Šta se u Bosni pisalo o “vehabijama” 1930.

567
Nasreddin Dinet u svom slikarskom studiju.

U prvom broju Hikjmeta iz 1930. objavljen je poduži tekst povodom smrti francuskog slikara (Alphonse-Étienne) Nasreddine Dineta, koji je umro potkraj 1929. Rođen je 1861. godine u uglednoj francuskoj porodici sudaca. 1881. godine diplomirao je umjetnost u Parizu i već 1884. u društvu prijatelja koji se bavio entomologijom avanturistički odlazi u alžirski grad Bou Saada. Već naredne godine dobio je školarinu i putuje drugi put u Alžir, kada i nastaju prve “Alžirske slike”: les Terrasses de Laghouat i l’Oued M’Sila après l’orage.

Osvojio je srebrenu medalju na “Exposition Universelle 1889”, prvoj velikoj svjetskoj umjetničkoj izložbi u Parizu, za čije potrebe je i izgrađen Ajfelov toranj. Izložba je trajala od marta do kraja oktobra 1889. godine i imala je preko 32 milion posjetilaca. Dinet je bio jedan od suosnivača Société Nationale des Beaux-Arts zajedno sa renomiranom francuskim slikarom Meissonierom, a dvije godine ranije, zajedno sa direktorom muzeja u Luksemburgu Leoncom Beneditom osnovao je Société des Peintres Orientalistes Français.

1903. godine nakon godina provedenih u Alžiru, kupio je kuću u Bou Saadi, a 1908. u jednom pismu piše da je prihvatio islam. 1913. godine je i formalno prešao na islam, kada je promijenio ime u Nasreddine. Nakon što je prihvatio islam svoje dotadašnje slikarske motive, a najčešći su bili naga ženska tijela, zamijenio je islamskim motivima. Pravo je čudo kako je u ruralnim dijelovima Alžira uspijevao da pronađe “nage statiste” za svoja umjetnička djela.

Osim slikanja, bavio se i prevođenjem nekih arapsko-islamskih djela na francuski jezik, među kojima treba izdvojiti epsku poemu Antarah ibn Shaddad (1898). Vodio je polemične rasprave u Parizu pred najezdnom ondašnje islamofobije i raznih stereotipa koji su preovladavali francuskim društvom. Pred sami kraj života 1929. godine obavio je hadždž, a dženazu mu je klanjalo oko 5.000 osoba u Bou Saadi.

I upravo, autor članka je pisao o kratkim, ali dragocjenim susretima i trenucima provedenim sa Nasreddinom i hadždžu obavljenom u godini kada će i umrijeti. Boraveći u Mekki i Medini prvi put su se susreli sa tzv. “vehabijama”, vjerujem da je to bio i prvi susret bosanskih muslimana sa “tamo nekim vehabijama”, čiji “grijeh” je bio to što su zabranjivali obavljanje mevluda i sprječavali kult mrtvih u Hidžazu, široko rasprostranjenoj praksi među muslimanima. Nasreddinova percepcija “vehabija” bila je pozitivna, i francuski umjetnik nije vidio ništa sporno u sprječavanju kulta mrtvih, s kojim se vjerovatno susretao i ranije u Alžiru.

Odlomak o “vehabijama” iz Hikjmeta (1930):

“Jednog dana odoh sa Nasiruddinom da posjetimo Bekiu-šerif te nam kurrai rekoše, da je tude bilo više kubeta (grobnica sa kupolama), pa su ostranjena (po Vehabijama). Na to ja rekoh Nasiruddinu: Stanje, u kom se sada nalazi Bekia, je možda pravo i na svom mjestu, ali na našu dušu djeluje ono, što je od starina naslijeđeno, pa zato sada na nas neugodno djeluje ovo stanje Bekie.

On na te moje riječi zašutje, kasnije pogleda uokolo, pa pokaza rukom u Kubbei seadet (kube Alejhisselamove grobnice) i reče: Ono Zeleno Kubbe je dosta, da zamijeni sva ostala. Mnoga kubeta ovde mogu čovjeku otkloniti pažnju od onog Kubeta. (…)

(…) Jednog sam ga dana susreo u Mekjkji, a prije na dan je bio na zijafetu (gozbi), koji je dao vladar Ibnussu-ud, pa ga tom prilikom upita, kako misli o vladar. On mi odgovori: On je čovjek iskren, želi dobro islamu. (…) Jednog ga dana upitah: Da li bi se slagao s time da se i kod nas silom zapriječi poštivanje grobova i dr., kao što je to, kako vidimo, učinjeno u Hidžazu? On mu na to odgovori: Sviđa mi se što jer to učinjeno u Hidžazu kao najvišem islamskom središtu, pa da se to polako malo po malo raširi i u druge krajeve preko hadžija, koji se vraćaju u svoje krajeve.”

Piše: Resul S. Mehmedović

PODIJELI