Biografije reis-ul-ulema: Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović (1882-1893)

394

Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. (1231) godine. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu u mektebu pred muallimom Husein-efendijom. Kraće vrijeme učio je u medresi u Prijedoru, a onda je došao u Sarajevo u Gazi Husrev-begov hanikah 1833. (1248) godine. U hanikahu i u Kuršumliji medresi učio je pred Mehmed-efendijom Kućukom, znamenitim muderisom, pred kojim je učio i jedini šejh-ul-islam što ga je Bosna dala, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić. Pred Kućukom je učio do Munla Džamije, a potom je pohađao predavanja sarajevskog muftije Muhameda Šakir-efendije Muidovića i Muhamed-efendije Telalagića, koji su predavali u svojim kućama.

Godine 1837. otišao je u lstambul u Hekim-Čelebi medresu i nastavio nauke pred najglasovitijim alimima ovog vremena, Vidinlijom i Denizlijom. Nakon deceniju i po naukovanja u Istanbulu, uzeo je idžazet i spremio se za povratak u domovinu sa bosanskim hadžijama koji su se u to vrijeme vraćali iz Meke. Hadžija iz Bosanskog Novog nagovore ga da prihvati mjesto muderisa u Novom. U Sarajevo su stigli kada je bilo upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji medresi, nakon smrti Kućuka Mehmed-efendije. Znanci i prijatelji, narocito hadži Muhamedaga Hamamdžić, stadoše nagovarati Hadžiomerovića da primi ovo mjesto, ali on ne htjede dok mu to ne odobre Novljani. Nakon sporazuma sa njima, prihvatio je ovu dužnost 1852. godine.Godinu dana kasnije imenovan je i imamom Arebi-atik džamije. Kao muderis Kuršumlije medrese, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti, vrši nadzor nad školama i bibliotekama, planira potrebna finansrjska sredstva za prosvjetu, upravlja tim sredstvima i kontroliše njihovo namjensko trošenje.

Muderisku službu vršio je i nakon izbora za sarajevskog muftiju. I kao reis-ul-ulema za Bosnu i Hercegovinu nastavio je dolaziti u dershanu i držati predavanja sve do 1888. godine. Osposobio je mnoge generacije za vršenje vjerskih zvanja, jer je kao muderis bio izvrstan metodičar i pedagog. Dva puta je dao idžazet. Pred njim je, pored ostalih, učio i Ibrahim-beg Repovac, jedan od pionira savremenog tumačenja islama, čije je sposobnosti Mustafa Hilmi-efendija odmah uočio i odabrao ga sebi za asistenta (muida) u medresi.

Kada je 1856. (1273) godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović, koji se već istakao svojim sposobnostima, posebno dobrim poznavanjem šerijatskog prava. Nakon što je naslijedio svog muderisa u Kuršumliji medresi, Mustafa Hilmi-efendija je, kao muftija našao drugog svoga predavača. Njega će na obje ove dužnosti naslijediti njegovi sinovi: Mehmed Refik-efendija kao muderis, a Selim-efendija kao sarajevski muftija.

Vršeći muftijsku službu sve do odlaska u penziju (skoro četiri decenije), Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović izdao je veliki broj fetvi na niz aktualnih pitanja koje su nametale prilike i društveni odnosi koncem turske i početkom austrougarske vlasti u našim krajeVima. Vrijedno bi bilo sakupiti ih i obraditi kao metod i domen primjene šerijatskog prava u izmijenjenim životnim i društvenim prilikama. Pogotovu što su neke njegove fetve i kasnije aktualizirane u radu Islamske zajednice. Tako je na 40. sjednici Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu, 1913. godine, ponovo prihvaćena njegova fetva o ekshumaciji grobova i izgradnji na tom mjestu “po vakuf koristonosnih zgrada“.

Kao sarajevski muftija, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je virilni član Upravnog vijeća (ldare medžlisi). U istom svojstvu članovi ovog vijeća bili su i duhovne starješine drugih vjeroispovijesti: pravoslavnu crkvu zastupao je mitropolit Anatius, katoličku fra Grga Martić, a jevrejsku haham Avram.

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine, muslimani su de facto ostali bez svoga najvišeg vjerskog poglavara. Već u instrukciji generalu Filipoviću, komandantu jedinica koje su izvršile okupaciju Bosne i Hercegovine, Beč je naznačio kako muslimansko stanovništvo, koje je u vjerskim stvarima ovisno od šejh-ul-islama, treba privoljeti da se od dotadašnje vrhovne vlasti odvoji. Filipović je neposredno nakon okupacije poduzeo određene korake. Pred fra Grgom Martićem se izjasnio da bi volio da od strane muslimana uslijedi jedna adresa caru u kojoj bi oni iskazali svoju lojalnost novoj upravi i ujedno želju da iz svojih redova izaberu vjerskog poglavara i time se odvoje od carigradskog šejh-ul-islama. Martić je poveo razgovor sa pojedinim muslimanskim prvacima kako bi ispitao njihovo mišljenje i nagovorio ih da urade nešto u duhu nastojanja generala Filipovića. On se prihvatio da sam sastavi adresu na cara u kojoj se tražilo pomilovanje, priznanje krune Habsburga i odricanje od otomanske vlade i izražavala spremnost da se odvoji od Mešihata u lstanbulu, te da iz svojih redova izaberu vjerskog poglavara. Adresu je navodno potpisalo 58 muslimana, iako potpisi nigdje nisu objavljeni.

Adresa upućena caru ne samo da nije izražavala mišljenje i težnje šireg kruga uglednih muslimanskih prvaka, već, takođe, ni stanovište širih slojeva muslimanskog stanovništva, što su kasniji događaji potpuno potvrdili. Veze sa Carigradom i Mešihatom nije bilo moguće ni lahko ni brzo pokidati. Za to nije bila veoma muslimana Bosne i Hercegovine, a tome se protivila i Porta. Na njeno traženje, članom 2. Carigradske konvencije od aprila 1879. gadne. bosansko-hercegovačkim muslimanima se garantuje nesmetano održavanje dalje veze sa njihovim najvišim vjerskim starješinom u Carigradu.

Da se austrougarske vlasti nisu odrekle svoje prethodne namjere vidi se iz jedne instrukcije grofa Andrašija upućene 21. maja 1879. godine zajedničkom ministarstvu finansija i zemaljskom poglavaru u Bosni i Hercegovini, u kojoj ističe da bi otcjepljenje muslimana Bosne i Hercegovine od carigradskog Mešihata bilo “najveći željeni cilj“.

Andraši podvlači potrebu da se cijela stvar pripremi tako da ‘dobrovoljnost’ muslimana u tome dode do izražaja. Da to nije bilo lahko i jednostavno ostvariti potvrdilo se naredne, 1880. godine, kada je Porta, 18. juna. imenovala kadi-askera Ahmeda Šukri-efendiju za muftiju u Bosni. Beč je na to naložio svom poslaniku u Carigradu da sa svoje strane poduzme potrebne korake kako bi se spriječio dolazak novoimenovanog muftije u Bosnu. U međuvremenu su prikupljeni podaci o imenovanju vjerskih starješina u nekim drugim zemljama da bi se znalo kako parirati akciji Porte. U svemu tome vodilo se računa da vlada u tom pravcu treba da djeluje iza kulisa i da se akcija na odvajanju bosansko- hercegovačkih muslimana predstavi kao njihova vlastita želja.

U nekoliko navrata uslijedile su takve “inicijative”. Kalaj pominje kako je 1881. godine jedna deputacija u Beču izrazila želju da bosansko-hercegovački muslimani dobiju svog vjerskog poglavara sa titulom reis-ul-ulema. U jesen iste godine 27 uglednih sarajevskih muslimanskih prvaka uručilo je sekcionšefu Zajedničkog ministarstva finansija baronu Krausu jednu predstavku u kojoj u trećoj tački ponavljaju svoj raniji zahtjev o uvođenju položaja reis-ul-uleme kao najvišeg vjerskog starješine uz koga bi bio obrazovan poseban savjet (meleis). Ovo traženje ponovljeno je i u novembru 1881. godine u razgovoru jedne grupe muslimana sa zemaljskim Setom Delenom. Zemaljske vlasti su podsticale ovakve inicijative i ujedno izražavale uvjerenje da će takvim zahtjevima izaći u susret uz prethodni pristanak cara.

U prvoj polovini 1882. godine, zbog izbijanja hercegovačkog ustanka, austrougarske vlasti nisu pokazale veću aktivnost na rješavanju ovog pitanja dok je Porta preduzimala nove korake.

Šejh-ul-islam svojim dekretom od 3. rebiul-ahira 1299. (9. februar 1882.) ovlašćuje Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića “da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izvida i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje“ ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud), a rumelijski kadi-asker ga imenuje za sarajevskog kadiju s pravom da imenuje kadije po okruzima i kotarevima, da im izdaje murasele i da se trudi, da šerijatsko zaključke pravedno izvodi i da među ehalijom ahkami-šer’ijju potpuno vrši.

Ovakav položaj Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića bio je analogan položaju muftije na području Bugarske i Rumelije. U svom odgovoru šejh-ul-islamu Hadžiomerović je istakao da ne može prihvatiti položaj sarajevoskog kadije, jer tu dužnost već obavlja Nezir-efendija Škaljić. Pismom od 10. juna 1882. godine šejh-ul-islam je to primio na znanje, sa napomenom da je njegovo imenovanje za sarajevskog kadiju učinjeno stoga da bi se na taj način očuvalo pravo šejh-ul-isama u pogledu nadzora islamskog života i da bi se time očuvali interesi islamske vjerske hijerarhije. Hadžiomeroviću je ostavljena mogućnost da Nazif-efendiju Škaljića imenuje za sarajevskog kadiju, ali pri tome on, kao i druge kadije u Bosni i Hercegovini, treba da budu podvrgnuti jednom ispitu pred komisijom sastavljenom od četiri člana uleme.

Uz pismo šejh-ul-islama bio je priložen i jedan primjerak šerijatske murasele kakve bi trebalo izdavati postavljenim kadijama, a onda ih dostavljati Carigradu na potrebu.

Imajući u vidu aktivnost Mešihata u prvoj polovini 1882. godine i ranije, okupaciona uprava je u jesen 1882. godine uzela cijelu stvar u svoje ruke i, uvažavajući ponovljene zahtjeve muslimanskih prvaka, imenovala je Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za reis-ul-ulemu Bosne i Hercegovine, o čemu je car donio odluku 17. oktobra 1882. godine.

lmenujući Hadžiomerovića za reis-ul-ulemu Beč je pretpostavljao da Porta neće biti protiv te odluke samim tim što ga je ona ranije odredila za bosanskog muftiju. Jedini ozbiljan protukandidat bio mu je Mustaj-beg Fadilpašić, ranije imenovan mulom od Jedrene”. Prednost Hadžiomerovića bila je u tome što je bolje poznavao šerijatsko pravo, a to je za funkciju reisa bilo posebno značajno.

Svečano ustoličenje prvog reis-ul-uleme obavljeno je u velikoj sali u Konaku 15. decembra 1882. godine. Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović pripadao je grupi muslimanskih prvaka koja je nastojala da se muslimani trezveno i nacionalno prilagode novom vremenu i novim uslovima života, zalažući se za evidenciju i nadzor nad vakufima, za reformu muslimanskog školstva, obrazovanje žena, savremenu interpretaciju šerijatskih propisa i prosvjećivanje putem štampe na narodnom jeziku. l kao reis-ul-ulema, dosljedno je slijedio ovaj pravac.

Iscrpljen dugogodišnjim radom, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović podnio je ostavku na položaj reis-ul-uleme 1893. godine. Ostavka mu je prihvaćena l on je otišao u zasluženu penziju. Nije dugo praživio u mirovini, a već su se počeli pokazivati znaci bolesti.

U petak, 8. februara prije podne, bio je u advokatskoj kancelariji Jusuf-bega Filipovića. Izašavši do saonica koje su ga čekale kod Careve ćuprije, onesvijestio se. Trud liječnika bio je uzaludan.

Umro je u nedjelju 10. februara 1895. godine, oko četiri sata po podne, ne osvijestivši se u svojoj kući u Jahja-pašinoj mahali.

Dan kasnije klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, kojoj je prisustvovalo “mnoštvo odlićnika svake vjere” i toliko svijeta koliko se u Sarajevu “ovakvom zgodom još nije vidjelo“. Pokopan je na Grlića brdu kod Sarajeva.

Među savremenicima bio je na glasu “temeljnog poznavanja islamske nauke“, a posebno se isticao u šerijatskom pravu i hadisu. Nije mu bilo premca u poznavanju biografija ashaba i drugih ravija. U životu biješe skroman. Malo je govorio, ali mu svaka bijaše mudra i promišljena. U slobodnom vremenu bavio se poljoprivredom na svom imanju u Lješevu. Kuća mu je rijetko bila bez musafira, a o njegovoj poboZnosti pričaju se čitave legende. Bio je “svakako, jedna od najmarkantnijih ličnosti naše prošlosti“, uzoran i kao muderis, i kao muftija, i kao reis-ul-ulema.

Odlomak iz djela: Reis-ul-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji od 1882. do 1991. godine

Napomena: Reis-ul-ulema Mustafa Hilmi ef- Hadžiomerović je jedini reis čija slika nije sačuvana.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI