Ibn Tejmijjina pokuda siromaštva

1022

Za razliku od sufijskih stavova, Ibn Tejmijje preferira bogatstvo nad siromaštvom. On smatra bogatstvo sredstvom za dobar moralni život. Postoji mnogo vjerskih obaveza koje se ne mogu izvoditi bez finansijskih sredstava. Čovjekova obaveza da izdržava sebe i svoje bližnje, na primjer, zahtijeva ovosvjetska dobra, što čini njihovo stjecanje imperativom. Ibn Tejmijje potkrepljuje svoj stav citirajući jednog od ranih pravnika, Sa’ida b. al-Musayyiba, koji kaže da ne postoji dobro u čovjeku koji ne voli bogatstvo – jer čovjek može da služi Gospodaru time, otplati dugove, zaštiti se i postane neovisan od drugih. Čovjekova potreba za bogatstvom i imovinom je ista kao njegova potreba za hranom, pićem, skloništem i dr. Bogatstvo bi trebalo biti sluga, a ne gospodar.

Ibn Tejmijje je protiv odbacivanja svijeta zbog asketskog načina života. Za njega, dobrota i vrlina leže u ispunjavanju svojih jasnih dužnosti i izbjegavanju zabranjenih stvari. To je pravo značenje al-zuhda (asketizma). On smatra pogrešnim one koji se okreću od svojih prihoda jer ih smatraju sumnjivim, zanemarujući ispunjavanje svojih jasnih dužnosti.

Zaista, Ibn Tejmijje kaže da je bogatstvo superiornije od siromaštva, čak i u moralnom smislu, jer, dok siromaštvo donosi prava, bogatstvo nameće obaveze. Ubijeđen je da većina obaveza koje za sobom povlači posjedovanje bogatstva, vode ka zajedničkom interesu ili uzajamnoj pomoći. Bogatstvo imućne ne čini neprijateljima siromašnih, naprotiv, čini ih njihovim potencijalnim prijateljima. Henri Laust je s pravom rekao: „Njegove nauk je pogodan za organizovanje aktivnog ekonomskog društva iz razloga što, odsustvom takve organizacije, bogatstvo koje je statično uskoro će se smanjiti i u potpunosti nestati.“

Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Tejmijjina ekonomska misao, str. 118-119.

PODIJELI