Mitovi demokratije: DEMOKRATIJA VODI U NAPREDAK

Mnoge demokratske zemlje su bogate i zato ljudi često misle da je upravo demokratija neophodna da bi se ostvario napredak. U stvarnosti, istina je potpuno suprotna. Demokratija ne vodi u napredak – demokratija uništava bogatstvo.

Istina je da su mnoge demokratije na Zapadu uspješne. Na drugim mjestima u svijetu nije tako. Singapur, Hong Kong i jedan broj zemalja Persijskog zaliva nisu demokratske, a uspješne su. Mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike su demokratske, ali nisu bogate, izuzev malobrojne elite. Zapadne zemlje nisu uspješne zbog demokratije, nego uprkos demokratiji. Svoj uspjeh duguju tradiciji slobode, koja je odlika ovih zemalja, što doprinosi da država još nema potpunu kontrolu nad privredama ovih zemalja. Međutim, demokratija uporno potkopava ovu tradiciju. Privatni sektor se neprestano erodira i ovaj proces preti da uništi basnoslovno bogatstvo sticano vijekovima. Napredak se pojavljuje uvijek kada su prava pojedinaca na odgovarajući način zaštićena – posebno pravo na svojinu. Drugačije rečeno, bogatstvo se stvara uvijek kada je ljudima dozvoljeno da zadrže plodove svog rada. U toj situaciji oni su motivisani da vrijedno rade, da pametno rizikuju i efikasno koriste resurse, da štede.

S druge strane, ako su ljudi prisiljeni da plodove svog rada predaju državi – što je pretežno slučaj u demokratiji – manje su motivisani da stvaraju. Povrh toga, država neizbiježno koristi ove resurse neefikasno. Na kraju krajeva, (demokratski) vlastodršci nisu morali da rade da bi stekli ove resurse i imaju vrlo različite ciljeve od ljudi koji su ih proizveli.

Kako se ovo dešava u demokratiji? Situaciju možemo da uporedimo sa grupom od deset ljudi koji večeraju u restoranu i unaprijed se dogovore da će račun razdijeliti na jednake dijelove. Pošto će 90 procenata svačijeg računa da plate drugi, svako ima motiv da naruči najskuplje jelo, što niko ne bi uradio kad bi račun plaćao sam. Isto tako, pošto bi od štednje imao samo 10 procenata koristi, niko nije motivisan da štedi. Krajnji rezultat je da je ukupni račun za večeru mnogo veći nego kad bi svako platio za sebe.

U ekonomiji se ovaj fenomen naziva tragedija zajedničke svojine. Zajednička svojina je, na primjer, komad zemlje koji kolektivno poseduje više farmera. Farmeri koji dijele zajednički pašnjak imaju prirodan podsticaj da puste svoje krave da pasu što je moguće više (o trošku drugih), a nemaju nikakav podsticaj da svoje krave odvedu sa pašnjaka na vrijeme (jer će tada krave drugih farmera potpuno ogoliti pašnjak). Tako činjenica da svi posjeduju pašnjak, to jest, ne poseduje ga niko, dovodi do prekomjerne ispaše i uništenja pašnjaka.

Demokratija funkcioniše na isti način. Građani imaju podsticaj da stiču koristi o trošku drugih ili da napor prebace na druge. Oni glasaju za političke partije koje će od drugih naplatiti troškove ispunjenja njihovih želja (besplatno obrazovanje, veću socijalnu pomoć, subvencije za vrtiće, državne puteve i tako dalje). U primjeru sa večerom situacija se ne otima potpuno kontroli, jer u maloj grupi još uvijek postoje izvjesni društveni obziri, ali u demokratiji sa milionima glasača to više ne funkcioniše. Političari su izabrani zato što znaju da manipulišu ovim sistemom.

Oni upravljaju javnim dobrima. Ne posjeduju ih, pa zato ne osjećaju obavezu da budu štedljivi. Naprotiv, imaju podsticaj da troše što je moguće više, da bi njima bile pripisane sve zasluge, dok troškovi padaju na sljedećeg koji bude izabran. Na kraju krajeva, političari u demokratiji moraju da ugode biračima. To im je važnije nego dugoročni interes nacije.

Rezultat je opšta neefikasnost i rasipništvo

Ne samo da su političari na velikom iskušenju da previše troše, već imaju i podsticaj da, dok upravljaju javnim fondovima, za sebe uzmu što je moguće više,jer kada više ne budu u vlasti neće moći tako lahko da se bogate. Ovaj sistem je, naravno, katastrofa za privredu. Ljudi tek treba stvarno da shvate kolika je to propast. Najveći dio računa koji su naše demokratske vlasti razuzdanim trošenjem napravile tek treba da se plati.

Ogromni državni dugovi su rezultat ogromnih prekoračenja budžeta od kojih – sigurno ne slučajno – pate sve demokratske zemlje. U SAD demokratska večera se toliko otela kontroli da nacionalni dug sada iznosi 14.000 milijardi dolara (14.000.000.000.000 dolara); približno 50.000 dolara po glavi stanovnika. U većini evropskih zemalja situacija je ista. Holandski nacionalni dug dostigaoje 580 milijardi eura (380.000.000.000 evra) na kraju 2010. godine ili skoro 25.000 eura po glavi stanovnika. Ove dugove poreski obveznici će jednom morati da otplate. Ogroman novac se već troši samo za plaćanje kamate na dug. U Holandiji je kamata na nacionalni dug približno 22 milijarde eura (22.0.00.000.000 evra) u 2009. godini, više nego štoje izdvojeno na odbranu i infrastrukturu. Sve ovo je čisto rasipništvo, odnosno rezultat traćenja novca poreskih obveznikavu prošlosti.

Međutim, truleži u demokratskoj državi ima još više. Političari ne samo da bahato rasipaju prikupljeni porez, već su povrh toga uspjeli da preuzmu kontrolu nad našim finansijskim sistemom, nad samim novcem. Kroz centralne (narodne) banke, kao što su Federalne rezerve SAD i Evropska centralna banka, naše demokratske vlasti određuju šta predstavlja novac (zakonsko sredstvo plaćanja), koliko novca se stvara i upumpava u privredu i kolike su kamatne stope. Pored toga, uspjeli su da prekinu svaku vezu
između papirnog novca i realnih vrijednosti, kao što je zlato.

Čitav naš finansijski sistem – uključujući svu našu štednju i penzione fondove, sav novac koji mislimo da posedujemo – zasnovan je na bezvrijednim papirima koje štampa država.

Prednosti ovog sistema za vlast su očigledne. Oni imaju novčanu slavinu koju mogu da odvrnu i zavrnu kad god to požele.

Nijedan apsolutni vladar, nikada u prošlosti nije imao ništa slično. Demokratske vođe mogu da napumpaju privredu (i napune sopstvene džepove) kada žele sebi da povećaju popularnost. Ovo rade kroz centralnu banku, koja zatim koristi privatne banke za sprovođenje procesa emisije novca.

Sistem omogućuje da privatne banke dobijaju posebnu dozvolu da više puta pozajmljuju jedan te isti novac štediša i ulažu (bankarstvo sa djelimičnom rezervom). Tako se, na razne načine, sve više papirnog ili elektronskog novca upumpava u privredu.

Ovo naravno ima negativne posljedice. Prva je neprestano opadanje vrijednosti novca. Taj proces traje već čitavo stoljeće. Dolar je izgubio 95 procenata svoje vrijednosti od uspostavljanja sistema Federalnih rezervi 1913. godine. To je razlog zbog koga mi kao građani primjećujemo da proizvodi i usluge stalno poskupljuju. Na stvarno slobodnom tržištu cijene su sklone opadanju, što je rezultat poboljšanja produktivnosti i konkurencije, a u sistemu kojim vlast manipuliše, u kome se novčana masa neprestano uvećava, cijene vrtoglavo rastu. Neki od ovoga imaju koristi (na primjer, oni koji imaju velike dugove, kao što je sam državni aparat), a neki su u mnogo goroj situaciji, poput ljudi koji žive od penzije ili imaju ušteđevinu.

Druga negativna posljedica pumpanja novca u privredu je nerealno povećanje privredne aktivnosti. Tako smo imali vještački rast tržišta nekretnina, pa robe, pa eksploziju tržišta akcija (dionica), ali sva ova čuda nisu imala stvarnu osnovu – na kraju se ispostavilo da su svi ti procvati privredne aktivnosti kao baloni koji prije ili kasnije pucaju.

Do njih je došlo zato što su tržišta preplavljena jeftinim kreditima i što su se svi učesnici preopteretiti dugovima. Naravno, takve pijanke nikada ne traju dugo. Kada postane jasno da dugovi ne mogu biti vraćeni, balon puca. Tako nastaju privredne recesije (krize).

Vlast najčešće na recesiju reaguje onako kako očekujemo od demokratskih političara – stvaraju još više vještačkog novca i upumpavaju sve veće količine u privredu, dok za krizu okrivljuju slobodno tržište i špekulante. To čine da ne bi iznevjerili očekivanja birača. Birači žele da pijanka traje što je moguće duže – a političari najčešče ispunjavaju njihove želje,jer namjeravaju da ponovo budu izabrani. Američki pisac i političar Bendžamin Frenklin prepoznaoje problem još u 18. vijeku. Napisao je: Kada ljudi otkriju da glasanjem mogu da dođu do novca, to će označiti kraj republike.

Štampanje novca obično donese nešto malo utjehe, ali samo privremeno. Izgleda da smo dostigli tačku u kojoj se novi baloni ne mogu napuhati, a da to potpuno ne uništi sistem. Vlasti više ne znaju šta da rade. Ako nastave da štampaju novac, rizikuju izazivanje hiperinflacije, kao dvadesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj ili nedavno u Zimbabveu.

S druge strane, ne usuđuju se da prestanu da stimulišu privredu, jer onda nastupa recesija, a birači to ne vole. Kratko rečeno, sistem je u ćorsokaku. Vlast više nije u stanju da održava privid blagostanja, ali ne može ni da odustane od toga.

Tako, umjesto u napredak, demokratija vodi u inflaciju i recesiju, praćene općom nesigurnošću i nestabilnošću. Šta je alternativa?

Rešenje zapreveliku potrošnju je veće poštovanje privatne svojine. Ako svaki farmer posjeduje komad zemlje, vodiče računa da ne dođe do prevelike ispaše. Ako svi građani mogu da zadrže plodove sopstvenog rada, svako od njih će se truditi da ne razbacuje resurse.

Ovo takođe znači da Finansijski sistem ne može da ostane u rukama političara. Monetarni sistem (novac), kao i bilo koja druga privredna aktivnost, treba ponovo da bude dio slobodnog tržišta. Mehanizam slobodnog tržišta spriječit će pojavu nerealnog rasta – u svakom slučaju spriječit će pojavu nerealnog rasta velikih razmjera, do kakvih dovodi vlast kada manipuliše cjelokupnim finansijskim sistemom.

Danas mnoge ljude slobodno-tržišni monetarni sistem može da uplaši, ali kroz historiju je to češće bilo pravilo nego izuzetak. Može da pomogne shvatanje da sav napredak – ogromno bogatstvo koje uživamo – na kraju krajeva nije ništa drugo nego ono što mi, kao
produktivni građani proizvodimo i što smo proizveli u obliku konkretnih proizvoda i usluga.

Ni manje, ni više. Svi trikovi i obmane sa papirnim novcem, kojim pribjegavaju naše demokratske vlasti, ne mogu da promijene tu činjenicu.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 35-39.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close
Close