Žene i biznis u ranom islamu

555


ŽENE I POSLOVANJE PRIJE POJAVE ISLAMA

Često, pogled iz zapadnjačke perspektive na bračni status i učenje Muhammeda je suprotan pojmu da islam daje jednaka prava muškarcima i ženama. Zbilja, površan pogleda na život Poslanika u suprotnosti je sa pravičnom raspodjelom vlasti i potencijala među spolovima; u vrijeme njegove smrti, Muhammed je bio oženjen sa 11 različitih žena, pa čak i njegov nauk diktira da “muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.” (Kur’an, 4:34)

Detaljnije istraživanje statusa žene u predislamskoj Arabiji i tokom Muhammedove ere otkriva da je žena zapravo ostvarila znatna prava u trgovini i u braku. Prije samog analiziranja žena u poslovnom svijetu u Muhammedovoj familiji, pogledat ćemo položaj žene u arapskom društvu i trgovini prije Muhammedova rođenja.

Žene u predislamskom arapskom društvu bile su veoma ograničene zbog stalne prijetnje otmičara. Zaštita žena je bila teret njihovim zajednicama i takve okolnosti su ograničavale slobodu kretanja žene.

Geografija nam može pomoći da dodatno objasnimo ograničenja. Pustinjska klima, siromašni poljoprivredni prinosi i pojave epidemija povećavale su ranjivost svih, osim onih najotpornijih. Imperativ plemenskog opstanka možda je bio razlogom za srceparajuću praksu pustinjskog života i običaja čedomorstva ženske novorođenčadi, jer su ih smatrali suviše slabima da bi preživjele. Čedomorstvo je bilo okrutno prema roditeljima, jednako kao i djeci. U tradiciji se navodi da je Osman, jedan od pravednih halifa rođen u predislamskoj Arabiji, viđen samo jednom u svom životu da plače u javnosti. Ovaj čin žalosti dogodio se kada je njegova beba – kći brisala prašinu s brade dok ju je živu pokapao. (Autor je prenio nečiju pogrešnu interpretaciju navodnog slučaja sa Osmanom, jer ne postoji takav zabilježen slučaj, barem ne kao vjerodostojno predanje. Moguće je pronaći navode o halifi Omeru i istoznačno kazivanje, ali i te predaje nisu vjerodostojne, tako da se ni u njih ne možemo pouzdati. No, čedomosrtvo je bilo uobičajena praksa tadašnjih Arapa. op. prev)

Za očekivati je da u jednoj tako surovoj društvenoj klimi, ljudi ne bi tolerisali ženske težnje za autonomijom. Međutim, predislamska Arabija je bila upoznata sa ženama preduzetnicama. Jedan istaknuti primjer direktno je povezan sa Muhammedovim porijeklom.

Muhammedov predak Hašim (rođen c. 464) upoznao je svoju buduću suprugu Selmu na trgovačkom putovanju u Medinu, gdje ju je promatrao kako samostalno trguje dajući uputstva izvršiocima. Muhammedova (pra)nena (Selma) je prihvatila Hašimovovu bračnu ponudu uz stroge predpračne uvjete: naročito, zadržavajući kontrolu nad vlastitom imovinom i pravo na razvod po volji. (Muir, 1912., str. CXIII).

Muhammed je poput svog pretka Hašima bio trgovac koji se oženio poslovnom ženom. Pozadina i priča o braku Muhammeda prve žene Hatidže, koja je pripadala mekkanskoj društvenoj eliti, ilustrira mogućnosti koje su bile otvorene za preduzetne žene njezine klase i doba.

Prije nego je upoznala Mahammeda, Hatidža je imala dva braka iza sebe, a svoje bogatstvo je stekla vlastitim biznisom. Obezbijedila je Muhammeda početnim kapitalom za njegov prvi poduhvat.

Hatidža je bila starija od Muhammeda, bogata i visokoobrazovana; na primjer, za razliku od Muhammed, Hatidža je umjela čitati i pisati. Ona je bila ta, prije nego Muhammed, koji je predložila brak, koji je trajao 25 godina, i tokom kojeg je Muhammed ostao oženjen samo njom sve do njene smrti 619. godine. Muhamedova kasnija žena Aiša bila ljubomorna na Hatidžu i jednom je pogovorila Muhammedu zbog njegove naklonosti ka ‘starici bez zuba’. Međutim, Muhammed ju je ukorio riječima: “Vjerovala je kad su me odbacivali; kad su me u laž utjerivali, ona me je smatrala istinoljubivim; kad sam bio siromašan, dijelila je sa mnom bogatstvo; i Allah mi je sa njom podario djecu, za razliku od ostalih žena.” (Abbott, 1985, str. 48).


MUHAMMEDOVA DOMAĆA EKONOMIJA

Prije nego je postao Poslanik, Muhammed je bio uspješan biznismen koji je uživao u udobnom životnom stilu. Kada su njegovi sugrađani, na čelu s njegovim protivnikom Ebu Sufjanom shvatili da bi njegov poticaj monoteizma mogao poremetiti Mekku kao tadašnji trgovački centar koji ugošćuje hodočasnike bez obzira na njihovu vjeru, Muhammed i njegovi sljedbenici su bojkotovani i progonjeni, što je rezultiralo padom njegovog poslovanja i dolaskom teških vremena. Na kraju, Muhammed je pobjegao iz Mekke u Medinu.

Odlazak u Medinu pružio je Muhamedu priliku za uspostavljanje islamskog društva. Novi aspekt Muhammedovog tumačenja religije po dolasku u Medinu je bilo to da je do sada izbjegavo poligamiju i kao udovac u svojim ranim pedesetim, počeo je da praktikuje poligamiju.

Opisujući Mohammedov način života na osnovu predanja njegove kasnije žene Aiše, izgnanstvo iz Mekke je u prvom redu rezultiralo snažnim padom Muhammedovog životnog standarda. Tokom ranih godina u Medini, porodica je živjela bez mesa ili hljeba mjesecima, i bio je prisiljen živjeti na dijeti s datulama i vodom.

Muhammedove su navike bile štedljive do tačke samoodricanja: odbio je jesti brašno od badema, koje je smatrao luksuznom hranom. (Muir, 1912, str. 527), nije povećao potrošnju kućanstava čak ni nakon što je uspostavio vladavinu Medinom niti nakon što su darovi sljedbenika povećali njegove prihode. Njegov dom u Medini bio je običan, izgrađen od nepečene cigle. Muhammed je uložio malo truda da se poboljša izgled kuće, ali ga nije zanimao raskoš.

Ipak, vodio je računa o svom ličnom izgledu. Njegova je odjeća bila čista i uredna, koristio je mirise u domu i parfeme lično. Muhammed je pomogao pri čišćenju, primjerice šivanju i krpljenju obuće, objedovao je zajedno sa svojim ženama i slugama.

Na kraju, Muhammedov vojni uspjeh uskoro je obnovio njegovo bogatstvo. Polagao je pravo na petinu vojnog plijena; međutim, većinu svoje imovine podijelio je kao dobrotvorne darove onima koji su bili odani, zaslužni ili u potrebi. Bio je strog u poštivanju vlasničkih prava.

U jednom predanju se navodi da je Muhammed vidio dijete kako žvakće datulu s drveta koje je bilo za potrebe siromašnih, izvadio je datulu iz usta djeteta, rekavši da je bezočno uzimati od siromašnih. Sve u svemu, Muhammedov način života ne sugerira da je poticao svoje supruge da odbace neku težnju za materijalnim dobrima.

Muhammed je umro kako je i živio. Njegov grob, iskopan je na mjestu gdje je umro, ukopan je bez ikakve ekstravagancije i raskoša, većinu svog imetka ostavio je u dobrotvorne svrhe. Kao posljedica toga, njegovih 11 preživjelih udovica imale su vrlo malo novca za svoje buduće finansijsko projektiranje. Neko će reći da navedeni Muhammedovi napori na primjeni načela islama u svim sferama života nisu zaštitili ženu. Naprotiv, poboljšao je prava ugroženih žena prekidanjem običaja ubistva djevojčica. Štaviše, zabranio je prisiljavanje ženskih robova na prostituciju.


PENZIONA PRAVA

Neko će pomisliti da će nakon dugogodišnjeg življenja s asketskim mužem, Muhammedove udovice biti izložene oskudici. Jedno od mogućih sredstava za osiguravanje budućnosti udovice jeste da pronađe novog supruga. Primjer Hatidže pokazuje da je to bilo uobičajeno u predislamskoj Arabiji, a ta tradicija nastavljena je u islamu. Daljnji primjer za ovaj običaj je bračna historija Esme, supruge Džafera, koji je bio jedan od Muhammedovih viših zapovjednika.

Džafer je ubijen u bitki 629, nakon čega se Esma udala za Ebu Bekra, Muhammedovog svekra. Nakon što je Ebu Bekr umro 634. godine, udala se za Aliju, Muhammedovog zeta. Možemo pretpostaviti da je nužnost, a ne emocije motivirala Esmu na izbor partnera, te da je brak bio oblik društvene sigurnosti. Muhammedovim udovicama, s druge strane, opcija ponovnog sklapanja braka bila je zatvorena, obzirom da su bile supruge Poslanika, ne bi trebale biti žene drugim ljudima. Ako žele da se sačuvaju neimaštine, morale su pronaći drugi način.

Halifa Omer je bio svjestan potrebe za finansijskom podrškom i redovnom penzijom svakoj od Poslanikovih udovica. Ponudio je godišnju penziju od 12.000 dirhema za Aišu, i manje stipendije za ostale Muhammedove udovice na kliznoj skali do 5.000 dirhema. Ovu ponudu, udovice su smatrale neadekvatnom, žalile su se i zamolile Omera da ju razmotri. Njihova je žalba uspjela: njegova revidirana nagodba podigla je pojedinačne penzije na 10.000 dok je Aiša zadržala penziju od 12.000 dirhema. Tako je ukupna godišnja stipendija za život Muhamedove porodice bila 112.000 dirhema godišnje (Abbott, 1985, str. 95).

Zapisi o nekretninskim transakcijama ilustriraju kupovnu moć tog iznosa. Na primjer, Sevda, jedna od Muhammedovih udovica, ostavile svoj stan Aiši, a Aiša je tu nekretninu prodala za oko 180.000 dirhema (ibid., str. 197).

Žene nisu bile sramežljive da potražuju finansijske interese i nisu izbjegavale sukob. Primjer je slučaj Aiše, gdje se u jednom predanju kaže da je povećala svoje prihode trgovanjem robovima; također, poznato je da je sudjelovala u vojnom pohodu protiv Alije, i da je bila odlučno angažovana u tom građanskom ratu, bila je prisutna na bojnom polju, potičući vojnike da se bore.

Samoodređenje žena u Muhammedovoj porodici bilo je neuporedivo sa Muhammedovom erom. Ebu Sufjan, Muhammedov neprijatelj u Mekki, suočio se sličnom samoodređenjem žene u svojoj porodici. Njegova kćerka, Ramla, nije poslušala naredbe svoga oca protiv Muhammeda; rano je prešla na islam i udala se za Muhammeda.

Kada je Ebu Sufjan na kraju pihvatio Muhammedovu vladavinu Mekkom, protiv ustupka da njegovo sin Muavija postane visokim dužnosnikom u novoj vladi, njegovoj žena Hind se naljutila rekavši mu da je slabić. Hindin brak s Ebu Sufjanom je na kraju završio razvodom, ali to ju nije nagnalo da se povuče iz javnog života. Arapski historičar al-Taberi izvještava o Hindinom posuđenom kapitalu od halife Omera da započne posao karavanskog trgovca između Sirije i Mekke. Posljednji pomen zanmenite Hind u al-Taberijevoj Historiji je njeno cjenkanje oko trgovačkih carina.

 

ŽENSKO SAMOODREĐENJE U ODABIRU RELIGIJE

Finansije i rat nisu bile jedine sfere u kojima su Muhammedove žene dobile pravo na autonomiju, druge sfere nezavisnosti bile su u vjeri i književnim poduhvatima. Ramlina (kćerka Ebu Sufjana) odvažnost u odabiru religije nije bio jedinstven slučaj. Muhammed je poštivao ovo pravo čak i u vlastitom domu. Jedna od žena, koptska kršćanka Marija prihvatila je njegov poziv i prešla na islam, drugi slučaj, Jervejka Rejhana, odabrala je da ostane vjerna svojoj vjeri. (Postoje razilaženja da li su Marija i Rejhana bile konkubine ili supruge, kao i o Rejhaninom odabiru da ostane u judaizmu, op. prev)

U Arabiji iz sedmog stoljeća, ženska elita društva bila je jednako rječita koliko i odvažna. Arapsko društvo je cijenilo književna postignuća, a neki od pjesnika bile su žene. Sam Muhammed pohvalio je rad jedne takve suvremene pjesnikinje, Tumadir al-Hanse, još jedne rane preobraćenice na islam. Ta se tradicija održala i nakon Muhammedove smrti. Pjesme koje su preživjele do danas su djelo pjesnikinje Mejsun, supruge halife Muavije, sina Ebu Sufjanovog.

Mejsun, beduinskog porijekla, gledala je život na halifinom dvoru u Damasku, neprirodnim i pompeznim. Nije se htjela prilagoditi bračnom životu s Muavijom i iskazala je frustracije u jednoj od svojih poema.

Ta poema (i druge anegdote) projicirale su sliku žene koja je bila sve osim izvještačena i podređena suprugu. Doista, Muavija i Mejsun su se u dogledno vrijeme razveli. Mejsun se vratila u svoje beduinsko pleme, uzimajući sa sobom sina Jezida.

 

ZAKLJUČAK

Ove biografije žena u ranom islamu nisu u skladu sa predrasudama o diskriminaciji žena. Usporedbe radi, čini se da je rano islamsko društvo značajnije ženama dopustilo samoodređenje nego što je to bio slučaj u tadašnjem suvremenom kršćanstvu. Ženski trgovci i pjesnici nisu zabilježeni u Evropi u sedmom stoljeću. Činjenice ne podupiru tvrdnju da je dolazak islama obrnuo ili omeo pravo arapskih žena da donose odluke u vezi s njihovim finansijama ili njihovim izborom religije.

Piše: Benedikt Koehler

Izvor: Economic Affairs, Vol. 31, Issue 2, pp. 93-95, 2011.

Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

1. Abbott, N. (1985) Aishah, the Beloved of Mohammed, London: Saqi Books.

2. Muir, W. (1912) The Life of Mohammad from Original Sources, Edinburgh: Elibron Classics.

PODIJELI