionu teško oduprijeti se prijetećim retorikama.

Nadam se da Zapad neće zaboraviti koliko je stabilnost u ovom fragilnom regionu važna za čitavu Evropu. Moja je želja da građani i političari koji žele napredak svojim zemljama u regionu pronađu načina da se izbore za svoja prava i život i rad u miru”.

Radiosarajevo.ba: Svjedočimo izvještaja koji već neko vrijeme najavljuju kraj ISIS-a. Tu i tamo pojavljuju se izvještaji o njima i toj objavi rata Hamasu. No, je li ovo kraj ere ISIS-a i može li se očekivati pojava nekog novog takvog monstruma?  Ima li muslimanski svijet snage uopće da se izbori s takvim izazovima koji uvijek iznova stižu. Na koncu, muslimani su njihove najveće žrtve?

“ISIS je do sada najbrutalnija, najkrvoločnija skupina koju smo vidjeli među muslimanima. Činjenica da ta grupa čak i Hamas osuđuje kao “apostate” (otpadnike od vjere, ar. murted, op.a.) i ubija njihove članove pokazuje koliko je ta grupa ekstremna. Ali ISIS nije izašao niotkuda. To je posljednja i najštetnija manifestacija toksične vjersko-ideološke struje u muslimanskom svijetu koju eksperti nazivaju “Salafi džihadizam”.

Ista struja je proizvela i Al Qaeda, Al Shabab, Boko Haram i slične terorističke skupine koje napadaju i one koji nisu muslimani i muslimane koje osuđuju kao otpadnike od vjere. Uništavanje teritorija ISIS-a u Iraku i Siriji neće biti dovoljno za kraj ovog problema. Problem je ideološki i potrebna je ideološka borba. A to je dužnost svim muslimanima koji vjeruju u Islam kao poruku tolerancije i poniznosti, a ne arogancije, fanatičnosti i nasilja”.

Izvor: RadioSarajevo.ba

Related Articles

Close
Close