Zanimljivo otkriće nemuslimanskog plemena sa muslimanskim imenima i ritualima

936
Bajramska proslava muslimana Zimbabvea

1961. godine afrički biznismen, jedan od četiri hiljade domaćih muslimana, putovao je Buhera regijom, koja je tada bila u sastavu Rodezije, a od 1965. godine pripada Zimbabveu. Prilikom putovanja, nestalo mu je vode, a bio je isuviše daleko od nekog grada. Naišao je na članove Varemba plemena, jednog od mnogobrojnih plemena širom zemlje. Kao i većina afričkih plemena, živjeli su staromodno, ne razlikujući se mnogo od svojih predaka. Ujedno, krasila ih je ljubazna dobrodošlica, koju su iskazivali gostima.

U želji da otpočnu prijatnu konverzaciju, predstavio im se, a onda su neki od članova plemena počeli da se predstavljaju: „Ja sam Ali“; „Ja sam Mustafa“; „Ja sam Jusuf“. Usred rodezijske nedođije sreo je afričko pleme muslimanskih imena. Upitao ih je da li su muslimani, na što su reagovali u čuđenju, što je bio znak da nikada nisu ni čuli za islam. I doista, nisu, jer nisu ni bili muslimani, ali kako to da su se zvali muslimanskim imenima?

Počeo im je objašnjavati svoje vjerovanje i ono po čemu su muslimani prepoznatljivi, i, za divno čudo, iako su pripadnici neke afričke plemenske religije, rekli su da ni oni ne jedu svinjetinu, obrezuju svoje sinove. Na njihove izjave ostao je poprilično zbunjen, nastavio je svoje putovanje, ali, nikada se nije vratio da istraži taj fenomen.

Odakle muslimanska imena i islamski rituali u zaboravljenom afričkom plemenu?

Odgovore na ovo pitanje treba potražiti u dalekoj prošlosti, u vrijeme kada je tim prostorom cvjetala trgovina i periodu u kojem je Veliki Zimbabve igrao značajnu ulogu. O trgovačkom centrum, Velikom Zimbabveu postoji mnoštvo historijskih teorija i legendi, neke sežu tako daleko i legendarno da to srednjovjekovno utvrđenje objašnjavaju biblijskim izviješćima, navodeći da potječe još iz vremena kraljica od Sabe, tj. iz perioda Sulejmana a.s. (Solomona). No, za takve tvrdnje ne postoje ozbiljni historijski argumenti.

Veliki Zimbabve se nalazi u regiji koju naseljavaju članovi plemena Varemba. Prema riječima Tudora Parfitta, profesora orijentalnih i afričkih studija na Univerzitetu u Londonu,  pleme Varemba broji 50.000 članova[1], govore bantu jezikom, jezikom svojih geografskih susjeda, kojima i fizički nalikuju, ali se razlikuju po svojoj religijskoj praksi i vjerovanju, jer imaju dosta sličnosti sa islamom i judaizmom.[2]

Obzirom da pomenuto pleme naseljava jugozapadne dijelove Zimbabvea i dijelove susjednog Mozambika, broj muslimana u ovim zemljama je veoma mali, među najmanjim u cijeloj Africi, međutim, njihova veza sa islamskom kulturom i civilizacijom seže još u 10. stoljeće, jer su prema riječima historičara John A. Azumaha, arapski i svahili trgovci još u 10. stoljeću imali trgovačke rute u unutarnjim dijelovima Zimbabvea. Trgovina slonovačom i robovima u tim dijelovima zadržala se sve do 19. stoljeća. Tu, ali i u istočnim dijelovima Afrike, afričke domorodačke zajednice poput Afar iz Somalije, Yao iz Tanzanije, Malavija i mnogih drugih zajednica i pojedinačnih slučajeva, došli su stoljećima ranije u dodir sa islamom.[3]

Da je ta regija još prije skoro hiljadu godina došla u dodir sa islamom, u prilog idu i istraživanja sa kraja 19. i početka 20. stoljeća.

1890. godine Mašonalend (sjeverna regija Zimbabvea) došla je pod kontrolu Cecila Rhodesa, britanskog finansijera, koji je osnovao British South Africa Company, kako bi uspostavio koloniju. Fasciniran Velikim Zimbabveom, koji je igrao bitnu trgovačku ulogu od 11. do 14. stoljeća, finansirao je istraživanja ovog drevnog grada, kako bi dospio do novih saznanja i eventualno vrijednih arheoloških artefakta. Theodore Bent, podržan od nekoliko britanskih naučnih i geografskih udruženja, predvodio je arheološka istraživanja u Velikom Zimbabveu i došao je do saznanja da ruševine drevnog grada nisu mnogo stare, nego da potječu iz relativno novijeg doba, a na osnovu detaljnijih istraživanja arhitetkture, motiva i stila gradnje, došao je do saznanja da ne pripadaju afričkoj kulturi, nego arapskoj, pod utjecajem feničanske.

Novinar Richard N. Hall, kojeg je Rhodes nakon Benta poslao da nastavi istraživanja ruševina Velikog Zimbabvea, proveo je period između 1901. i 1904. godine istražujući i rekonstruirajući nekadašnji izgled ovog, već odavno, zaboravljenog grada i, kao i njegov prethodnik, iznio je tvrdnju da su grad izgradili Arapi ili neki drugi bliskoistočni narod.[4] Na osnovu ovih tvrdnji, sasvim je jasno da je Veliki Zimbabve, ako ne izgrađen od strane Arapa, onda je barem bio pod utjecajem arapske kulture i da su tadašnja plemena došla u dodir sa islamom.

Također, spominje se da su arapski trgovci već živjeli u sjevernim priobalnim dijelovima Mozambika, a kasnije su se naselili u trgovačkom središtu Sofali (susjedni Mozambik), gdje ih je prvi put zatekao Vasko de Gama, kada je 1498. godine sa svojom flotom doplovio na obale Mozambikanskog ostrva, gdje je primijetio da su stanovnici „muhamedanske sekte i govore kao Mauri (Arapi)“, nakon čega mu je sultan Mozambika poslao „bijelog izaslanika – Maura“, koji mu je rekao da je iz okoline Mekke i u Mozambik je došao kao kormilar jednog od brodova. Dvije decenije kasnije, Barbosa spominje da sultan nosi i titulu šerif, što je srednjovjekovna titula upravitelja gradova i sl. Sredinom 16. stoljeća, Portugalci su još uvijek održavali kontakte sa muslimanima, no, svega nekoliko godina kasnije, pojačale su se tenzije između muslimana i katolika, sve dok franjevački monasi nisu srušili džamiju u mjestu u kojem su Mauri živjeli.[5] Nakon čega je počeo izgon muslimana i definitivno su počeli da gube trgovačku ulogu koju su do tada igrali.

Jedini pokazatelj da su se muslimani u periodu koji je uslijedio povukli u unutrašnjost afričkog kontinenta dolazi iz Zimbabveanske visoravni i trgovačke rute zlatom, koju su predvodili Arapi, Svahili i islamizirani pripadnici Šona naroda. Iako ih nije bilo mnogo, pretpostavlja se da ih je bilo između 1.500 i 2.000 i bili su glavni trgovci na tom području, ali su im i taj posao pokavrili Portugalci, jer su skoro cijelo 16. stoljeće potiskivali utjecaj muslimana, a vladaru (šerifu) muslimana, 1630-ih su dali mali teritorij u Mutapa regiji, i moguće da je Šerif učestvovao i u Torvaskom građanskom ratu, gdje je izginuo veliki broj muslimana.

Nakon ovakvih, nepovoljnih dešavanja, broj muslimana je drastično opao, muslimani koji su ostali da žive u visoravnima afričkog kontinenta, vremenom su se utopili u veće narode, poput Šona i Lemba naroda. Izgubili su svoj islamski identitet i sa sigurnošću se može reći da od polovine 17. stoljeća nisu imali nikakve kontakte sa muslimanima. Tako je bilo sve dok domicilni muslimani Zimbabvea azijatskih korijena, nisu otkrili sličnost njihovih plemenskih rituala sa obredima i običajima muslimana. Nakon čega je uslijedio proces „reislamizacije“, a njihova plemenska praksa dobila je svoj pravi smisao.

Ovo je jedna historijska slagalica, koja daje odgovor na pitanje, odakle članovima plemena Varemba muslimanska imena i neki tragovi islamskog obredoslovlja. Njihova višestoljetna veza sa arapskim trgovcima od 10., pa do kraja 16. stoljeća, prekinuta je progonom arapskih trgovaca, a kasnije i portugalskim pokrštavanjem domicilnog stanovništva, nakon čega su se utopili u tradiciju okolnih naroda.

 

Jedna od džamija u Harareu, prijestolnici Zimbabvea.

Šta se dogodilo sa plemenom muslimanskih imena i običaja?

Godine su prošle otkako je biznismen s početka 60-ih otkrio fascinirajuću vezu tog plemena sa islamom, a ovo saznanje ostalo je obavijeno tajnom, sve do 1974. godine, kada je šejh Adem Musa Makda, lider Islamske zajednice muslimana u Zimbabveu posjetio grad i istoimenu regiju Masvingo, na jugoistoku zemlje.

U toku posjete prišao mu je jedan starac iz plemena Varembe, obraćajući mu se na domicilnom jeziku zvanom šona. Ispričao mu je kako je usnio san u kojem mu je rečeno da ode do grada Masvingo i nađe „Arapa“, koji će njegovom narodu objasniti kako da obavljaju rituale, koje već generacijama praktikuju, bez poznavanja njihovog istinskog smisla. Starac je bio ubijeđen da je šejh Makda ta osoba. Zaintrigirala ga je priča koju mu je starac ispričao i šejh je na kraju pristao da posjeti njegovo pleme.

Šejh Makda je došao u sjedište plemena, koje se nalazilo u mjestu Chinyika, a u hladovini drveća, sjedeći na travi, dočekalo ga je 400 seljana iz plemena Varemba. Započeo je svoje kazivanje o islamu i islamskom vjerovanju, i kao da im je otvorio vrata prošlosti, njihova imena, rituali koje su praktikovali i s generacije na generaciju prenosili počeli su da dobijaju smisao, tek sada su im bili jasni bezlični rituali koje su obavljali, pa čak i to, zašto su prije klanja životinja uzvikivali riječi koje su naučili od svojih predaka: „Allahu Ekber“, bez da su i znali njihovo značenje. Ostali su zadivljeni šejhovim pripovijedanjem.

Zainteresovanost plemena da nauče o islamu bila je očigledna, ali, postojala je jezička barijera, pa im je šejh Makda dao prijedlog (jer govore bantu jezikom), kako na najlakši način da pleme poduče islamu, a to je da, pošalju tri člana svog plemena – jednog mladića, jednog srednjih godina i jednog starca, kako bi ih podučio islamu, a nakon toga da oni podučavaju svoj narod. Pristali su i ovaj prijedlog se pokazao kao veliki uspjeh. U prve dvije godine od ovog susreta, dvije hiljade osoba u plemenu je prihvatilo islam.

Nedugo nakon toga, pisali su molbu jednom od lokalnih poglavara da im odobri izgradnju džamije, što je i učinjeno, a u oktobru 1976. godine počeli su i prvi radovi. Tako je izgrađena prva džamija, koja je kasnije postala Islamski centar Chinyika.

Islamski kulturni centar u Masvingu, regiji i gradu koji je posjetio šejh Makda.

Danas u Zimbabveu, prema podacima američke vlade, živi između 50 i 120 hiljada muslimana, najviše porijeklom iz Južne Azije, kao i manji broj domaćeg stanovništva. U glavnom gradu Harareu postoji 18 džamija, i skoro da u svakom većem gradu ima džamija. Ridgeview džamija izgrađena je 1982. godine, može primiti 2.000 osoba i ujedno je najveća džamija u zemlji.

Šejh Adem Musa Makda, koji je odigrao ključnu ulogu u vraćanju velikog broja  pripadnika plemena Varembe u okrilje islama, umro je 2005. godine u Libiji, tokom učešća na jednoj islamskoj konferenciji.

Jedina fotografija šejha Makde koju je moguće pronaći na internetu.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Tudor Parfitt, The Lemba: An African Judaising Tribe, Routledge, Curzon, 2002., str. 42-43.

[2] Magdel le Roux, The Lemba – A Lost Tribe of Israel in Southern Africa?, Pretoria: University of South Africa, Pretoria, 2003., str. 209–224.

[3] John A. Azumah, The Legacy of Arab-Islam in Africa, Oneworld Publication, London, 2015., str. 65.

[4] Martin Hall; Rebecca Stefoff, Great Zimbabwe, Oxford University Press, New York, 2006., str. 15-16.

[5] Nehemia Levtzion; Randall L. Powells, The History of Islam in Africa, Ohio University Press, Athens, 2000., str. 304.

PODIJELI