Ibn Haldun: Zašto društva propadaju

Već smo ti ranije objasnili da su kraljevska vlast i dinastija cilj ‘asabiyye, a da je sjedilačka kultura cilj beduinskoga života te da cijelo stanovništvo, bilo u beduinskom načinu života bilo u sjedilačkoj kulturi bio to vladar ili obični čovjek, ima svoj fizički život, kao što svako pojedinačno biće, od svih stvorenja, ima svoj fizički život. Na osnovu razuma i tradicije jasno je da je četrdeset godina krajnja granica za čovjeka u razvijanju i rastu njegovih sila te da, kada on dostigne četrdesetu godinu, priroda prestane djelovati na razvoj i rast za neko vrijeme, a poslije toga on počne opadati. Zato znaj da je sa sjedilačkom kulturom, pri razvitku stanovništva, isto tako, jer je to krajnja granica preko koje se ne može preći. To je, pak, tako što raskoš i blagostanje, kada se ostvare kod civiliziranog stanovništva, po svojoj prirodi ih poriču da krenu putevima sjedilačke kulture i poprime njene običaje.

Sjedilačka kultura je, kao što znaš, traženje raznovrsnosti u raskoši, usavršavanje njenih vidova i naklonost prema zanatima koji uljepšavaju njene vrste i sve njene ogranke, kao što su zanati koji služe za pripravljanje jela, odjeće, građevina, namještaja, posuđa te ostalih potrepština domaćinstva. Za otmjenost u svim oblastima postoje mnogi zanati za kojima nema potrebe u beduinskom životu. Kada ta otmjenost kod potrepština domaćinstva dospije do krajnje granice, iza toga dođe pokoravanje strastima: duša poprimi mnoge vidove tih običaja zbog čega više nije u redu njeno stanje ni u pogledu vjere ni u pogledu ovozemaljskog djelovanja. Što se tiče njene vjere, njeno stanje nije u redu zbog učvršćenja obilježja raskoši koje je teško odbaciti. Što se pak, tiče ovosvjetskog djelovanja, njeno stanje nije u redu zbog mnogih potreba i zahtjeva koje traže ti običaji, a zarada nije u stanju da ih podmiri.

Objašnjenje je toga to da se, zbog raznovrsnosti sjedilačke kulture nekoga grada, povećavaju troškovi njegovih stanovnika. Sjedilačka se, pak, kultura razlikuje prema različitoj naseljenosti, pa kada je naseljenost veća, bude i sjedilačka kultura savršenija.

Mi smo već ranije naveli da se grad sa visokim stupnjem naseljenosti ističe skupoćom na svojim trgovima i cijenama potreba njegovih građana. Potom njihovu moć povećavaju carine, jer sjedilačka kultura ojača samo pri kraju dinastije, a to je vrijeme kada dinastije, zbog mnogih svojih rashoda u to doba uvode carine, kako je ranije navedeno. Carine, pak, izazivaju povećanje prodajnih cijena, jer svi preprodavci i trgovci uračunavaju u cijenu svojih artikala i roba sve što potroše, pa čak i ličnu opskrbu, te stoga carina ulazi u vrijednosti prodane robe i njene cijene. Zato se povećavaju troškovi pripadnika sjedilačke kulture koji ne pokreću razvoj, nego prelaze u rasipništvo. Tada ljudi ne nalaze izlaza iz toga, zato što je njima zavladalo djelovanje tih običaja i što su im oni postali pokorni.

Sve njihove zarade idu u troškove, pa jedan za drugim zapadaju u oskudicu i neimaštinu, te njima ovlada siromaštvo. Tada se smanji broj kupaca te robe, pa nastane slaba prodaja na tržištima i pogorša se stanje u gradu.

Uzrok svega toga su pretjeranosti sjedilačke kulture i raskoš. To, uopće, upropaštava grad u pogledu trgovine i napretka.

Što se tiče kvarenja njegovih stanovnika, u pogledu njih samih, jednog po jednog ponaosob, to dolazi od truda i napora oko potreba običaja raskošnog života, od poprimanja loših osobina pri njihovom te usljed štete koju pretrpi duša nakon što ih ostvari, poprimivši neko drugo njihovo loše svojstvo. Stoga je kod njih sve više poročnosti, zla, tričarije i prijevare da bi došli do sredstava za život, na ispravan ili neispravan način, pa se duh preda razmišljanju o tome, udubljuje se u to i koristi se svakom varkom radi toga. Stoga je kod njih više poročnosti, zla, tričarije i prijevare da bi došli do sredstava za život, na ispravan ili neispravan način, pa se duša preda razmišljanju o tome, udubljuje se u to i koristi se svakom varkom radi toga.

Tako nalaziš da se odlučuju na laganje, kockanje, varanje, podvaljivanje, krađu, krivokletstvo i zelenaštvo pri trgovanju. Potom ćeš ustanoviti da oni dobro poznaju puteve i načine poroka, da otvoreno govore o njemu i njegovim uzrocima, da odbacuju svaku suzdržljivost pri raspravljanju o njemu, čak među rođacima i porodicama, mada beduinsko ponašanje zahtijeva stid od takvih ljudi i osudu njihove bestidnosti. Ustanovit ćeš, također, da su oni dobro upoznati s lukavstvom i obmanjivanjem pomoću čega se štite od moguće represije zakona koja ih može zadesiti i kazne koju mogu očekivati za svoja ružna djela, tako da to postane njihovom navikom i karakternom crtom njih većine, osim onih koje Allah sačuva.

Morem grada talasa se svjetina pokuđenih svojstava. S njom se nadmeću mnogi ljudi mlađeg pokoljenja vladarske dinastije i njihova djeca: oni čiji je odgoj bio zanemaren, pa su kod njih prevladavale karakterne crte robinja, iako su pripadali plemićkom rodu i uglednim domovima. To je zato što su ljudi međusobno slična razumna bića, a jedni nad drugima prednjače i nad njima se ističu po svome karakteru, stjecanju vrlina i izbjegavanju poroka.

Posljedica toga je da kad se kod nekoga učvrsti obilježje poroka, u bilo kome vidu i propadne dobar karakter, ne koristi mu čistoća njegovog rodoslovlja niti finoća njegovog porijekla. Stoga ćeš naći
mnoge od potomaka uglednih kuća, ljudi starog plemićkog porijekla i pripadnika dinastija bačene u prostu gomilu kako obavljaju bijedne poslove da bi došli do sredstava za život, zbog pokvarenosti njihovog karaktera i preuzimanja obilježja zla i izopačenosti.

Kada se to namnoži u nekom gradu ili narodu, Allah najavi njegovo propadanje i izumiranje, a to je značenje riječi Uzvišenoga: “Kad hoćemo jedan grad  uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (Qur’an, 17:16)

Objašnjenje za to je da njihove zarade tada ne podmiruju njihove potrebe zbog mnogih običaja raskoši i težnje duše za njima, pa zato njihove prilike nisu u redu. Kad se, pak, pogoršaju prilike pojedinaca, jednog za drugim, poremeti se poredak u gradu, te on propadne.

To je značenje tvrdnje nekih upućenih ljudi: Zaista kada se u nekome gradu mnogo sade gorke narandže, to sluti na propast. Zato mnogi obični ljudi izbjegavaju sađenje gorkih narandži oko svojih kuća. Ali nije se to htjelo reći, niti da je to neko posebno svojstvo gorkih narandži. Značenje toga samo je to da su vrtovi i navodnjavanje posljedica sjedilačke kulture. Potom, da su gorke narandže, četrun, čempres i slični njima, čiji plodovi nemaju ukusa niti ima koristi od njih, samo krajnji vid sjedilačke kulture, jer se oni koriste u vrtovima samo zbog svojih oblika i sade se samo nakon što se razgranaju putevi raskoši. To je razdoblje u kome se treba bojati destrukcije grada te njegove propasti, kako smo to rekli. Već se slično tome reklo i o oleandru – a to spada pod ovaj slučaj – jer se s oleandrom namjerava samo ukrašavanje vrtova njegovim crvenim cvatom, a to je jedan od vidova raskoši.

Jedan od uzroka upropaštavanja sjedilačke kulture je prepuštanje, zbog obilja raskoši, strastima i potpuno predavanje njima. Tada dođe do raznovrsnih strasti želuca u jelima i slatkišima. Potom slijede raznovrsne seksualne strasti u raznim načinima spolnoga općenja, kao što su preljub i pederastija. To dovodi do propadanja ljudske vrste. Propadanje vrste može biti usljed međusobnog miješanja rodoslovlja, kao što je kod preljube, pa niko ne zna je li to njegov vlastiti sin, budući da je rođen na nezakonit način, jer su se razne sperme međusobno izmiješale u maternicama.

Tada se izgubi prirodna samilost prema djeci i briga o njima, pa oni stradaju, a to dovodi do gubljenja ljudske vrste. Propast ljudske vrste može biti kao kod pederastije, koja dovodi direktno do nepostojanja potomstva, a to je gore za propast ljudske vrste, budući da ona dovodi do toga da ne postoji ta vrsta, a preljub dovodi do nastajanja onoga što usljed nje proizađe. Zato je stav Malikov, Allah mu se smilovao, očevidniji nego stav drugih, te ukazuje na to da je on bolje uvidio namjere Vjerozakona i njihovo vođenje računa o općim interesima.

Shvati to i zaključi po tome da je krajnji cilj civilzacije sjedilačka kultura i raskoš, te da se ona, kada postigne taj svoj cilj, preokrene u propadanje, pa počne Starjeti, kao što je u prirodnim životima živih bića. Zapravo ćemo reći da su karakterne osobine proizašle iz sjedilačke kulture i raskoši sama propast.

Naime, čovjek je čovjek samo po svojoj sposobnosti da pribavi sebi korisne, a odbije štetne Stvari, te po podesnost svoga karaktera da se trudi oko toga. Međutim čovjek sjedilačke kulture ne može sam pribavljati svoje potrebe, bilo usljed nesposobnosti zbog osrvarenog udobnog života bilo iz oholosti, zato što se dogodilo da je on odgojen u blagostanju i raskoši, a te su obje stvari pokuđene.

On, isto tako, ne može da odbija ono što mu škodi, jer je izgubio, usljed raskoši i odgoja pod pritiskom obrazovanja i učenja, osobinu hrabrosti. On je zato zavisan od neke zaštitne snage koja će ga braniti.

Zatim, on je iskvaren, većinom, i u pogledu svoje vjere, usljed onoga što su kod njega pokvarili ti običaji raskoši i njegova ovisnost od njih te usljed onoga čime su se okaljala svojstva njegove duše, kako smo to utvrdili, osim u vrlo rijetkim slučajevima. Kada propadne čovjek po svojoj sposobnosti. zatim po svojim karakternim osobinama i svojoj vjeri, onda je propala njegova ljudska narav i on se, ustvari, potpuno izobliči.

S obzirom na ovo, oni koji su u vladarevoj vojsci bliski beduinskom načinu života i grubosd, korisniji su od onih koji se odgajaju u sjedilačkoj kulturi i njenim osobinama. Ovo se pak nalazi u svakoj državi.

Tako je postalo jasno da je sjedilačka kultura vrijeme zastoja u životu ovoga svijeta, u pogledu civilizacije i dinastije.

A slavljeni uzvišeni Allah je svakoga dana u određenom stanju (Qur’an, 55:29) i nijedno ga stanje ne odvraća od nekog drugog stanja.

Odlomak iz djela: Ibn Haldun, Muqaddimah, str. 619-624.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close