FeaturedKapitalizam

Neprijatelj građanskog društva nije sloboda pojedinca, nego vlada

Građansko društvo

“Među zakonima koji upravljaju ljudskim društvom postoji jedan koji je precizniji i jasniji od ostalih. Ukoliko ljudi žele da ostanu civilizovani ili da takvima postanu, vještina njihovog međusobnog udruživanja mora rasti i razvijati se u istom omjeru u kojem se razvijaju i uslovi za to”. Alexis de Tocqueville

Šta je građansko društvo?

Građansko društvo su sve one dobrovoljne organizacije koje postoje između pojedinca i države kao što su porodica, vjerske ustanove, sportski i muzički klubovi i dobrotvorne organizacije. Ideja građanskog društva proizvod je civilizacije. Ono što je Tocqueville nazvao umjetnošću udruživanja rezultat je savremene prakse ljudi da sarađuju sa drugim ljudima koje i ne znaju, u cilju postizanja rezultata. Ova potreba jednostavno nije ni postojala u doba lovačkosakupljačkih zajednica naših predaka, gdje su se svi znali između sebe i opstanak vrste je zavisio od zajednica u kojima su svi dijelili isti cilj. Pojavom podjele rada i pravnog društva u kojem su ljudi mogli upotrebljavati svoju vlastitu svojinu u odgovarajuće svrhe, vještina udruživanja postala je osnov mira i prosperiteta među ljudima. Koncept građanskog društva neodvojiv je od ideje slobode. Pretpostavke da pojedinac koji živi sam može biti slobodan, kao i da je sloboda odsustvo prinude su uobičajene pogreške. Teorija građanskog društva nas podsjeća da je stanje slobode ono stanje u kome se upravo sredstva ograničavanja primjenjuju na ljude i da oni udruživanjem jednih sa drugima doprinose da se uslovi života svakog od njih poboljšavaju. Francuski mislilac, Benjamin Constant, jasno je izrazio značenje građanskog društva kada je istakao da ova ideja ima smisla samo u modernom dobu, gdje pojedinac ostvaruje gotovo neosjetan uticaj na svoje bližnje. U svom govoru u kojem je istakao dva različita tipa slobode, slobode naših predaka i savremene slobode, Constant obrazlaže da upravo sloboda udruživanja ljudi jednih sa drugima, a ne sloboda participiranja u vlasti, kao izum modernog doba označava čovjekovu najvažniju slobodu. Ovu ideju građanskog udruživanja kao i institucije proistekle iz nje sistematski su istražili Irac, Edmund Burke i Francuz, Alexis de Tocqueville posmatrajući proces proizvodnje u Engleskoj i Americi u vremenu kada su živjeli. Tocquevilleova velika misao bila je da je napredak društva nusproizvod saradnje među ljudima do koje, opet, ne bi ni došlo da društvo nije bilo slobodno, rukovođeno onim što su mislioci Prosvjetljenja nazivali “vladavina zakona, ne ljudi”. Dok je Tocqueville za vrijeme svojih putovanja po Americi 30-tih godina 19. vijeka opisivao veliki broj načina na koje su Amerikanci razvili umješnost udruživanja, Burke je jasno izrazio ulogu posredničkih institucija – proizvoda ovih udruživanja – u poslovima ljudi. On ih je nazvao malim vodovima (vôd – voj. 10-12 vojnika, prim. prev.). Ove posredničke institucije porodica, crkva i zajednica umnogome su pomogle funkcionisanju društva u cjelini. Burke je napisao: “Biti privržen dijelu, voljeti mali vôd kojem pripadamo u društvu prvi je princip (takoreći klica) društvenih sklonosti. To je samo prva karika u lancu koji se dalje nastavlja sa ljubavlju prema državi i čovječanstvu.” Prema Burkeu, ove institucije su odigrale ključnu ulogu u oblikovanju ljudske ličnosti i ispunjavajući duboku ljudsku potrebu da pripadaju, podstakle stvaranje ogromne mreže udruženja koja su pojačala veze koje nas spajaju.

Veze koje spajaju

Upravo u ovim malim vodovima, koje je konzervativni filozof Michael Oakeshott kasnije nazvao građanskim udruženjima, mi pronalazimo instinkt i duh koji obrazuje i oblikuje zajednice ljudi koje predstavljaju gradivne elemente društva. Olakšavajući put društvene saradnje, ova građanska udruženja nam omogućavaju da imamo koristi od postojanja onih koji su nam najbliži, i da to cijenimo. Privrženost koju osjećamo prema članovima porodice i prijateljima, lokalnoj zajednici i naciji hrani se, odrasta i vaspitava našom potrebom da se udružujemo jedni sa drugima. Stoga su građanska udruženja dio društvenog ljepila koje drži društvo na okupu. Za razliku od atomiziranih pojedinaca o kojima govore kritičari slobodnog društva, građanska udruženja jačaju naše veze zajedničkim naslijeđem i interesima koje dijelimo sa drugima što za rezultat ima snažnije društvo u cjelini. Građansko društvo je humano društvo jer ono učvršćuje i podstiče naša humana osjećanja simpatija prema našim bližnjima.

Vlada nasuprot građanskog društva

Neprijatelj građanskog društva nije sloboda pojedinca, nego vlada. Vlada kida veze koje nas spajaju jedne sa drugima jer ona sakuplja i centralizuje moć i resurse, i minira našu građansku privrženost postavljajući pred nas zahtjeve koji se odnose na naše vrijeme, naš novac i naša saosjećanja. Ovi zahtjevi labave veze koje nas vežu oduzimanjem materijalnih i emocionalnih resursa koje bismo u normalnim okolnostima uložili jedni u druge. Kada je Tocqueville posjetio Ameriku iz Napoleonove Francuske, bio je u prvi mah iznenađen povećanjem broja volonterskih udruženja koja su podržavala svaki dovoljno ubjedljiv cilj i gledište. Njegova rodna Francuska koja se u to vrijeme praćakala pod centralizovanom vladom nije mogla da podrži jednu takvu krpariju sačinjenu od individualnih napora jer je mnogo više ljudske energije bilo progutano zahvaljujući potrebama države. Ovo je ujedno i osnovni razlog zbog čega zajednice naprosto cvjetaju u uslovima slobode. Vlade stvaraju prepreke vještini udruživanja pošto nastoje da oslabe pojedince. U totalitarnim društvima, država zaustavlja međusobnu saradnju pojedinaca jednih sa drugima u cilju postizanja zajedničkih ciljeva, jer su svi ciljevi društva usmjereni ka postizanju ciljeva države.

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 1-3.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Tags

Related Articles

Close
Close