Kako je nastalo tursko ekonomsko čudo

1122

Posljednjih godina svjedočimo sve snažnijem utjecaju Turske na bosanskohercegovačko društvo, kao i jačanju političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dvije zemlje. Uz to je primjetan i svojevrsni kult ličnosti koji se kod određenog sloja stanovništva pojavio prema bivšem turskom premijeru i sadašnjem predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Turska se doživljava kao veliki zaštitnik i primjer za muslimanski svijet na kojeg bi se i Bošnjaci trebali ugledati. Pa ipak, i pored demonstracije silnih simpatija prema turskoj državi i njenom lideru, u bh. javnosti se vrlo malo i krajnje površno spominje vjerovatno najvažniji uzrok Erdoganove moći i današnje  turske pozicije – „ekonomsko čudo“. Iako se s liberalnog gledišta s prezirom moraju osuditi sve veće tendencije posljednjih godina od strane Erdogana ka uvođenju masivne autokratije i samovolje, obračunu s političkim protivnicima i smanjenju mnogih indiviualnih sloboda, u ovom tekstu posvetit ću se isključivo onom pozitivnom aspektu Turske u posljednjih deceniju i po – ekonomskom napretku.

Godine ponosa i slave

Tokom posljednjih desetak godina Turska je doživjela uistinu nevjerovatan ekonomski napredak. Ekonomija kontinuirano i snažno raste, nejednakost je u opadanju, a standard stanovništva i broj inovacija su u porastu.

Turski uspjeh posebno je fascinantan kada se uzme u obzir da je enorman rast bilježen u vrijeme kada je veći dio svijeta proživljavao tešku ekonomsku krizu, te da se Turska geografski nalazi u nimalo zahvalnom okruženju: njeni susjedi na zapadu su Grčka i Kipar, epicentri evropske krize i veliki uteg na vratu Evropske unije. Na jugoistiku zemlja graniči sa razorenom Sirijom u kojoj već četiri godine bjesni rat i iz koje je preko milion i sedamsto hiljada izbjeglica stiglo u Tursku; na istoku leže Irak i Iran, dok na sjeveroistoku zemlja graniči s Jermenijom i Gruzijom – ukratko, teško je danas naći državu s nestabilnijim okruženjem.

Pa ipak, i pored velikih regionalnih potresa, Turska niže same uspjehe. Početak velikog turskog ekonomskog napretka poklopio se s dolaskom Erdogana na vlast 2003. Nakon oštrog pada od 1999. do 2001., turska ekonomija je u periodu od 2002. do 2013., i pored svjetske ekonomske krize koja se desila u međuvremenu, u prosjeku rasla preko 5% godišnje. Prošlu, 2017. godinu, zemlja je završila sa zabilježenom stopom rasta od 2,5%, 2016. je rasla 2.9,  a 2015. 6,1%. Godine 2011. rast je iznosio čak 11%! Eksperti predviđaju da će se rast nastaviti i u narednim godinama. Prihodi po glavi stanovnika u navedenom periodu su utrostručeni, dok je Turska bila najbrže rastuća ekonomija u cijeloj Evropi.

Ipak, iza ogromnog turskog ekonomskog napretka nije stajao nikakav magični recept ni revolucionarna metoda; cijeli uspjeh zasnovan je tek na pametnim državnim politikama jasnog razgraničavanja uloge države u ekonomiji u odnosu na aktivnosti privatnog sektora i postavljanju osnovnih stvari na zdrave temelje, kao što su obnova bankarskog sektora, stavljanje valute pod kontrolu, dovođenje državnog budžeta u red te masovnog investiranja u one segmente gdje intervencija države daje rezultate: u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i tehnologiju.

Primjerice, ulaganje u infrastrukturu se višestruko isplatilo. Svako ko je posljednjih godina posjetio Tursku mogao je posvjedočiti vrhunskim aerodromima, autoputevima ili super brzim vozovima koji voze kroz čitavu zemlju. Ipak, najvažnija stvar u tome je što je sve većinom izgrađeno zahvaljujući domaćoj pameti, jer zemlja posjeduje vrlo razvijen sektor inženjeringa. Turske građevinske kompanije danas su globalno konkurentne i uspješno osvajaju tržišta širom Bliskog istoka i Afrike.

Turski univerziteti također ostvaruju fantastične rezultate. Ankara je postala središte visokog obrazovanja koje privlači studente iz cijele Afrike i Azije. Neki od najboljih nastavnih programa u zemlji održavaju se na engleskom jeziku, što je omogućilo internacionalizaciju turskog visokog obrazovanja i privlačenje studenata iz cijelog svijeta. A univerziteti sve veća sredstva i napore ulažu između ostalog i  u istraživanje avionike, informacionih tehnologija i napredne elektronike.

Turska ulaže i velika sredstva u obnovljive izvore energije, a zemlja je posebno bogata vjetrom i geotermalnim izvorima energije, te je vrlo izvjesno da će Turska u narednih nekoliko godina postati vodeći globalni izvoznik zelenih inovacija.

Bitno je i napomenuti da i pored masivnih infrastruktnih projekata koje je država pokrenula posljednjih godina, kao i znatnog povećanja ulaganja u obrazovanje, javna potrošnja Turske čini oko 35% BDP-a, što je značajno manje od potrošnje velike većine evropskih zemalja koja se kreće između 40%-50%! Uporedite to s javnom potrošnjom u BiH koja iznosi oko 50% BDP-a, no umjesto infrastrukturnih projekata, razvoja obrazovanja ili tehnologije, najvećim dijelom odlazi na socijalna davanja i plate budžetskih korisnika.

Ekonomska raznolikost, kvalitetna industrijska baza te vrlo razvijen sektor uslužnih djelatnosti, omogućavaju Turskoj da u globalizovanoj ekonomiji gdje se inovacije i tržišne mogućnosti iz SAD-a i zapadne Evrope prelijevaju dalje prema istočnoj Evropi, Aziji i Africi, fantastično koristi svoj položaj. Turski izvoz i investicije prvenstveno se skoncentrišu na istok i jug, među države u razvoju, a ne na razvijena zapadna tržišta, što Turskoj osigurava mjesto reginalnog ekonomskog diva. Ovaj trend će se nastaviti, kako se u Africi i Aziji bude sve više razvijalo tržište za napredne turske građevinske firme, informacionu tehnologiju i zelene inovacije.

A treba li tek spominjati turski turizam koji je jedan od najrazvijenijih u svijetu, gdje Tursku godišnje posjeti 38 miliona turista?!? Ili razornu filmsku i televizijsku produkciju koja je podsljednjih desetak godina doslovno pokorila dobar dio svijeta!

U čemu su Erdoganove zasluge…

Ključno pitanje koje se u svemu postavlja je – kako je Turska sve ovo ostvarila? Zapravo, korijeni ekonomskih reformi koje su zemlji omogućile enorman napredak sežu prije Erdogana. Njegov prethodnik na mjestu premijera iz kemalističke CHP stranke Bulent Ecevit, suočavao se s velikom ekonomskom krizom. Usred krize, Ecevit je imenovao Kemala Dervisa za novog ministra ekonomskih poslova. U samo jednoj godini Dervis je uspio provesti široki paket reformskih promjena koje su stabilizovale tursko društvo i dovele do značajnog ekonomskog napretka.

Osnažio je nezavisnost centralne banke kao i državnih komercijalnih banaka, te spriječio njihovu zloupotrebu od strane politčkih garnitura. Stabilizovao je liru i stavio pod kontrolu inflaciju koja je decenijama bila jedna od najvećih boljki turske ekonomije. Pored toga, proveo je značajne reforme u oblasti poljoprivrede, energetike te budžetske politike. Već 2002. druge Turska ekonomija bilježila je zavidan rast. No 2003. Erdogan dolazi na mjesto premijera.

Iako se u medijskim opisima najčešće navodi kao umjereno islamistička stranka, kada se sagleda politički program, kao i konkretni potezi koje je ova partija provodila u praksi, uočljivo je da Erdoganova AKP ideološki u velikoj mjeri podsjeća na anglosaksonske konzervativne stranke utemeljene na protestantskoj etici, što ugrubo podrazumijeva kombinaciju socijalnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma. Dolaskom na vlast,  Erdogan i njegov ekonomski tim na čelu s potpredsjednikom vlade Alijem Babacanom, imali su dugoročan ekonomski plan koji je Turskoj trebao omogućiti trajno stabilan i uspješan ekonomski okvir. Ključni ciljevi koje su namjeravali ostvariti bili su: dalja stabilizacija bankarskog sektora, uravnoteženje državnog budžeta kao i pokretanje velikih ulaganja u obrazovanje i infrastrukturne projekte, što bi donijelo dugoročnu ekonomsku korist. No, AKP je također napravila i jasnu distinkciju glede toga šta država u ekonomiji treba voditi a šta ne, pa je nasuprot sektora koji su ostali primarno pod državnom kontrolom, u narednim godinama izvršena masovna privatizacija preduzeća u državnom vlasništvu, liberalizacija turskog tržišta te stvaranje daleko povoljnijeg poslovnog ambijenta za privatni sektor.

Erdoganova u suštini pametna diplomatija je također pomogla. Iako u posljednje vrijeme vuče sve snažnije autokratske poteze kojima povećava svoju moć i slabi demokratske kapacitete unutar zemlje, Turska ipak i dalje ostaje relativni glas razuma i primjer umjerenosti u regiji ekstremizama, ratova i vječnih turbulencija. Pored toga, u jeku sve većeg zaostrašavanja odnosa između zapadnih država i Rusije, Turska uspijeva balansirati i zadržavati relativno dobre i korisne odnose i s jednim i s drugom blokom (iako ipak jeste evidentno da je odnos s pojedinim zapadnim državama posljednjih godina značajno pogoršan). Ovakva politika čini Tursku poželjnom destinacijom za strane investitore, ali investitore iz svih krajeva svijeta!

Iako se Turskoj i narednih godina predviđa rast, pitanje je koliko dugo će uspijevati da drži ovaj ritam. Turska je okružena vrlo nestabilnim državama. Pored unutrašnjih političkih turbulencija, i bilo koja od kriza u turskom okruženju, od krize u Evropi pa do rata u Siriji, može vrlo lako naštetiti turskoj ekonomiji. Ipak, Turska je pokazala izuzetan kapacitet da prebrodi krize i ostane čvrsto na nogama.

S obzirom da su reforme i ekonomski rast počeli još i prije njegovog dolaska na vlast, postavlja se pitanje da li bi Turska doživjela isti rapidan napredak i ekonomski preporod i bez Erdogana na vlasti, no ipak, ostaje činjenica da je era najvećeg ekonomskoj razvoja i procvata ove države u historiji, upravo era Erdoganove vladavine.

Šta BiH može naučiti od Turske?

Naravno, porediti BiH na bilo koji način s Turskom, državom od 75 miliona stanovnika koja se prostire na dva kontinenta, sa specifičnim mentalitetom i višestoljetnom tradicijom vladanja koja seže još u doba Osmanskog carstva, vrlo je nezahvalno, te se njihova rješenja ne mogu tek tako jednostrano kopirati. No ipak, turski, uistinu fascinantni ekonomski rezultat šalje zapravo vrlo jasno univerzalnu poruku da su razumna fiskalna i monetarna politika, ulaganje u obrazovanje i infrastrukturu, te jasno razgraničavanje nadležnosti državnog u odnosu na privatni sektor, ali uz njihovu međusobnu saradnju i nadopunjavanje, recept za ekonomski uspjeh.

Stoga bi od slijepog idolopoklonstva koji pojedini iskazuju prema Turskoj i očekivanja pomoći, za BiH kao društvo bilo daleko korisnije da kopira određene pozitivne reforme i prakse koje su provedene u Turskoj.

Piše: Danijal Hadžović
Izvor: LiberalniForum.com

PODIJELI