Šta imami rade kad rade?

845

Središnju ulogu u radu Islamske zajednice, prema njenoj ustavnoj konstituciji, odnosno organizacijskoj strukturi i njenom temeljnom pozivu, odnosno cilju djelovanja, ima institucija imama. S druge strane, lidersko djelovanje imama u džematima ima društveno značenje koje se teško može sagledati, tim teže – neka to ovdje bude uzgred spomenuto, mada zaslužuje ozbiljnu pažnju – što se u Islamskoj zajednici, ali i u cijelom bh. društvu
niko istraživački ne bavi sociologijom religije. Ali, ostavimo ovdje to pitanje koje se tiče sociologije religije i njenog društvenog statusa po strani.

Mi se uopće ne bavimo temeljnom institucijom islamskog duhovnog leadershipa – imameta u suvremenim, tranzicijskim i novonastajućim složenim društveno-ekonomskim, pravno-političkim i kulturno-civilizacijskim uvjetima. Ne bavimo se kritičkim propitivanjem zatečenog, naslijeđenog tradicionalnog koncepta institicije imama, sagledavanjem promijenjenih prilika za vjerodostojno i funkcionalno djelovanje imama, nastojanjem da za nadolazeće uvjete i izazove projektiramo i gradimo novi koncept i image imamskog poziva i djelovanja.

Institucija imama u organizacijskom i konceptualnom smislu u nas i danas podrazumijeva na faktičkoj ravni, manje-više, isto ono što je podrazumijevala i u feudalnom razdoblju naše društvene povijesti, i u socijalističkom društvu, i u vremenu osmansko-islamske političke i civilizacijske moći, i u komunističkom vremenu ideološke i društvene marginaliziranosti religije.

Imamski poziv, zaoštreno kazano, svodi se na uslužnu djelatnost. Ako ga možemo definirati prema onome šta imam radi dok nosi ahmediju i džubu, a to je prilično pouzdan mada nezgodan način, onda su to: džuma i hutba, dnevni namazi, mevludi s različitim povodima, dženaze, tevhidi. Imam pruža vjerske usluge. Mislim da je to sintagma koja se koristi i u normativnim aktima Islamske zajednice.

Drugim riječima, naša preovlađujuća koncepcija imamskog poziva je potpuno pasivistička, statična i tehničko-mehanicistička.

Imam gotovo isključivo ili najviše radi, provede vremena s onima kojima je najmanje potreban – S redovnim i revnosnim muslimanima koji dolaze u džamiju, čak i onda kada, opravdano ili ne, ni on sam ne dođe.

Pitanje koncepta imamskog poziva i djelovanja može se lapidarno izraziti na sljedeći način: zašto nemamo imame i za one sredine, gradske četvrti, na primjer, u kojima nema džamije ili mesdžida? A šta bi onda radili? – pitanje je u kojem je sadržan naš preovlađujući koncept imamskog poziva.

Koliko Islamska zajednica ima predbračnih i bračnih savjetovališta, dječijih vrtića, ureda za humanitarno ili socijalno islamsko djelovanje u kojima rade imami stručno obrazovani za te djelatnosti? Koliko imama ili svršenica medresa radi u bolnicama, rehabilitacijskim centrima, kazneno-popravnim domovima, zatvorima, centrima za nezbrinutu djecu i drugim socijalnim ustanovama?

Pitanje koncepta imamskog poziva u suvremenim društvenim uvjetima i pred nadolazećim mogućnostima i izazovima trebalo bi misliti kao ključno pitanje djelovanja Islamske zajednice. Jasno, riječ je o jako zapuštenom a složenom pitanju koje ovdje, u svojim osnovnim vjerskim, kulturnim, organizacijskim i širim društvenim implikacijama, ne može biti izloženo ni u naznakama.

Koliko je institucija imamskog poziva naše zapušteno pitanje, može dobro ilustrirati okolnost da smo sve donedavno za odgovorni, zahtjevni i delikatni poziv imama davali diplome svršenicima medresa, dakle srednjoškolcima. A sada? Imamo situaciju da nijedna obrazovna institucija u Islamskoj zajednici svojim svršenicima ne daje diplomu za obavljanje imamskog poziva. Promaklo nam?

Odlomak iz djela: Dževad Hodžić, Kuda ide islamska zajednica, str. 107-110.

PODIJELI