Mudra opaska o slijepom slijeđenju, ali i pogubnosti odbacivanja tradicije

310

“Nekada su muslimani uzvišenost islamske ideje promovirali kroz razvijanje najbolje metafizike, fizike, matematike, geografije, astronomije, etike, biologije, sociologije, filozofije, kemije, filozofije prirodnih znanosti, filozofije egzaktnih znanosti, filozofije povijesti, a danas su dominirajuće teme kod njih (…) rasprava o šerijatsko-pravnom statusu brade, njenom obliku, o višeženstvu, o preferenciji jednog mezheba nad drugim, o tome da li je Poslanik islama nosio zavrnute čakšire ili je oblačio galabiju itd. No, to nije revnovanje tradiciji, jer povratak tradiciji se ne ozbiljuje unazadnim hodom u budućnost ili slijepim ostajanjem kod njenih izvora u smislu umrtvljena slova na papiru.

Nikada taklid ne spašava tradiciju, niti spasava čovjeka tradicije, pa ma ko on bio, izuzimajući oblik etičkog taklida koji pretpostavlja dosljedno nasljedovanje glasonoše Riječi Božije u istini i moralu. Jednako tako nikakav idžtihad – slobodno odmišljanje tradicije, koje ignorira sama vrela tradicije, poput onog modernističkog, kako onog na Istoku tako i onoga na Zapadu, tražeći supstancijalnu promjenu vječne paradigme, također ne spasava niti uspostavlja ikakvu valjanu tradiciju niti snagom takve tradicije spašava svijet i čovjeka u njemu. Tradiciju, zapravo, treba primiti kao živi organizam, kao vlastito duhovno i fizičko rodoslovlje iz koga svaki budući pojedinačni ili komunitarni potomak ima izvući sve najbolje duhovne gene kao dobar epistemološki i egzistencijalni predujam da svom vremenskom času primjeri i posadašnji vlastitu tradiciju i vlastite duhovne korijene, s jedne strane, a svoj vremenski čas da ukotvi i njegovu duhovnu aromu i tradicijski senzibilitet zaštiti snagom te duhovne tradicije, s druge strane.”

Odlomak iz djela: Rešid Hafizović, Muslimani u dijalogu s drugim i sa sobom, str. 37-38.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI